Tesavvuf Danas (prvi dio)

Proces koji je opisan u hadisu se još nije završio, ali je zasigurno počeo. U naša vremena, pomanjkanje tradicionalne uleme u islamskom pravu, hadisu, tefsiru (tumačenju Kur’ana – egzegezi) je uticalo da se vjera razumjeva na način dalek od ilumskog, a ponekad daleko i od istinskog. Primjer za to je moje vlastito izučavanje islamskog prava (fikha). Moj prvi utisak iz orijentalističke i islamske reformističke literature bio je, da su Imami mezheba ili „pravnih škola“ donjeli pravila potpuno izvan islamske tradicije i nekako ih uspjeli nametnuti muslimanima. Međutim, kada sam dobio priliku da sjednem sa tradicionalnom ulemom na Bliskom Istoku i upitam ih o detaljima, došao sam do potpuno suprotnog zaključka sa saznanjem da su osnove po kojima su donošene fetve (Imama mezheba) Kur’an i Sunnet.

Na sličan način, potpuno durgačija slika o tesavvufu je izronila nakon razgovora sa alimima tesavvufa od one koja mi je bila predstavljana na Zapadu. Moj govor, inšaAllah, će predstaviti znanje uzeto iz Kur’ana i sahih hadisa, te od istinskih učitelja tesavvufa u Siriji i Jordanu, imajući u vidu potrebu da svi mi prevaziđemo klišee, potrebu za informacijama baziranim na činjenicama i potrebu da dođemo do odgovora na pitanja: Odakle dolazi tesavvuf? Kakvu ulogu igra u din-il-islamu? I najvažnije, šta je Allah naredio o svemu ovome?

Tesavvuf

Što se tiče porijekla termina „tesavvuf“, kao i za mnoge druge islamske discipline, ovaj naziv nije bio poznat prvoj generaciji muslimana. Historičar Ibn Haldun bilježi u svojoj „Mukaddimi“:

„Ovo znanje je grana znanosti u Islamskom Znanju koje je poteklo iz Ummeta. Od početka, praksa takvih ljudi je bila smatrana putem istine i upute od strane ranih muslimanskih zajednica i velikana, Poslanikovih s.a.v.s. ashaba, onih koje su oni podučavali i onih koji su došli nakon njih.

Tesavvuf se u osnovi sastoji od posvećenosti ibadetu, totalnoj predanosti Allahu dž.š., nemaru za ljepotama i ukrasima ovog svijeta, ustezanju od zadovoljstava, bogatstva i prestiža koje većina ljudi priželjkuje, te u povlačenju u osamu radi ibadeta. Ovo je bilo glavno pravilo među Poslanikovim s.a.v.s. ashabima i među ranim muslimanima, ali kada se raširila umješanost u ovosvijetske poslove od drugog islamskog stoljeća nadalje, oni koji su bili posvećeni ibadetu su nazvani „sufijama“ ili „ljudima tesavvufa““. (Ibn Haldun, El-Mukaddima; reprint Mekka, Dar-el-Baz, 1397/1978, str. 467)

Prema Ibn Haldunovim riječima sadržaj tesavvufa, odnosno „totalna posvećenost Allahu dž.š.“ je bilo „glavno pravilo među Poslanikovim s.a.v.s. ashabima i među ranim muslimanima“. Znači ako riječ nije postojala u najranija vremena, ne trebamo zaboraviti da je to bio slučaj i sa mnogim drugim islamskim disciplinama kao što su tefsir, ili ilm-ul-džerh ve teadil (nauka o pozitivnim i negativnim faktorima koji utiču na prihvatljivost prenosilaca hadisa), ili ilm-ul-tevhid (znanost koja se bavi islamskim postulatima vjere), a sve su to znanosti koje su se pokazale kao veoma važne za ispravno sačuvanje i prijenos vjere.

Što se tiče samog porijekla riječi tesavvuf, vrlo je vjerovatno da dolazi od riječi „sufi“ (osoba koja praktikuje tesavvuf) za koju se čini da je etimološki starija jer njeno najranije pominjanje zabilježeno je u govoru Hasana Basrija r.a. koji je preselio na ahiret 110 godina nakon Hidžre. On kaže:“Vidio sam sufiju kako tavafi (obilazi) Kabu, pa sam mu ponudio dirhem a on ga je odbio“. Iz ovog sljedi da je bolje razumjeti tesavvuf tako što ćemo prvo upitati šta je to sufija? Najbolja definicija sufije i njegove prakse je zasigurno ona koja dolazi iz Sunneta Poslanikova s.a.v.s, a koju učitelji tesavvufa najčešće citiraju:

“Uzvišeni Allah je rekao: “Ko se neprijateljski postavi prema Mome evliji (štićeniku), Ja sam mu objavio rat. Najdraže djelo kojim Mi se Moj rob približava je ono što sam mu naredio (farz). Moj rob Mi se približava nafilama (dobrovoljnim djelima) sve dok ga ne zavolim. A kada ga zavolim njegov sam sluh  kojim čuje, njegov sam vid kojim vidi, njegove ruke kojima hvata i njegove noge kojima hodi. Ako Mi nešto zatraži dat ću mu,  a ako od Mene zaštitu moli zaštitit ću ga.” (Fath ul-Bari 11.340 41, hadis 6502)

Ovaj sahih hadis su prenjeli Imam Buharija, Ahmed ibn Hanbel, el-Bejheki, i drugi sa više potvrđenih lanaca predaje. Hadis razotkriva  centralnu realnost tesavvufa, a to je „promjena“. I dok opisuju put ove promjene (kako je opisana u hadisu), učitelji tesavvufa na Bliskom Istoku definišu sufiju kao „Čovjeka učenog u islamskim znanostima koji je  primjenio ono što je znao, pa ga je Allah obdario znanjem onog što nije znao“.

Da pojasnim; sufija je „čovjek učen u islamskim znanostima“ jer hadis kaže:“Najdraže djelo kojim Mi se Moj rob približava je ono što sam mu naredio (farz).“, a samo kroz izučavanje iluma sufija može saznati šta mu je Allah naredio. On je „primjenio ono što je znao“, jer hadis kaže da približavanje nije samo sa naređenim, nego se nastavlja približavati sa nafilama sve dok ga Allah ne zavoli. A zauzvrat ga je „Allah obdario znanjem onog što nije znao“, jer hadis kaže :

„ A kada ga zavolim njegov sam sluh  kojim čuje, njegov sam vid kojim vidi, njegove ruke kojima hvata i njegove noge kojima hodi.“

Što je metafora za iskustvenu svjesnost o tevhidu, odnosno o jednoti Allaha, koje u kontekstu ljudskih akcija kao što su slušanje, viđenje, hvatanje i hodanje se sastoji u shvatanju Kur’anskih riječi o Allahu:

“kad Allah stvara i vas i ono što napravite?” (Kur’an 37:96)

Šejh Nuh Ha Mim Keller

Kraj prvog djela.