Mustafa Spahić, profesor GaziHusrev-begove medrese i hatib džamije Čobanija, u otvorenom razgovoru za Poglede govori o pismu studenata FIN-a povodom gradnje nove zgrade Rijaseta, reisu Ceriću, Fahrudinu Radončiću, Zlatku Lagumdžiji, Sulejmanu Tihiću, Harisu Silajdžiću, lokalnim izborima, Franji Topiću, korupciji na fakultetima te Baracku Obami.
– Gospodine Spahiću, već se cijelu sedmicu vodi javna rasprava o pismu koje su studenti Fakulteta islamskih nauka poslali povodom gradnje nove zgrade Rijaseta. Jeste li i Vi dobili ovo pismo?
Pismo, u čijem su potpisu studenti Fakulteta islamskih nauka stiglo je i meni. U samom pismu stoji da je poslato još na 200 adresa, dakle ono je samim tim javna stvar i javna informacija. Drugo je sad što Avazove sveznalice znaju da to nisu studenti pisali. Ja na taj proglas nisam nikakvu pažnju obraćao jer nije potpisan imenima, a ja u životu nikad nikom nisam nešto poslao a da nisam potpisao pa makar glava bila u pitanju. Ali, samo pitanje izgradnje ili neizgradnje te zgrade Rijaseta, o kojoj je riječ, u biti reducira i pojednostavljuje probleme. Naime, prije toga ima pitanje osnovnih procesa i odnosa u vjerskim zajednicama. Sem Rijaseta, recimo, i katolička crkva u starom dijelu Sarajeva gradi objekat nesagledivih razmjera. Dakle, ima jedna stvar za sam život vjerskih zajednica koja se može pokazati pogubnom: to je izmještanje iz duhovnosti, iz ideja, iz morala, iz odgoja, iz svijeta vrijednosti, od ljudi. Vjerske zajednice šire se kroz zgrade, kroz monumente i spomenike i time se pokušava dokazivati moć i vjerodostojnost. Ima jedan Francuz koji kaže: Ko želi da učini uslugu ljudima, on treba da ih sasluša. Vjerska, duhovna lica, ulema, svećenici, iznad svega trebaju da budu na raspolaganju ljudima.
Radončić je Miškovićev talac
– Ako dobro razumijem, ne dijelite oduševljenje bošnjačkih političara i privrednika veleljepnim projektom rezidencije Rijaseta na Kovačima?
O toj zgradi, na toj lokaciji i pogotovo znajući čija je to inicijativa – jer ta inicijativa u glavi Fahrudina Radončića traje već pet godina – šta god bih rekao imalo bi kontra efekat. Ali ima nešto što je mnogo bitnije, dalekosežnije, serioznije i po posljedicama i što može trajati i 100 godina. Radončić nije više samo čovjek, nije ličnost, on postaje simbol, znak i znamenje jednog vremena, jednog prostora, jednog ambijenta, jedne atmosfere. On, sa svim glasilima koja izdaje u ime javnosti – uništava javnost. I on to više nekrije uopšte. On je talac Miškovića. A u Avazu svaki drugi dan, nekad i svaki dan, kao zaštitna ikona, zaštitni znak izlazi slika reisu-l-uleme. U povijesti Islamske zajednice, kroz sva njena razdoblja, nikad niko na takav način nije upotrebljavao i zloupotrebljavao ličnost, ime i zvanje reisu-l-uleme. Reisu-lulema je institucija jer je reisul-ulema na čelu Islamske zajednice. Na ovaj način, muslimani i Islamska zajednica su taoci reisu-l-uleme i onda ispada jedna trijada – Radončić je talac Miškovića, na način na koji svakodnevno zloupotrebljava ime i zvanje reisu-l-ulemu, reisu-l-ulema je talac Radončića, a muslimani i Islamska zajednica su taoci reisul-uleme.
– I Vi ste, dakle čuli za beogradski grafit: Kosovo je Srbija, sve ostalo je Delta?
