Intervju s povodom: Amor Mašović – Ja čujem tišinu, I dio

IslamBosna.ba- Jedan dio svojih voljenih su pronašle, a drugi još uvijek čekaju da budu pronađeni u nekakvim gudurama, ukoliko se zločinačke uspavane savjesti probude, mada je upitno da li su ih ikad i imali?! Upornošću, zalaganjem i s velikom dosljednošću i predanošću, direktor Instituta za nestale, Amor Mašović nastoji pronaći posljednje ostatke žrtava i bar na neki način ispraviti nehumano s humanim.

IDENTIFIKACIJA ŽRTAVA

Gospodine Mašoviću, već godinama ste angažirani na traganju i ekshumaciji masovnih grobnica, koliko ste ih pronašli do danas? Smatrate li da pojedine osobe nikad neće biti pronađene?

Skoro nepune dvije decenije, oko 18 godina sam angažiran na problemu traganja za nestalim, dakle od prvih ratnih godina pa sve do danas egzistira taj problem potrage nestalih u ratu, bez obzira da li se radi o civilima ili borcima koji su nestali u toku vojnih akcija. Do danas je zabilježen nestanak 27.794 nestale osobe, procentualno posmatrano odprilike oko 88% od ovog broja su Bošnjaci, 8,8 % bosanski Srbi, 2,8% bosanski Hrvati, i oko 0,4% onih koje su porodice prijavile pod nekim drugim nacionalnim pripadnostima, poput Albanaca, Roma, Crnogoraca, Slovenca, Rumuna, Alžiraca, Ukrajinca, Mađara, Čeha, Makedonca, Rusa.
Od tog broja računa se da je do danas pronađeno njih između 20 i 21 hiljadu, jer niko ne zna tačan broj, s obzirom da je značajan broj srebreničkih žrtava, žrtava srebreničkog genocida, pa djelomično i žrtava iz Prijedora, iz koncentracionih logora, nađeno u nekompletnom stanju. Njihova tijela su nerijetko nađena u različitim grobnicama, zapravo dijelovi  njihovih tijela  nalaze se u dvije, tri, a kad je Srebrenica u pitanju čak i u četiri različite grobnice upravo zbog dislociranja tijela u sekundarne, tercijalne, itd. grobnice. To je i glavni razlog zbog kojeg ne znamo i precizan broj žrtava.

Zbog čega je veći broj ekshumiranih od identificiranih?

Od ukupnog broja ekshumiranih, između dvadeset i dvadeset i jedne hiljade, oko 16.500 žrtava je identificirano. Zapravo u ovom broju neidentificiranih, njih oko 2.000 ima svoje ime i prezime, ali su to oskudni skeletni ostaci. U puno slučajeva u pitanju je samo jedna kost, u najgorim slučaju je pronađen samo zub jedne srebreničke žrtve, i dali smo ga na analizu, ali nemamo šta predati porodici, jer je taj zub u toku procesa DNK analize uništen. Mi smo dobili identitet, imamo dokaz da je ta žrtva boravila u zadruzi, u Kravici jula 1995, ali tijela žrtve još uvijek nemamo. To je razlog zašto je značajno veći broj ekshumiranih od onih identificiranih.

Koliko vremena je potrebno da bi se forenzički idetifikovao jedan skelet?

Zavisi, možemo govoriti u užem i širem smislu. Forenzička obrada, ako govorimo o poslu vještaka sudske medicine, čiji je zadatak da ustanovi uzrok smrti, ovisi od stanja skeleta ili uopće tijela žrtve ako se radi o tijelima. Ponekad, a i sada, zatičemo tijela koja su u stanju modifikacije gdje su prisutna i mehka tkiva, pa onda to traje duže. A ako se na stolu forenzičara, odnosno vještaka sudske medicine nalazi samo skelet, onda se relativno brzo može uočiti šta je uzrok smrti, da li je to prostrijel, višestruki prostrijeli kroz tijelo, glavu, ekstremitete žrtava, itd. A ako govorimo o utvrđivanju identiteta putem DNK metode nekada je to trajalo mjesecima, a sada je to svedeno na nekih šest do osam sedmica u prosjeku, iako se i dan danas zna desiti da dobijemo pozitivne DNK rezultate, ili kako se to popularno kaže ‘mečiranje’ tek nakon nekoliko godina.

