Boban i Karadžić kao Čović i Dodik
Kako je srpsko-hrvatska politika ubila bosansku Posavinu!?
– U štampi se nedavno pojavila knjiga hrvatskog oficira Jerka Zovaka nazvana “Rat u bosanskoj Posavini 1992.”. Kratku recenziju te knjige donio je Fra Petar Jeleč, član Franjevačke provincije Bosne srebrene, teolog i historičar, u franjevačkom magazinu “Svjetlo riječi”.
U svojim analizama autor dokazuje odgovornost tadašnjeg hrvatskog vodstva na čelu sa predsjednikom Franjom Tuđmanom, ministrom odbrane Gojkom Šuškom i njihovom desnom rukom u tzv. Herceg-Bosni Matom Bobanom za dogovore sa srpskom stranom koji su rezultirali izdajom ovog vrlo bogatog teritorija BiH. Zovak hronološki iznosi nekoliko događaja, koji su na neki način zapečatili sudbinu bosanske Posavine, a posebno se to odnosi na sporazum Boban – Karadžič u maju 1992.
Naime 6. maja 1992. godine Boban i Radovan Karadžić su (muslimanima iza leđa) potpisali neprincipijelan sporazum, kojim se Srbima prepustio koridor u Bosanskoj posavini. Tim se sporazumom agresor i neprijatelj pretvorio u prijatelja, a žrtva i saveznik u neprijatelja. Osmog maja 1992. glavni zapovjednik HVO-a, general Ante Roso, na prostoru “Hrvatske zajednice Herceg-Bosna”, legalne jedinice Teritorijalne odbrane BiH, proglasio je nelegalnim. Muslimani i drugi (HOS-ovci) koji nisu poštovali komandu, bili su “razbijeni”. Bio je to početak službenog “ograđivanja” najvećeg dijela organizovanih Hrvata od centralne vlasti u Sarajevu. Trećeg maja 1992. predsjednik “HZHB” Mate Boban je, zabivši muslimanima nož u leđa, proglasio osnivanje države u državi. Time je završeno institucionalno stvaranje preduslova za otvoreni rat sa muslimanima.
“Šestog oktobra 1992. godine, hrvatsko-muslimanske snage su izgubile Bosanski Brod i cijeli mostobran. Bh. Hrvati su od uvaženog konstitutivnog naroda i žrtve, putem dvosmislene “Herceg-Bosne”, pretvoreni u kolaboracioniste jednog od agresora na BiH i nacionalnu manjinu. Srpska država je prešla Drinu, Tinju, Bosnu, Ukrinu i Vrbas, te svojim vrhom izbila u neposrednu blizinu zamišljene velikosrpske granice – Virovitica, Karlovac, Ogulin, Karlobag, na rijeku Unu”, ističe Jeleč u svojoj recenziji.
On napominje da “Zovak u svojim analizama pokazuje i to kako je službena hrvatska politika jasno preferisala interese hercegovačke hrvatske zajednice u odnosu na onu posavsku i, uopšte, bosanske, što je konačno dovelo do tragičnih posljedica tokom rata, a posljedice te politike se osjećaju i danas”.
“U tom kontekstu su zanimljive i riječi koje je Vladimir Lukić, predsjednik Vlade Karadžićeve tzv. Republike Srpske uputio svom kolegi u vladi tzv. Herceg-Bosne Jadranku Prliću, zahvaljujući mu za odličnu saradnju u dopremanju nafte RS-u srpskim snagama: “Gospodine predsjedniče, sa zadovoljstvom mogu da konstatujem da se dobra razmjena između naše dvije države odvija u skladu sa dogovorima koje smo utvrdili!” Nije zato nimalo slučajan tragičan kontinuitet hrvatske politike u BiH i njee fasciniranosti srpskom politikom koja i dalje traje – kao što je u nedavnim devedesetim godinama Mate Boban prema Šuškovim i Tuđmanovim instrukcijama dobro sarađivao sa Karadžićem u izdaji i seljenju posavskih i bosanskih Hrvata uopšte, tako danas predsjednik HDZ-a Dragan Čović odlično sarađuje sa Miloradom Dodikom”, napisao je fra Jeleč.
“Ovih dana bilo je i više nego otužno slušati kardinala Josipa Bozanića i još neke hrvatske biskupe i svećenike u BiH i Hrvatskoj, koji povodom desete godišnjice smrti Franje Tuđmana iznose neukusne glorifikacije o njemu i njegovom političkom djelovanju. Hvalili su Tuđmanovu politiku bez ijedne kritičke riječi o pogubnosti te njegove politike po sunarodnjake u BiH. Ako ni zbog čega drugog, trebali su biti suzdržaniji bar zbog svih onih žrtava koje je Zovak donio na kraju svoje knjige, a koje bacaju jedno sasvim drugačije svjetlo na vrlo raširenu priču o “velikim” i “malim” Hrvatima i broju stradalih Hrvata u Bosni i Hrvata u Hercegovini”, napisao je Jeleč u “Svjetlu riječi”.
(san/24sata.info)