Jesam, čuo sam, ali ja govorim o nama. Neka je Radončić, ako hoćete, snalažljivi medijski magnat, ali je problem što njemu mediji služe kao sredstvo, kao instrument, pomoću kojih on želi da bude granica i sadržaj, i vjere i politike i kulture. U političkom životu ima najmanje petnaest ljudi koje je narod na ovaj ili onaj način birao, a koje je Radončić najmanje po pet puta učinio političkim mrtvacima i pet puta ih vraćao u politički život. Njegova jedina konstanta je ljude dizati razarati jedino gore od toga šta on radi s njima jeste njihov odnos prema njemu i pristajanje na to. Na prste jedne ruke se mogu izbrojati oni koji nisu dopustili da ih baca po blatu, gaza ih, a posli je veliča. Koliko se ja sjećam, dosad samo Zlatko Lagumdžija nije pristao na ove obje uloge.
O vjeronauci u vrtićima Dječji je svijet mašte i igre
Imami žive kao i ostali prosjek naroda. Niti su najimućniji niti najsiromašniji u našem narodu, s tim da je pri nekim medžlisima, koji su jači i imaju jači standard, primjera radi u Sarajevu, bolje. Ima siromašnijih, kao što je Gornji Vakuf, goraždansko muftijstvo i medžlis, neki medžlisi u Kaknju, Busovači, gdje su plate niže… Međutim, ima jedan problem o kome uopšte niko ne razgovara. Svake godine iz sedam medresa izađe po 500 svršenika. Ako dodamo one koji studiraju u arapskom svijetu, koji studiraju islamske fakultete ili islamske pedagoške akademije, godišnje se može kazati da najmanje 700 novih nezaposlenih ljudi dolazi. Islamska zajednica u svojim sadašnjim kapacitetima i potrebama, opisu i profilu radnih mjesta, za 50 godina ne treba više od dvije – dvije i po hiljade ljudi. Tako da, ustvari, za tri godine završi i diplomira toliko ljudi koji mogu podmirivati potrebe Islamske zajednice za 50 godina. To je sada školovanje radi školovanja i javlja se strahovita hiper produkcija tog kadra… Kada bi se sva moguća obdaništa popunila, rješava te možda pola iz jedne generaci e, a svaka generacija u narednih 50 godina ostaje neriješen problem. Ja sam učio djecu u mejtefu i ne znam da na svijetu postoji osjetljivije, senzibilnije, odgovornije pitanje od onoga koga poslati pred djecu. Najveći ljudi na svijetu koji postoje su djeca. Ta hrabrost, ta smionost, to nerazmišljanje, da se uđe u svijet djece, u svijet mašte je zaista iznenađujuće. Do sedam godina, po hadisu, to je njihov svijet. Po hadisu, istina djece, svijet djece, pravda djece, život djece, sadržaj života djece, smisao života djece jeste igra i zabava. Za njih je jedini red nered. Do sedam godina za dijete nije ambijent učenja nego slobode i mašte, i to je sve skupa pitanje koje traži krajnji oprez i krajnju odgovornost.
Društvo jednog lica
– Je li ja to dobro razumijem: jedan od najistaknutijih boraca za prava muslimana u Titovoj Jugoslaviji, zatvaran, suđen, progonjen, jedan od prvih zagovarača i utemeljitelja SDA, danas hvali Zlatka Lagumdžiju? Hoćete li se to priključiti SDP-u BiH?
Nije riječ o SDP-u, riječ je o Lagumdžijinom odnosu koji je jedino ljudski, moralan i realan naspram Fahrudina Radončića. Pazite, ljudi se ne mijenjaju. Ako isti čovjek u svojoj novini koja petkom izlazi u 100 hiljada, al` eto neka je 20.000, godinu dana nekog napada a sto dana ga diže u nebesa, a taj se čovjek nije promijenio, onda je krajnja opasnost to što ga na temelju istih ne promijenjenih činjenica godinu dana napada a godinu hvali. Zašto? Na tom fenomenu zapravo počiva njegova moć. Radončić počiva na našoj krizi, na našoj podvojenosti. Pogledajte samo odnos SDA i Stranke za BiH. SDA ima na terenu jednu izuzetnu infrastrukturu, ima ozbiljne, odgovorne ljude. Ali, to je stranka bez rukovodstva. Stranka za BiH je nastala, utemeljena, počinje i završava na Harisu Silajdžiću: on je ne samo osnivač i lider, prepoznatljivi znak i šta god Haris uradi u Stranci za BiH to je njegovo i možemu se, al ono što uradi Tihić to ni ti je njegovo, niti mu se može. Tihić je došao za predsjednika stranke Alijinim blagoslovom i izabran je u Predsjedništvo BiH Alijinim testamentom, i to svi znamo.
– Kako Vi objašnjavate relaciju između SDA i Stranke za BiH?