Nama se sad dešava da žrtve koje smo pronašli prije punih 13 godina, 1996. godine na Kameničkom brdu, općina Bratunac, dakle žrtve srebreničkog genocida, tek ovih dana dobijaju identitet. I oni će biti ukopani u Potočarima tek 11. jula naredne godine. Dakle sve ovisi o stanju, kako stručnjaci kažu, materijala, zapravo od stanja ljudskih ostataka koje ekshumiramo ili asaniramo s površine.
Evidentno je da je taj proces forenzičke obrade sve kraći. Manje je vrijeme od trenutka ekshumacije žrtve do trenutka kad joj se ponovo vrati ime i prezime, i kad je vratimo njenoj porodici radi ukopa.

Ko finansira rad Instituta i da li su sredstva kojima raspolažete dostatna?

Institut je budžetski korisnik, i mislim da sredstva trenutno zadovoljavaju aktivnosti koje se odvijaju, posebno aktivnosti na terenu. Početkom ove godine dobili smo nove ljude, istraživače, na terenu. Sredstva koja dobijamo su dostatna, kako direktno za rad Instituta tako i sredstva za potrebe entitetskih sudova koji predvode ekshumaciju, jer se i ta sredstva obezbjeđuju u  budžetu institucija Bosne i Hercegovine. Za sada su ona dostatna, ali treba imati u vidu činjenicu da najskuplji dio procesa koji se zove identifikacija žrtve, DNK identifikacija žrtve, je zapravo izmještena u jednu međunarodnu organizaciju tj. Međunarodnu komisiju za nestale osobe (ICMP). Oni u cijelosti finansiraju identifikaciju žrtve, što je najskuplji dio procesa potrage za nestalima. Samo po sebi se nameće pitanje što će se desiti u onom času kada ICMP ode, a oni su već najavili svoj odlazak.

Da li su oni vezani ugovorom s državom? U čemu se sastoji njihov rad?

Nemaju nikakav ugovor, oni su osnovani 1996. godine i ubrzo su se i pojavili na ovim prostorima. Prvo njihovo skromno učešće bilo je u ekshumacijama, na taj način da su slali svoje monitore, odnosno forenzičare, najčešće antropologe, kasnije arheologe koji su jednostavno posmatrali i pomagali lokalnim ekspertima u ekshumacijama. Kako je vrijeme odmicalo njihova uloga je bila sve značajnija tako da su od 2001. godine u cijelosti preuzeli proces identifikacija na sebe i to dobro teče. Treba se pripremati za trenutak, već sada, kada će ICMP idući za tom svojom izlaznom strategijom, a već sada razmišljaju da izmjeste svoje sjedište iz Sarajeva, i traže prostor u Švicarskoj, odnosno u Ženevi. Treba unaprijed posmatrati stvari i pripremati se za trenutak kada će država Bosna i Hercegovina morati na sebe preuzeti taj skupi zadatak koji se zove identifikacija žrtava.

Postoji li dobra volja i naznake da će se taj proces nastaviti jednako dobro i odlaskom ICPM-a?

Za sada je rano govoriti o tome, ali uvjeren sam u to, s obzirom na to da se radi o populaciji koja je zapravo najveći stradalnik rata, jer moramo imati u vidu da je ubijeno nekoliko stotina hiljada ljudi u BiH, a velika većina porodica ubijenih ima mogućnosti da nakon što dođe do posmrtnih ostataka svojih najvoljenijih, u skladu s vjerskom odrednicom odredi na koji način i gdje će biti ukopani njihovi najmiliji. Ali u ovoj zemlji postoji 28.000 ljudi koji nisu imali ni tu mogućnost, a mnogi nisu izgubili samo jedno dijete. U Srebrenici postoje roditelji koji su izgubili po četvero, petero djece, u Prijedoru čak njih sedmero. Mora postojati dobra volja.

