Na mezarju „Ravne Bakije“ u sarajevskom naselju Sedrenik, policijska patrola 24.decembra 2012.godine, uhvatila je na djelu dvojicu kradljivaca koji su s turbeta rahmetli Amine Bojadži, 14-godišnje djevojčice koju je ubila agresorska granata 1992. godine, pokušavali ukrasti bakarne dijelove.
Potpuno je jasno da je projekat tjeranja Bošnjaka u nepostojeće bosanstvo završni dio genocida nad Bošnjacima, s ciljem da se Bošnjaci razdjele na one koji će biti Bošnjaci i one koji će biti ništa. Taj projekat je brižno pripremam, sponzoriran, a što se vidi iz agresivnog i združenog nastupa mreže nevladinih organizacija i srpsko-hrvatskih medija u Sarajevu, odakle se Bošnjaci tjeraju da postanu ništa.
Čak i jedna jedina noć u zatvoru dovoljna je da naslutite šta znači biti pod potpunom kontrolom neke spoljne sile. I jedva da je potrebno više od jednog dana u Gazi da shvatite kakav je osećaj kad pokušavaš da preživiš u najvećem otvorenom zatvoru na svetu, gde je oko milion i po ljudi na 360 kvadratnih kilometara izloženo nasumičnom teroru i arbitrarnom kažnjavanju koje nema nikakvu drugu svrhu osim ponižavanja i degradiranja.
Piše: Noam Čomski
IslamBosna.ba - Kažu da haman sve pojave u ljudskom društvu mogu da se nađu već u obliku odnosa među životinjama. Euhaplorchis californiensis živi u području slanih jezera na obali Kalifornije.
Biti muslimanka koja nosi maramu je, u najmanju ruku, zanimljivo. Marama biva razlogom da se nađeš u neobičnim situacijama, da upoznaš ljude i da razmijeniš mišljenja. Ne znam u čemu se sastoji ta želja, ali ljudi kada pričaju sa pokrivenom ženom se osjećaju pozvani da pitaju o marami i o vjeri, o njenom životu i iskustvima. Mnogo lijepih razgovora proiziđe iz te inicijative, i čovjeku bude drago da može podijeliti s drugima ono što smatra jednom od lijepih stvari u svom životu. Dakako, ima i inicijativa koje su već unaprijed smišljenje, pitanja koja su unaprijed odgovorena, tako da kada takva osoba postavlja pitanja, vidiš da se srčano nada da ćeš potvrditi njene sumnje i pretpostavke, za koje ona smatra da su istine.
Ubili su me Nikola Stanišić, Žarko Krsman Šok i Krstić iz Zabrđa! Bile su ovo posljednje riječi koje je izgovorio Hajro Delić pred sinom Seadom i mnogobrojnim logorašima u logoru Vojna vazduhoplovna baza JNA Rajlovac, na desetak minuta prije nego što će izdahnuti, 11. juna 1992., između 10 i 11 sati ujutro.
Mnogi policijski službenici i pripadnici MUP-a Republike Srpske u godinama agresije na BiH okrvavili su ruke. Umjesto da štite sigurnost ljudi i njihove imovine, što je osnovna zadaća policajca svugdje u svijetu, svjedoci smo, na osnovu mnogobrojnih sudskih procesa, da se bivšim policajcima srpske nacionalnosti sudi zato što su učestvovali u genocidu i zločinima protiv čovječnosti nad Bošnjacima i Hrvatima od 1992. do 1995. godine.
Bezbroj je primjera svojevrsnog herojstva tokom odbrambenooslobodilačkog rata u BiH. U golgoti i sveopćem stradanju Bosne posebno su se istakli i sportisti koji su herojski pali za domovinu, a mnogi ostali i trajni invalidi. Tokom maja i juna ove godine navršilo se 20 godina od pogibije nekoliko istaknutih sarajevskih sportista.
Kada su 3. jula 1992. srpski vojnici iz Vogošće počinili masakr na trešnji u sarajevskom predgrađu Kobilja Glava i ubili sedam civila, među kojima i troje djece, rahmetli akademik Alija Isaković je napisao: “Na Kobiljoj Glavi, iz tenka Dobrice Ćosića je pucano na djecu koja su se popela na trešnju.”
Nakon višegodišnje kriminalne diskriminacije u rodnom gradu i mobinga na radnom mjestu u Općini Tuzla, pisac Fatmir Alispahić (45) zbog narušenog zdravlja primljen na Internu kliniku u Tuzli Ovaj tekst više ne može pomoći Fatmiru Alispahiću. On je primljen na Internu kliniku u Tuzli, nakon uzaludnih pokušaja da u Općini Tuzla, gdje je zaposlen, ukaže na strašne oblike diskriminacije i mobinga kojima je godinama izložen, a od čega mu je posljednjih mjeseci zdravlje ozbiljno narušeno. Onako kako je Trebinje ubilo Srđana Aleksića, tako Tuzla ubija Fatmira Alispahića!
Autor: Anes Džunuzović