Niti ima SDA niti ima Stranke za BiH. Stranka SDA je društvo jednog lica uvećano iznutra za Sehadu koja je spiritus movens ove kadrovske politike, s obzirom da Tihić ne govori nijedan jezik osim maternjeg, a Sehada govori ostale, i strane i političke i kadrovske. Naravno, tu su i ovi njegovi savjetnici, ali ne možete govoriti o političkoj stranci, ako nemate ljude koji su slobodni. Biti slobodan znači baviti se politikom i javnom opštim dobrom i imati vlastiti stav, imati spremnost i mogućnost da donosite odluku. Ja vas pitam: koliko u Predsjedništvu SDA ili u glavnom odboru ima ljudi, sem Hasana Čengića ma koliko se sa njim neko slagao ili ne, koji smiju ono što u svojoj glavi nose javno kaza ti? Ili: Stranka za BiH – ona je umnoženi Haris Silajdžić. Nema tu odnosa stranaka, ima ju njih dvojica.
Dobri domaćini
– Dobro, za koga ste Vi glasali na lokalnim izborima?
Da vam kažem, kad su u pitanju lokalni izbori u političkim strankama je došlo do jedne političke šizofrenije. Ta politička šizofrenija je najizoštrenija, najprisutnija, najjasnija u SDA. SDA je poslije ovih lokalnih izbora, 2008, slavila i obilježavala pobjedu više nego 1990. u novembru kad je dobila 86 poslanika u Parlamentu Bosne i Hercegovine ili `96. kad je predsjednik Izetbegović do nogu potukao Harisa Silajdžića. Obim te političke šizofrenije mjeri se danas sa 104 izgubljena poslanička mjesta u BiH. SDA je slovom i brojem izgubila 104 poslanička mjesta. Ako SDA više ni na koji način ne računa ono što se zove RS sastavnim dijelom Bosne i Hercegovine, onda ona nije toliko izgubila. Međutim, kadrovi u SDA, koji danas vedre i oblače u SDA, koji su predstavljani prvoborcima u RS-u, bukvalno su pometeni na ovim lokalnim izborima. Sem toga, SDA je izgubila načelnika u Cazinu, u Bosanskoj Krupi, u Gračanici a slavi neviđeno. Doživljavati sve to kao pobjedu samo zato što je beternije završila Harisova stranka ili što je Haris još više izgubio nije stvar političke logike, političke svijesti nego je to stvar jednog sunovrata. U SDA-u su na lokalnim izborima pobijedili ljudi u kojima su glasači prepoznali adrese, načelnike koji su se sebi miješali u posao, radi li svoj posao, kontaktirali s ljudima, rješavali konkretne zemaljske probleme a nisu išli na nebesa. Takav je načelnik u Vogošći Asim Sarajlić, takav je u Zenici Husein Smajlović, takvi su i drugi koji su radili. Jeste zasluga SDA što ih je prije četiri godi ne predložila, ali je narod u njima vidio sliku nekadašnjih muhtara, domaćina u kući, i dabogdo država Bosna i Hercegovina ima ljude domaćine. Dakle, u samom okviru kadrovske politike može se gledati jedan rezultat i izravna neposredna zasluga SDA, međutim, Tihić to slavi i obilježava kao svoju vlastitu pobjedu. On se u svojoj svijesti, u svojoj glavi i pameti ponaša kao da je on na lokalnim izborima postao član Predsjedništva BiH i on hoće, sa Čovićem i Dodikom, da do 20 januara proturi aprilski paket koji je pao u Parlamentu BiH. To može imati dalekosežne posljedice.
– Brinu li Vas to ove najave oko odlaska međunarodne zajednice iz BiH, odnosno odlaska OHR-a?
Dobro ste rekli: brine li mene odlazak OHR-a. To je pitanje riješeno za minutu. Pod jednim jedinim uslovom: da se Bosna i Hercegovina u punom kapacitetu ustavnom, zakonskom, proceduralnom, institucionalnom uspostavi kao država, kao ustavna demokratija, da ne vlada ni većina ni manjina. To je princip u kome se može unaprijed određenom procedurom bilo koji političar smijeniti bez prolijevanja krvi. To je jedan momenat. Drugi je: bosanski Srbi, Hrvati i Bošnjaci za pet minuta se mogu o svemu dogovoriti, ali ako međunarodna zajednica osigura istinski granice Bosne i Hercegovine, zaštićene u vojnom, ekonomskom, privrednom i svakom pogledu od Srbije i Hrvatske. I Srbi u Bosni i Hercegovini, bilo da su za SNSD ili za SDS, i Hrvati iz onog ili ovog HDZ-a, i Bošnjaci iz SDA ili iz SBiH – svi bi klepili ušima. Prihvatili bi Bosnu kao državu i kao svoju zemlju. Nara vno, ima još jedan način: integraci ja Bosne i Hercegovine u evropske tokove, ali vjerujte mi ovo je brži put.