Šta je s ličnim stvarima koje imaju emotivnu vrijednost porodicama žrtava, a koje se nalaze u Haagu i s pričom da je većina istog uništena?

Mislim da je prevelik značaj dat – nazvat ćemo ga incidentom, jer on to i jeste na neki način – da je u Haškom tribunalu uništen dio predmeta i dokumentacije koji je pronađen kod žrtava tokom onih ekshumacija koje je radio Haški tribunal na širem području Srebrenice, govorim o Cerskoj, Novoj Kasabi, i tako dalje. Oni jesu odnijeli dio toga, valjda u cilju dokazivanja pripadnosti jedne grupe jednom narodu, a opet na osnovu toga su uradili svoju optužnicu za genocid. Ono što se možda u javnosti ne zna, jeste da smo mi dobili kopije svega što su oni odnijeli. Dakle fotokopije materijala. Ovo što je uništeno nema neku posebnu praktičnu vrijednost u smislu identifikacije žrtava, jer se ona već dugo ne radi na osnovu predmeta, dokumenata, odjeće, nakita već na osnovu DNK metode. Ali ima jednu subjektivnu, emotivnu vrijednost za porodice žrtava. Svako bi volio da neki džepni sat koji ide od pradjeda na djeda, pa na oca i sina ili neka tabakera sa izgraviranim djedovim imenom, ili ručno pravljeni ćibuk, prsten, itd. da to završi negdje u porodičnom krugu. Nažalost čini mi se da su u Haagu napravili jedan preuranjen potez, jer najmanje što su trebali učiniti jeste da konsultuju vlasti BiH da vide imaju li vlasti BiH kakvu ideju šta s tim uraditi. Pa bi mi u dogovoru s populacijom koja pripada toj grupi, čiji su predmeti odnešeni u Haag, našli neko rješenje. Vjerovatno bi i mi dio toga uništili, ono što nije za upotrebu, ono što je na neki način kontaminirano. Ali je sigurno da bi se neke porodice pojavile i rekle da to žele, da hoće to za uspomenu. To je vlasništvo porodica, odnosno nasljednika. Mislim da je im je rješenje na neki način bilo nespretno. Ono nema neku praktičnu štetu po proces identifikacije žrtava, što je jako bitno. A druga stvar je što se radi o porodicama koje nisu izgubile samo svoje najmilije, veći i svoja ognjišta, kuću, imanja, i da je jedino što im je ostalo od tog prošlog života npr. ta tabakera. To je taj stvarni gubitak, koji je bio nepotreban. I tu se ljudi iz Haškog tribunala nisu baš najbolje snašli.

DOZVOLA ZA PREŽIVLJAVANJE

Postoji li  nevladina organizacija s kojom biste posebno istakli suradnju, da vam je izašla u susret, da vam je pomogla?

Imamo veoma dugu saradnju sa jednom međunarodnom organizacijom, Međunarodnim komitetom Crvenog križa, čiji je zadatak znatno važniji u ratnim uslovima nego u mirnodopskim, ali su se oni pokazali kao važan saradnik, važna organizacija koja nam je cijelo vrijeme, pa mogu reći čak i u ratu, pomagala da se uđe u trag nestalim. U ratnom periodu jednostavno posjećujući logore, zatvore i na taj način registrirajući zatvorenike, puno puta je to bio i prvi i jedini kontakt s tim zatvorenicima kojima se izgubio trag, bilo da su civili ili vojnici nestali u akciji na ratištu, prvi trag do kojeg su njihove porodice uspjele doći. To je bila ta poruka Međunarodnog komiteta Crvenog križa, u kojoj je pisalo dobro sam, živ sam, ne brinite. I ono što je vrlo važno ta poruka je često značila ‘dozvolu za preživljavanje’. Oni koji su ubijali u zatvorima i logorima od onog časa kad je Međunarodni komitet Crvenog križa registrirao te ljude, itekako su se ustručavali da pritisnu obarač na svojoj pušci, automatu. Naravno dešavalo se da su i registrovane ljude ubijali, ali se to dešavalo puno, puno  rjeđe nego kad su u pitanju neregistrovane osobe.

