medžme’a el-islami), bio je član Arapskog ljekarskog udruženja u Palestini, kao i član i aktivista Crvenog polumjeseca.Također je radio kao predavač na Islamskom univerzitetu u Gazzi od njegovog osnivanja 1978. godine na nekoliko predmeta.
Prvi put je uhapšen 1983. godine jer je odbio plaćati porez okupatoru, da bi opet, 1988. godine bio uhapšen i u pritvoru zadržan 21 dan.
Bio je jedan od osnivača i pokretača islamskog pokreta otpora Hamasa u Gazzi 1987. I bio je prvi od vođa ovog pokreta koji je uhapšen nakon što je ovaj pokret inicirao Prvu palestinsku intifadu 10. decembra 1987. godine. Tada je, u januaru naredne godine uhapšen dr. Er-Rantisi, i zadržan u pritvoru nešto više od 20 dana. Interesantno je spomenuti način njegovog hapšenja. Kada su cionistički vojnici upali u njegovu kuću, pokušali su doprijeti do njegove spavaće sobe, ali im se on žestoko suprotstavio boreći se s njima golim rukama i nedozvolivši im da oskrnave svetost njegove porodice i uđu u spavaću sobu u kojoj se nalazila i njegova žena. Nakon tog sukoba, dr. Er-Rantisi je uhapšen.
Samo mjesec dana nakon što je oslobođen, biva ponovo uhapšen u martu iste godine i u zatvoru ostaje dvije i po godine, gdje je optužen za sudjelovanje u osnivanju i vođenju pokreta Hamas. Oslobođen je u septembru 1990. godine. Ali samo tri mjeseca nakon puštanja iz zatvora, cionistički okupator u decembru ponovo hapsi dr. Er-Rantisija i on u zatvoru provodi još godinu dana.
Obzirom da boravak u zatvoru nije nimalo obeshrabrio i oslabio njegovu volju, odmah po izlasku nastavio je sa svojim aktivnostima i djelovanjem, da bi 1992. godine bio opet uhapšen i u zatvoru ostao sve do 1997. godine. Nakon izlaska iz zatvora ponovo se posvetio islamskom pokretu, jer je, nakon šejha Jasina, koji je bio duhovni vođa, dr. Er-Rantisi bio najznačajnija figura pokreta i njegova glavna pokretačka snaga i ideolog. Obzirom da je godinu dana ranije, 1996. sekularna palestinska vlast ušla u sukob sa Hamasom, Er-Rantisijeve aktivnosti su im itekako zasmetale pa su ga, nepunu godinu nakon oslobađanja iz cionističkog zatvora, uhapsile palestinske vlasti. Neki službenici palestinske policije su njemu lično priznali kako su bili pod jakim pritiskom Izraela da ga uhapse. Nakon 15 mjeseci u palestinskom zatvoru oslobođen je zbog smrti oca. Nakon toga, palestinske vlasti su ga još tri puta hapsile i puštale, nekada zbog štrajka glađu a posljednji put zato što su izraelski avioni bombardovali zatvor u kojem se on nalazio. Iz straha za svoju bezbjednost, palestinske vlasti ga više nisu držale u pritvoru, gdje je ukupno proveo 27 mjeseci.
U vrijeme svog boravka u zatvoru 1990. godine, dr. Er-Rantisi je uspio naučiti napamet Allahovu knjigu, a svoje dane u zatvoru je uglavnom provodio u samici, izuzev jednog perioda kada je u ćeliji bio zajedno sa šejhom Ahmedom Jasinom.
Najstariji sin dr. Er-Rantisija, Muhammed priča da se u danima pred pogibiju njegov otac pripremao za ženidbu njegovog drugog sina Ahmeda. Njegov otac nakon što je postao nasljednik Ahmeda Jasina skoro da nije dolazio kući, živio je u tajnom skloništu, ali 17. aprila ujutru je došao u Han Junis kako bi vidio svog brata Sallaha koji je tu stigao. Nakon tog dolaska odlučio je par dana provesti sa svojom porodicom. Inače, kući je dolazi rijetko i to uglavnom nakon ponoći gdje bi ostao do sabaha. Takve dolaske prakticirao je posebno nakon neuspjelog atentata u junu 2003. godine i ubistva šejha Jasina u mjesecu martu 2004.
Muhammed priča kako je te večeri njegov otac pričao o ženidbi njegovog sina Ahmeda, koji je bio ranjen u prethodnom pokušaju atentata na Er-Rantisija. Abdulaziz je upravo bio vratio neke dugove koje je imao i izdvojio nešto novca za ženidbu sina, te večeri im je rekao: „Sada mogu sresti Uzvišenog Allaha čist od dugova, niti imam duga niti mi je ko dužan.“
„To jutro je – priča Muhammed – „babo ustao, okupao se i namirisao, ali počeo je i pjevušiti poznatu kasidu, što inače nije bio njegov običaj: „En-tudhileni Rabbi-l-dženne… haza aqsa ma etemenna… da me Gospodar moj u Džennet uvede… to je najveća želja koju imam…“ Okrenuo se prema mojoj majci i rekao joj: ‘Ovo su najvrednije riječi koje u svome životu imam.’ Tada sam osjetio neko uznemirenje.“
„Neposredno pred jacijski ezan, moj otac je izašao sa Ahmedom koji je vozio auto i odvezao ga do određenog mjesta gdje ga je preuzelo drugo auto koje ga je trebalo odvesti na sigurno. U tom trenutku, čule su se dvije rakete koje je ispalio cionistički avion.“ To su bile rakete koje su pogodile auto u kojem se nalazio dr. Er-Rantisi, i Muhammed i Ahmed su, vidjevši uništeno auto, znali da je među šehidima njihov babo Abdulaziz er-Rantisi.
Muhammed opisuje svoga oca: „Slika moga oca koju su vidjeli ljudi bila je slika žestokog i snažnog revolucionara, ali on je u svojoj porodici bio nježan, blagog srca i samilostan. Volio je djecu. Moj babo nije ostavio dvorce, nije ostavio ni preduzeća i kompanije, nije ostavio ni račune u bankama, ostavio je samo listu onoga što je on lično posjedovao i što je bila imovina islamskog pokreta.“
Njegova supruga Ummu Muhammed je, prilikom pogibije dr. Er-Ranisija kazala da će primati čestitke, a ne saučešće, potvrdivši da je njen muž cijeli svoj život posvetio borbi na Allahovom putu, tražeći šehadet i Allahovo zadovoljstvo, koje je, eto, na kraju, akobogda, i stekao.
Desetine hiljada ljudi i žena je prisustvovalo njegovom ukopu u Gazzi u nedjelju 18. 4. 2004., godine.