Izrugivanje sa Hrvatima
– Imam ste, hatib džamije, profesor GaziHusrev-begove medrese: kako ste reagovali na sam način ponude SDA Franji Topiću da bude gradonačelnik Sarajeva?
Tu ponudu SDA ja bih doživio kao sramnu da ti ljudi koji su prijedlog dali imaju u sebi hrza i obraza. Da oni koji su išli da to nude imaju političku svijest, političku kulturu i da znaju šta je politička filozofija, to im nikad na um nebi palo. Franjo Topić je, kao i Mustafa Spahić, prvo svećenik, a ja sam prvo hodža, pa onda građanin. Kad Franjo Topić skine mantiju i prestane biti svećenik, tada se može suvislo kandidovati za gradonačelnika. A druga je stvar što sam ja apsolutno uvjeren da ni Franjo Topić ni Mustafa Spahić u svome kapacitetu nemaju ni jednu relevantnu sposobnost da bi mogli biti gradonačelnik grada. Ako će gradonačelnik grada biti parader, to je drugo, ali gradonačelnik grada je kolektivna mati, kolektivni otac grada, koji dvadeset četiri sata dnevno bdije nad 500.000 stanovnika. Drugo, prijedlog svećenika Franje Topića za gradonačelnika je apsolutna uvreda i izrugivanje sa svima, ali najprije sa Hrvatima, znanim i znamenitim univerzitetskim profesorima, ljudima od imena i integriteta. Ima toliko ljudi koji se mogu birati, koje Hrvati biraju u ovom gradu, a ne da im SDA izabire. To vam je ono: ja najbolje znam šta vama treba, šta vi želite. Imaju tu ne samo hrvatske stranke, imaju i druge stranke, a imaju i ostale stranke u gradskom vijeću koje se trebaju pitati. Hoćemo u Evropu, hoćemo građansku, pravnu, demokratsku, političku državu i to hoćemo sa predlaganjem svećenika u vlast? To je isto da se u Mostaru za gradonačelnika predloži muftija Smajkić ili glavni imam, onaj moj učenik Salem Đetović.
– Vaša ocjena stoji, ali stoji i politička realnost ove zemlje u kojoj su vjerski lideri politički realiteti. Kada će to prestati biti?
Od smrti rahmetli Fuada Muhića Pravni fakultet nema profesora na Ustavnom pravu. Gdje je javnost, gdje su intelektualci, gdje je inteligencija, gdje su političke stranke, gdje je politički život? Kad su Bošnjaci u pitanju nema rješenja, nema vizije, nema ni politike. Ima samo luft, vakuum. Kako je Milošević `89. zavladao Jugoslavijom? Kad je na Kosovu kazao Srbi, niko ne smije da vas bije! Naime, Milošević je prvi vidio, prvi prihvatio i prvi priznao da Tito više nije živ. Drugi su to u sebi znali, ali Milošević je to prvi javno svima kazao i nametnuo. Kad su Bošnjaci u pitanju, kad je u pitanju teoretska, kritička misao i riječ, mi moramo odgovoriti izazovu vremena. Ovo što vi pitate to je samo jedna krajnja posljedica i krajnji rezultat jednog stanja.
– Kakvog stanja?