Kakva je njihova uloga sad nakon rata? Da li su još uvijek aktivni i kako vam pomažu u radu?

Međunarodni komitet Crvenog križa se uključio u proces potrage i nakon rata, na taj način što je u okviru jedne radne grupe doveo za jedan zajednički sto, sve one koji su bili u ratu na suprotnim stranama, koji su bili neprijatelji, i na neki način naveo ih da razgovaraju. Na početku da skromno razmjenjuju informacije, a to je pomagalo rješavanju problema nestalih. Međunarodni komitet Crvenog križa uradio je jedan važan projekat, knjige fotografija sve odjeće koja je zatečena kod onih koji su ekshumirani. Kasnije su te iste fotografije pokazivane članovima porodica nestalih, pojedini od njih su prepoznavali dijelove garderobe i to je bio put ka identifikaciji, naročito u vrijeme kada nismo imali DNK metodu identifikacije, dakle sve do 2001. godine. Tada je to što je fotografisano i objavljeno u albumu Međunarodnog komiteta zapravo bio jedini put ka identifikaciji žrtava. Oni su uradili kolosalnu stvar u stvaranju tzv. AMDB/Antemortal Data Base, i stvorili bogatu databazu podataka. Došli su do velikog broja ljudi, članova porodica nestalih, pokucali na njihova vrata i od njih uzeli detaljne podatke. To je ustvari obrazac sa više od deset stranica u kojem su dati podrobni podaci, generalije o žrtvi, počevši od imena i prezimena, i osnovnih podataka o identitetu, do nekih značajki karakterističnih za tu osobu, tetovaže, frakture, itd., znači nešto što jako pomaže i vodi nas ka konačnom utvrđivanju identiteta žrtve.

Postoje li još neke organizacije s kojima ste uspostavili suradnju?

Od nevladinih organizacija tu su i organizacije porodica nestalih. Porodice su se organizirale, stvorile svoja udruženja i danas su nam od velike koristi, posebno u traganju za informacijama o potrencijalnim lokacijama masovnih grobnica. Pitanje je kako bi stvari funkcionirale u ovoj zemlji po pitanju nestalih da nema srebreničkih udruženja. Moram posebno staviti naglasak na njih, možda zato jer se taj događaj desio krajem rata, kada je za vrlo kratko vrijeme ubijeno više od 8.000 dječaka, mladića, muškaraca. Jako su uporni, dal’ zato jer se radi o majkama, ili zbog nekog posebnog temperamenta ljudi u tim krajevima, ali je činjenica da oni vuku ovaj proces naprijed.

IPAK SU TO LJUDI URADILI

U svom radu susreli ste se s raznim, uslovno rečeno, metodologijama četničkog iživljavanja i divljanja, šta je za vas najupečatljivije?

