Historija strašnih zločina u genocida nad Bošnjacima se ponavlja
U povodu rehabilitacije zločinca Draže, fašizma - četništva u Srbiji: JUGOSLAVIJA = VELIKA SRBIJA (bila kraljevska ili socijalistička)
U povodu rehabilitacije zločinca Draže, fašizma - četništva u Srbiji: JUGOSLAVIJA = VELIKA SRBIJA (bila kraljevska ili socijalistička)
Titova nesvrstana politika nakon raskida sa Staljinom intenzivirala je višestruke kontakte Jugoslavije sa islamskim zemljama. Promjena političkog odnosa prema Bošnjacima (Muslimanima) uslijedila je promjenom režimske politike: raskid sa Staljinom i uspostavljanje kontakata sa islamskim zemljama. Tako su, između Konferencije nesvrstanih zemalja 1955. godine u Bandungu (Indonezija) i Islamske revolucije 1979. godine u Iranu, Bošnjaci (Muslimani) živjeli su euforično razdoblje, vjersku, političku i kulturnu renesansu.
Aprila 1992. godine došlo je vrijeme da Bošnjaci i druge patriote ginu za svoju zemlju, a više od jednog stoljeća su to činili za tuđe zemlje i tuđe interese, u prvim borbenim ešalonima - širom kršovitog Balkana i šire. Spominjali su se podvizi hrabrih Bošnjana na: Kavkazu, Austriji, Italiji, Mađarskoj i drugim zemljama, ali je ta borba bila pod nečijom tuđom komandom i za nečije "više ciljeve". Bošnjaci su nakon dugog vremenskog perioda bili u prilici da se dokažu u odbrani: svoje vjere, zemlje Bosne i Hercegovine i svih naroda u njoj. Došao je čas u kojem je svako imao priliku dokazati se ili popraviti, jer krvava agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu nije trajala nekoliko dana, već nekoliko godina. U tom vremenskom periodu je bilo prilike za svakoga: za heroje da uđu u legendu, za kukavice da očeliče, za neopredijeljene i bezlične da se opredijele, za zalutale, da dođu pameti, za uspavane da se probude itd. Zato se karakter svakog insana u Bosni i Hercegovini može realno ocijeniti kada se uzme u obzir njegov doprinos u odbrani Republike Bosne i Hercegovine, jer je azab koji se zvao agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu bio dug i graničio se s nemogućim.
Stari Ibriš nije prosio, a bio je već prosjak. Kao da još može pilati i cijepati bukove i grabove cjeplje, nosio jes vakodnevno u lijevoj ruci pilu, a na desnom ramenu preko sjekire »kozu«, ali je već nekoliko godina kako nema snage da prestruže gotovo ni slabovinu, a kamo li jedro drvo. Ali je on imao ponosa i nije htio pružiti ruku i iskati sadaku, nego bi čučnuo kraj Careve ćuprije, naslonio se na »kozu« i strpljivo čekao zimsko sunce da mu otkravi zamrzle žile. Čekao bi on i koga da ga pozove da mu iscijepa kola bukovine, ali kad bi se i pogodio s kupcem i pokušao da se nasadi na utrnule noge, svaki kupac drva ostavljao ga je i odmah tražio drugoga, jer nitko nije imao povjerenja u njegove mršave ruke, škljocave noge i koščatu glavu, na kojoj je bila zategnuta žućkasta koža s prorijetkom sijedom bradom.
Izvukoh se iz svog zaklona i povirih na dvorište. Stog sijena je gorio kao baklja. Ajku su teglili za ruke Galanos i još neki dušmanin.
- Babo moj, jadna sam ti i kukavna – derala se Ajka, da mi se srce paralo. – Zar mi baš ne možeš pomoći?
Vidio sam, da je ne mogu oteti. Da je i jedan bio, teško bi išlo, jer je bio mlad, a u mene snaga na izmaku, a dvojica i to kakvih drzmana.
- Evo me dijete moje – viknem ja i odvrnem onaj zaklopac na bombi.
- Halali babi svome!
Nakon što je primijetio da su mu šanse protiv muslimana slabe, on prebacuje karavan u Mekku, i tamo postaje jedan od organizatora pohoda protiv muslimana Medine. Mekkanska (mušrička) vojska sa oko 1.000 ratnika upućuje se u pravcu Medine i dolaze do pred Bedr, do kojeg su muslimani već prije stigli i zauzeli
bunare, a ostatak zatrpali, što im daje dodatnu prednost.
Autor: Paolo Cau, izdavač „ Kaiser“
Sultan Fatihov plan zauzimanja Istanbula je zahtijevao diplomatsko i vojno razmatranje situacije. Iznad svega, morao je djelovati vrlo brzo, prije nego li zapadne sile reaguju i pošalju značajniju pomoć, bilo kopnom ili morem. U drugu ruku, morao je biti i strpljiv, radije koristeći barut i novac nego prolivajući krv. Zbog toga je pripremio najmoderniju tehniku, uključujući tešku artiljeriju kojom će razbiti bedeme i snažnu mornaricu kojom će spriječiti dotur hrane i ratnog materijala u grad. U isto vrijeme je namjeravao zauzeti grad uz što manje ljudskih žrtava sa obe strane i što manje razaranja
„Arapsko proljeće“ u Siriji daleko je izazovnije i kompliciranije od skorašnjih revolucija koje su se odigrale u arapskim zemljama. Svrgavanje sirijskog režima označava i odlazak čitave tiranske hunte, koja već decenijama, pod plaštom islama i sunnizma, „ispija krv“ nevinom sirijskom sunnitskom narodu. Ako se pogleda historijska, ideološka i religijska pozadina, iz čijeg miljea potječe sirijski sistem, kao i dinastija Asadovih, uistinu će se tada shvatiti da sirijska borba za slobodu nije samo puka borba između režima i naroda, tiranina i obespravljenih, bogatih i siromašnih, već i borba za povrat izgubljenog dostojanstva i časti koji su prije više decenija nasilno i nizom manipulacija oduzeti od većinskog sunnitskog naroda Sirije i predati posredstvom francuskog kolonizatora zastranjeloj sekti nusajrita. Drugi aspekat težine sukoba u Siriji jeste činjenica da je sirijski režim dio bliskoistočnog svešiitskog projekta ekspanzije, čime je unutrašnji sukob dobio i međunarodne razmjere, zasada barem na diplomatskom nivou.
Bio je utemeljitelj Jugoslavenske muslimanske organizacije, a ono za šta se najviše borio bila je Bosna, priča Spahina kćerka Emina
Osmanlijski vladari / sultani su, bez izuzetka, posebno poštivali znanje i učenjake. To je, zapravo, bio jedan od najjačih faktora stabilnosti i snage Osmanlijske države, jer su dobro znali i nosili duboko ubjeđenje da nauka i znanje u općenitom smislu mogu donijeti samo prosperitet. Još od vremena Mehmeda el-Fatiha propisane su uredbe, kodeksi i pravila koji su uređivali vjerske funkcije, pa su tako svi vjerski službenici u Istanbulu bili pod direktnim ingerencijama istanbulskog muftije, a u ostalim pokrajinama pod ingerencijama kaziaskera (vojnih sudija).