Mi moramo prije toga stanja, odgovoriti na nekoliko pitanja: zašto u našim radovima dominiraju samo prijevodi, gola deskripcija, apologija, sinkretizam, nekritizam, kompilacija? Zašto nema jasne, otvorene, razgovjetne kritične i samokritične riječi koja se bavi tokovima, procesima, događajima i sadržajima? To je sve posljedica. Pogledajte, u tekstovima nevjerovatnog broja Bošnjaka preovladava destruktivna, dekadentna, reciklična, regresivna, rekonstruktivna, restauratorska, retroaktivna, retrogradna svijest, umjesto dinamične i aktivne…
O Vladi Federacije
Čekićev Branković
Čitao sam intervju s Draganom Čovićem u Oslobođenju. Što se tiče elektroenergetskog sistema u potpunosti se slažem da kompletan zajedno sa privatizacijom telekoma bude transparentan, javan, i ja sam kao i on za svjetski konkurs i zakon. Ali, ja sam za zakon za sve – i za Aluminij, za Mostarsko blato, za Rafineriju Bosanski Brod. Jer, Bosna jeste država ukoliko opstoji na Ustavu i zakonima. Tražiti apsolutnu transparentnost, koju Čović traži za projekte u elektroenergetskom sektoru, a ne spominjati u Hercegovini ni jednu firmu, to je kao što je Staljin govorio braniću Rusiju do posljednjeg Poljaka. Tako se Čović zalaže za zakonitost u Bosni i Hercegovini do posljednjeg Bošnjaka. A što se tiče rekonstrukcije federalne Vlade ili smjene nekih ministara: tražiti rekonstrukciju ili bilo kakvu smjenu u federalnoj Vladi, a ne tražiti neopozivu ostavku, preciznije smjenu kriminalno-korumpirane karikature od Nedžada Brankovića je žalosno i smiješno. Svaki takav zahtjev s obrazloženjem poboljšanja rada federalne Vlade bez njegove ostavke ili smjene je ordinarna obmana i laž i političko-stranački razračun. On je na čelu Vlade, on je odgovoran za rad Vlade, a svaki ministar je samo odgovoran za onaj sektor kojim rukovodi. Mi smo kao društvo korumpirani, a osnovni razlog te korupcije je neprimjenjivanje istih zakona na svakom čovjeku, ili, ono što je govorio svojevremeno estonski premijer Mart Laar: prvi korak u borbi protiv korupcije jeste sam nebiti korumpiran. Dakle, oni koji se kod nas bore protiv korupcije nemaju elementarni uvjet. Alfa i omega bošnjačke politike u SDA, koji vedri i magli u upravnim odborima, Brankovićev Šefkija Čekić, je doživotni dekan, duže je dekan nego što postoji fakultet.
– Zašto je tako?
Takva svijest oslobađa Bošnjake misli, percepcije, planiranja, da je im lažnu nadu da znaju objasniti bilo šta što se dogodilo u prošlosti, a oni koji imaju potrebu ovdje i sada da se nametnu, da se podmetnu, da su prisutni, oni vide da sva prošlost svijeta ne može zaustaviti agresivnu sadašnjost i budućnost jednog jedinog pojedinca. Dakle, svijest koja namjerno samo unazad opisuje svijet čini to samo da bi izbjegla susret s njim i da bi riješila bilo koji problem u njemu. Susret sa stvarnosti se može izbjegavati u Bosni i Hercegovini, ali ne može u svijetu. Nekada su tri Bošnjaka bili svjetska imena u teoriji umjetnosti, akademik Husref Redžić, rahmetli Džemal Čelić i Alija Bejtić. Navedite vi sada takve teoretičare ili teoretičare u književnosti kao što je bio rahmetli Begić ili Muhsin Rizvić? Još je živ Enes Duraković. Vi postavljate pitanje – zašto je tako. U svakom narodu intelektualci su oni ljudi čiji glas ljudima daje viziju, artikuliranu viziju. Oni koji ljude čuvaju od zaborava, čuvaju sjećanje od zaborava. Jer, kako kaže Kundera jedini način da se borimo protiv moći jeste sjećanjem i pamćenjem protiv zaborava. Druga izreka kaže: Ondje gdje prestaje sjećanje, tu nastaje vandalizam, tu nastaje primitivizam. Ovdje uopšte nije u pitanju što se ovaj postavlja ili što se ovaj na meće. To su neminovno ljudske pojave i ljudske slabosti, pitanje je otkud, za što i kako toliki prazan prostor. Taj prazan prostor daju univerziteti i fakulteti po Bosni. Zar mislite da su slučajno reis i ovi ostali vjerski lideri jedino u Bosni i Hercegovini istovremeno i politički i državni lideri, i stratezi i ideolozi? U drugim zemljama u Evropi to nepostoji. Generalno imamo slabo stanje: nečitanje, neobrazovanje, nestudiranje, od osnovne, preko srednje škole, do fakulteta i na više.