Generalno govoreći ono sa čim se sam, kao ni istražitelji koji sa mnom već dugo vremena rade na terenu, nikada nismo uspjeli pomiriti, sa samim zločinom. Ali čovjek jednostavno radeći ovaj posao duže od decenije pomalo i otvrdne, pomalo emocije potiskuje u sebe, u neki drugi plan. Ono na šta se nikad nismo navikli jesu djeca kao žrtve. Tad se otvara hiljadu pitanja, dok stojite i držite nekoliko koščica, ne mogu to zvati ni skelet, kad su u pitanju bebe, te koščice kao da su se istopile, ostane tek nekoliko krupnih kostiju. I tako dok stojite i držite dijelove skeleta, sebi po sto puta postavite pitanje: “Jel moguće da je ljudski um, ljudska ruka ovo uradila?!” Ako odgovorite NE, vi ste automatski amnestirali zločinca, on onda nije odgovoran, jer on nije ljudsko biće, on je monstrum, i dođete do zaključka da to ipak jeste čovjek uradio. Nikad se nisam privikao, ne vjerujem da se iko od nas mogao privići, bez obzira na činjenicu da nije u pitanju jedno, dvoje ili desetero djece. U pitanju su zapravo stotine, hiljade, mladih sve do beba od nekoliko mjeseci, a da ne govorim kada su u pitanju cijele porodice, kao što je to slučaj imama Ramić Hasiba iz Svraka kod Sarajeva gdje su njega, suprugu i sve četvero djece, gdje je najmlađe imalo možda mjesec dana ubili.

ČUJEM TIŠINU KOJA RAZDIRE

Mislite li da biste znatno teže podnijeli iskopavanja da niste vjernik? Koliko vam vjera daje duhovni smiraj?

Kad čovjek ostane sam onda počne razmišljati na taj način, da je čovjek na ovom svijetu prolazan, ali u tom trenutku kada se suočite, kada siđete u jamu, nemate tu smirenost koju imate kasnije kad o svemu tome promišljate. Sišli ste dole, napravili ste prvi korak, okrenete se, još uvijek je tama, dobijete bateriju i reflektor i onda osvijetlite dno jame koje je na dubini od 80 m i vidite sve.

Vrište li jame? Čujete li ponekad zvukove?

Ne zapravo, čujem nešto gore od toga, čujem tišinu. Kad se spustim na dno jame, čujem tišinu koja razdire ljudski um, para uši. Ne vidim slike užasa, slike masakra, ono što vidim dolje je tišina koja razara um, hiljade misli u tom momentu prostruji kroz glavu.

Kad ste vodili sina na iskopavanje da li je to bilo iz straha da će buduće generacije zaboraviti šta se dešavalo?

Živio sam u potpunom neznanju, ono što sam učio u školi iz historije bilo je površno, daleko od stvarnosti, daleko od onoga šta se i kako se dešavalo. Generalizirane stvari, podjelu na prave i pogrešne strane, ali dubina je izostala. To je bio osnovni razlog da ne govorim ništa svom djetetu, prepustio sam njemu, i njegovim očima, čulima, srcu, umu, da sam sudi o svemu tome. Moj jedini zadatak je bio da on sazna, a imao sam dva načina: da mu sam pričam, ali na sreću nisam to doživio na svojoj koži, jer sam u periodu agresije mogu reći dobro prošao, na vlastitoj koži sam osjetio samo djelić strahota rata za razliku od onih koji su izgubili članove porodica, imanja, domove, sebe na kraju, ja pak nisam imao direktnih gubitaka u svojoj porodici ili da ga odvedem “na lice mjesta”.

Njegove reakcije su bile dječje, kad je prvi put išao imao je 7 ili 8 godina. Vodio sam ga na ekshumaciju jednog pripadnika Armije RBiH koji je pronađen na lokaciji Ilidže. On u tom času nije previše ni razumio o čemu se tu radi, ali kada je odrastao onda sam se usudio da s njim krenem na veće grobnice, masovne grobnice, pa čak da se zajedno spustimo i u jamu u Bosanskoj Krajini, u općini Bosanska Krupa. Uprkos mom strahu kako će to njegov dječji um percepirati, čini mi se da je on na pravi način razumio i ono što je bitno jeste da mislim da on više ne može praviti greške koje sam ja na neki način pravio, idealizirajući svijet u kojem sam živio, smatrajući da je to svijet bez zločina, bez zla.

Kraj prvog dijela, nastavit će se…

Izvor: IslamBosna.ba