U prethodnom dijelu smo govorili o Gazi Husrev-begu i njegovim vakufima gdje smo vidjeli da je ovaj veliki gazija uvakufio sav svoj imetak i stavio na raspolaganje svima onima kojima je potreban. Ugledajući se na njega i mi isto tako možemo biti Husrevbezi svoga doba.
Nisam čuo, niti pročitao, niti znam za ijednog državnika ili političara u dvadesetom stoljeću, ni na Zapadu ni na Istoku, Jugu i Sjeveru, osim rahmetli Alije Izetbegovića, da ga najveći diplomata današnjice, poput Richarda Holbrookea: "Da nije bilo Izetbegovića i da nije ostao u Sarajevu, Bosna i Hercegovina ne bi opstala." I lorda Paddya Ashdowna: "Alija Izetbegović bio je u istinskom smislu otac svoga naroda. Bez njega sumnjam da bi Bosna i Hercegovina danas postojala.", povezuju sa sudbinom jedne zemlje i opstanka jednog naroda.
Ulema i službenici Islamske zajednice kroz mnoga burna i tegobna vremena pokazali su svoju čestitost, hrabrost, odlučnost i spremnost da se zaštite osnovne ljudske i moralne vrijednosti i prava, ne samo naroda iz kojeg su potjecali nego svakog čovjeka ponaosob, dakle čovjeka kao najuzvišenijeg Božijeg stvorenja i nosioca dara i svetosti života.
Historija na svojim stranicama bilježi mnoge primjere hrabrosti i odlučnosti uleme, ali je također i činjenica da se ovi primjeri usljed nebrige i nemara prepušataju zaboravu i da, nažalost, ostaju skriveni i neprepoznati od šire javnosti.
„Pored ubistava, Vlahović je silovao žene i djevojke nesrpske nacionalnosti. Na Vracama je formirao javnu kuću, u koju je dovodio i silovao starice, ali i trinaestogodišnje djevojčice. Silovao je i majke i kćeri pred članovima njihovih porodica. To je radio sam, ali i u grupi. Neke od žena je silovao više puta, o čemu postoje brojna svjedočenja...“
El-'Izz se okrenu Sultanu i pozva ga: "O Ejjube, šta ćeš imati kao izgovor pred Allahom kad ti kaže: 'O Ejjube, zar ti nisam podario vlast nad Misirom, a ti potom dozvolio prodaju opojnih pića'?" A vladar reče: "Zar se to dešava?" El-'Izz odgovori toliko glasno tako da su ga vojnici mogli čuti: "Da, tu i tu se prodaje alkohol i neki ostali poroci, a ti uživaš u blagodatima ove države!" Vladar reče: "To je iz vremena mog oca, nisam ja to uradio." El-'Izz reče: "Ti si od onih koji kažu: 'Mi smo zatekli pretke naše kako ispovijedaju vjeru i prateći ih u stopu mi smo na Pravom putu.' (Prijevod značenja Ez-Zuhruf, 22.)“ Pa vladar naredi da se uništi to mjesto...
On negdje ide. Ovaj Sarajlija, miljenik čaršije, trenutno na privremenom radu, sa mikrofonom i svojim žestokim pjesmama po Skadarliji o kojekuda, negdje ide. Kuda?
Njegov slijedeći potez je bio formiranje visokog islamskog shvatanja umjesto dosadašnjeg jednostavnog gaziluka. Takvi procesi ne bi bili mogući bez snažne podrške uleme iz gradskih centara, što je dovelo do sve ćeg uticaja uleme iz gradskih medresa umjesto dotadašnjeg presudnog uticaja sufijskih šejhova.
Svake godine, na isti dan 11. jula, ponovo se otvori "srebrenička rana" i nadiru isti osjećaji ili su čak i jači. Ponovo se ukopavaju na stotine pronađenih Srebreničana. Neko je "radostan" jer je pronašao svoga bližnjeg i ukopao ga, dok drugi žive u zebnji i nadi da će naći svoje najmilije i ukopati ih na mjesto gdje će ih moći posjetiti i bar na jedan određeni način i na jedno kratko vrijeme osjetiti olakšanje. Da li možete zamisliti "sreću" tih ljudi? „Raduju“ se pronalasku kostiju svojih najmilijih i njihovom konačnom pokopu...
IslamBosna.ba - Dobre ljude u Džennet na krilima nose meleki. Danas na ovoj ravnici potočarskoj, meleke nose ljudi. Plove zeleni tabuti na rukama svojih zemljaka i svojih najmilijih, kao brodići na pučini mora, kad se lelulaju na blagom vjetru. Sve jedan za drugim u redu. Talasaju se na visini i blago plove, svaki ka svojoj vječnoj kući. Ravnicom odliježu tekbiri:
-Allahu ekber!
Na broju 120 ispred mene je moja nevjesta Zejna. Ja za njom na broju 125.
IslamBosna.ba - Iz pravca mog sela i Bratunca nailazila je jedna kolona srpskih vojnika. U njoj je bilo tridesetak vojnika i među njima sam prepoznao školskog druga sa mog kratkog školovanja u Bratuncu. Gledao je u mene iz kolone i osmijehnuo mi se.
Bio je to meni dobro poznat, dobronamjeran osmijeh; osmijeh koji me je povratio iz dotadašnjeg stanja ravnodušnosti i ulio mi snagu. Pomislio sam da sam stijena, zaštićen od svakog zla koje bi neko mogao da mi nanese. Nije me pozdravio, niti je izašao iz kolone, ali je tim svojim osmijehom, kojeg sam, vjerovatno, samo ja vidio, učinio toliko toga za mene.