Žena goraždanskog muftije
– Na fakultetima imamo čitave seks afere, korupciju…
Što se tiče korupcije i kriminala na fakultetu, seks afera i prostitucije, to je samo površan sloj. Mi imamo u kompletnom školstvu i obrazovanju jednu tešku situaciju. Svako je neznanje, svako neobrazovanje, apsolutno opako i opasno. Ali, sistemsko organizirano neznanje je daleko opasnije. Ovdje se pod krovom države promiče i verificira umjesto sticanja znanja dijeljenje zvanja, diploma, magistrata i doktorata. Jednog od muftija, goraždanskog, žena je, ne znam za koliko mjeseci, dana ili hefti, to je apsolutno nebitno, diplomirala, uzela fakultetsku diplomu i sada radi kod Obhođaša u ministarstvu. Šta je ona kriva što je došla do papira kojeg nikad svjesna biti neće? Dugoročno gledano, najopasnija stvar je skrivanje i prikrivanje ne znanja pod znanjem putem zvanja sa praznim sadržajem. Oni koji prihvataju zvanja bez kapaciteta i sadržaja, trajno su amoralni a oni koji ispred društva, sistema i države učestvuju u dodje li takvih zvanja, oni čine krivično djelo i u osnovi potkopavaju temelje države i društva. I Vi i ja smo studirali na Političkim naukama: ako ste polagali političku ekonomiju pred Savom Prelevićem, mogli ste sto puta polagati, popiti i kafu i sok i ručati na njegov račun, ali bez znanja niste mogli dobi ti šesticu. Danas je u Bosni i Hercegovini inflacija i fakulteta i postdiplomaca i diploma. Spominje se mito, korupcija, prostitucija, i jedino što je gore od ovih profesora na Pravnom fakultetu, a vjerovatno su to uradili po onim indikacijama, jesu reakcije njihovih kolega i akademske zajednice u cjelini. Pa pogledajte, samo se u Bosni za takve stvari hapse portiri i vozači. Međutim, to je možda stoti dio problema. Glavna prostitucija, odnosno idejna, duhovna, intelektualna, znanstvena prostitucija, se provodi kroz nastavu koja ni je nastava, kroz predavanja koja nisu predavanja. Treba napraviti uvid. Sada imaju kamere, to ni je nikakav grijeh, nikakva sramota. Država mora stajati iza sistema školovanja i obrazovanja. Mora se u ovoj zemlji znati šta bilo koji profesor drži ili ne drži na časovima, šta preda je a šta ne predaje, pa bi vi vidjeli da kod jednog nevjerovatnog broja ljudi niti je nastava nastava, niti je predmet predmet, niti je lekcija lekcija, niti su ispiti ispiti, niti je literatura literatura. Intelektualaca nema bez čitanja, bez obrazovanja, bez leksikona i enciklopedija. Mi, kao društvo, svakim danom umjesto intelektualaca imamo idiote, a idioti su po kapacitetu intelektualci koji se nikada i ni u čemu nepetljaju u javni život. Teorija kaže da, kada umjesto intelektualaca imate idiote, javljaju se ambiciozni divljaci koji nemaju granica u svojim ambicijama i gaze da se dočepaju svih mogućih zvanja, a narod se svodi na podanike i poslušne robove. Jer narod je u takvom ambijentu sretan samo da bude i osta ne živ. To je ona čuvena Lockova podjela građana ili kako je onaj turski namjesnik kazao: u Bosni imaju insani i hajvani. Ovisno od onog ko je na čelu, insani ili hajvani, slika naroda je takva.
– Kakva je slika naroda danas?
Bosanskim jezikom kazano, narod je izhavješćen, narod je u neizvjesnosti. Ondje gdje narod, na selima, po opštinskim centrima ima konkretan sadržaj rada i zanimanja, oni se organizuju i oni svoje lokalne probleme rješavaju. Međutim, ima stvari koje, naravno, izazivaju zebnju, izazivaju strah i neizvjesnost, ali su ovi američki izbori ljudima dali nadu.
– Kako ste Vi doživjeli pobjedu Baracka Obame?
To nije samo pobjeda Obame, nego i poraz kisindžerizma i bušizma koji traje od 1965. godine, poraz politike utemeljene na jednoj krajnje rigidnoj i reakcionarnoj ideologiji koja je metodom revizije historije, uz pomoć fanatične propagande, čovječanstvo povela u jednu konstrukciju svijeta koja je završila ekonomskim, političkim, financijskim kolapsom i blamažom i gubljenjem međunarodnog uticaja SAD-a kakvu nikada u historiji ova država ni je doživjela. Međutim, ove izbore treba gledati kao tipičan američki film, Amerika uvijek naspram Al Caponea ima Eliot Nessa. U tom smislu pojavljuje se Obama koji razbija sve moguće stereotipe kisindžerizma i bušizma. Hem je crnac, hem je rođen na Havajima, hem su mu roditelji muslimani. Oborio je sva nepisana američka pravila. On nije pobijedio, on je osvojio Ameriku, ali još je jedna tu presudna i bitna stvar – vratio je narod u politiku. Koliko ljudi je procentualno izašlo na izbore? U tom kontekstu, Obama je pojava na tragu najbolje američke politike, na tragu jednog Kennedija, na tragu Clintona, ljudi po kojima je Amerika bila prepoznatljiva u svijetu. Vidite, mi znamo da Bošnjaci, kada je u pitanju Republika Srpska, moraju biti legitimna politička zajednica, moraju biti legalna i regularna zajednica. U Daytonu se dogodilo nešto što Bosnu i Hercegovinu sprječava da bude država i politička zajednica. Oduzet joj je naziv republika, dakle državi je oduzeto ono što je simbolizira kao cjelinu, kao zajednicu, a taj je naziv sa cjeline prenesen na partikularnost, odnosno na entitet RS. Ovaj naziv Republika Srpska i država Bosna i Hercegovina, on će se sudarati dok se neuspostavi ime zemlje i sadržaj zemlje u znaku jednakosti. Nova američka administracija na čelu sa Obamom, a pogotovo Biden koji je potpuno uključen u događanja u Bosni i Hercegovini, donosi novu klimu, novi ambijent i nadati se da će ona svojom politikom traženja mira i saradnje, stvoriti drugačije uslove da ustavna, sadržajna i nominalna rješenja za Bosnu i Hercegovinu posvjedoče kao državu.
O sastanku Tihića, Čovića i Dodika
Odžaci i budžaci
Zamislite samo da u Sjedinjenim Američkim Državama danas neko održi sastanak koji se tiče sudbine SAD-a, kao države, kao reda, kao poretka, a nije ni dosadašnji predsjednik Bush ni Barack Obama. Takav bi odmah u ludnicu bio proveden. Dakle, oni koji imaju legalitet, legitimitet i regularnost da predstavljaju građane Bosne i Hercegovine su članovi Predsjedništva BiH. Od ove trojice, koji su održavali sastanak, dvojica čak ni iz svoje stranke uopšte nemaju člana Predsjedništva BiH. To su Tihić, jer nije iz SDA član Predsjedništva, i Čović jer nije iz HDZ-a član Predsjedništva BiH. Istina je, imaju oni najviše poslanika u Parlamentu BiH ali baš zato o državi i treba da se odlučuje u Parlamentu, zato su i izabrani da u Parlamentu rješavaju državna pitanja, a ne u okviru takozvane trinitarne teologije, takozvanim trinitarnim sastancima po nekakvim odžacima i budžacima da se oni dogovaraju i da oni kao rezultattih dogovora ispostavljaju račune Parlamentu kao stadu. Da stado dođe u Parlament kao u tor da aminuje gotova rješenja. Ovdje ni u teorijskim pretpostavkama nije riječ o državi, nije riječ o Ustavu, redu i poretku, najmanje o zakonu, nego je riječ o tri partitnoj nacionalno etnopa tijskoj ujdurmi i poslu. To je jedan egzemplaran primjer kako ne treba uopšte politici pristupati. Jedino gore od toga može biti da međunarodna zajednica na bilo koji način takvim vrstama dogovora i razgovora pridaje pažnju, značenje i težinu. Sudbina Bosne ne može se rješavati po budžacima niti BiH može opstati kao država kroz takve sastanke bilo šest bilo tri, pet ili deset lidera. To je vladavina častoljubivih, a primjer joj je najbolji Mirsad Kebo, koji sam sebe prijavljuje pravosuđu, sudu i istražnim organima, dok su tri auta u njegovojpratnji. Ima veću pratnju od engleske kraljice.
– Gospodin Kebo se odrekao pratnje.
Kad? Zar je nije opet vratio? I ako je se odrekao, što ne računate koliko je do sada koristio?
Oslobođenje