11.novembra 2009. godine Okružni sud Dresdena osudio je Alexa Wiensa za počinjeno ubistvo nad Egipćankom Marvom Eš-Šeribini na doživotnu robiju. U svojoj presudi sutkinja Birgit Wienand naglasila je da Wiensovo djelovanje nije bilo zbog rasizma nego iz čiste mržnje prema muslimanima.
Ali otkud ubici tolika mržnja? Državni sud Dresdena nije istraživao ovo pitanje kao ni mediji, koje je ovo pitanje malo zanimalo. Eksplozija neprijateljstva i netrepeljivosti prema muslimanima, koja je 1. juna 2009. godine dovela do ubistva Merve Eš-Šerbini i skoro do ubistva njenog muža, mogla bi biti jako dobar razlog da se razgovara o ideologiji koja se Njemačkom proširila poput epidemije.
Barem sada, bilo bi vrijeme, primjerice huškačku internet stranicu “Politically Incorrect”, koja je sa svojim neprijateljskim “vijestima” prema muslimanima dnevno posjećena od oko 50.000 internet korisnika, osuditi od strane društva.
Barem sada bi se moralo govoriti o tome da je svaki drugi Nijemac protiv muslimana i svakog onog za koga misli da je musliman. Barem sada bi dobrodošla jedna debata u kojoj će se kritizirati autori poput Henryka M. Brodera, Necle Keleka, Ude Ulfkottea, Ralpha Giordana ili Hans-Petera Raddatza. Sve autori koji su svojim naprasnim napadima na muslimane i njima blagonaklone doprinijeli tome da se rasizam pod plaštom kritike islama proširi u sredini društva.
I barem sada, mediji bi morali razmisliti koliko su oni sami doprinijeli da jedan Alex Wiens sebi umisli kako muslimani “nemaju pravo živjeti u Njemačkoj”.
Ništa od navedenog se nije dogodilo. Umjesto toga novinari su požurili da Mervinog ubicu prikažu kao pojedinca i jadnog paranoičara.
Sabina Rückert, novinarka i dopisnica sa suđenja iz sedmičnjaka “Die Zeit” je napisala u svom članku: “Iz tragedije koja se dogodila nije se izvukla nikakva pouka, ostala je samo besmislena praznina”.
Neukusna igra riječi “pouka” i “praznina” odgovara nepromišljenosti za koju Rückertova tvrdi da je “obična mržnja” bilo ono što je Wiens počinio.
Ali Wiens sa svojom mržnjom nije sam. Tu je i veliki dio društva koji mu se pridružuje. Ubrzo nakon referenduma Švicaraca o izgradnji munara, u “Spiegelovoj” anketi 44 posto Nijemaca izjasnilo se protiv izgradnje munara.
Trenutno najistaknutiji i najpoznatiji neprijatelj islama u Njemačkoj Thilo Sarrazin, neumoran kada je riječ o pričanju o “neproduktivnosti” muslimana i “pokrivenim djevojkama” nesmetano sjedi u odboru Njemačke federalne banke. Dovoljna bi bila samo jedna riječ od kancelarke Merkel da ga pošalje na ulicu o kojoj toliko pametuje. Ali kada je u pitanju mržnja muslimana od vlastitih građana, gospođa Merkel je suzdržana, ako ne i ravnodušna. Prošlo je jedanaest dana prije nego se usudila da egipatskom predsjedniku Mubaraku službeno saopšti svoju sućut za ubistvo jedne Egipćanke u zgradi sudnice.
U međuvremenu su pristalice Muslimanske braće i iranski predsjednik Ahmedinedžad ubistvo u Dresdenu i ravnodušnost njemačke vlade iskoristili za svoju propagandu. To je opet mnogim njemačkim urednicima bilo zanimljivije od samog ubistva.
Početkom juna 2009. godine i pored svoje okrutnosti i simboličnog mjesta zločina, ubistvo izuzev lokalnih nije privuklo pažnju njemačkih medija. Rasizam u bilo kojem obliku tema je o kojoj se u njemačkoj nerado govori. Posebno u svom najnovijem izdanju, o mržnji prema muslimanima malo se govori, pa je i to jedna pouka Mervinog ubistva koju novinari poput Sabine Rückert ne prihvataju.
U suđenju ubici Alexu Wiesensu mnogi novinari su svoje zanimanje usmjerili obezbjeđenju dresdenske policije, čak su i snajperisti bili na krovu zgrade. To što je njihovo oružje bilo usmjereno prema muslimanima, ne prema ubici – šef policije navedene mjere predstrožnosti objašnjava zaštitom od nepoznatog internet-islamiste. Bio je to još jedan dokaz za strah i prezir od islama, koji se proširio u Njemačkoj. Ipak, skoro niko od njemačkih novinara nije zapazio ovaj dokaz. Nakon što se teroristi i nasilni demonstranti ne pojaviše pred sudom, tim sa kamerama razočarano se povukao.
Pretjerane mjere predstrožnosti dresdenske policije novinarima nisu bile vrijedne skoro nijednog komentara.
Umjesto toga mnogi novinari potrudili su se da negiraju postojanje islamofobije u Njemačkoj. Urednici ljevičarske štampe kao što je Alex Feuerherdt iz “Jungle World” i uređivači desničarske publikacije poput Michaela Mierschea iz “Die Welta” su se ujedinili. Nisu slučajno ova dvojica novinara članovi “Osovine dobra” – mreže publicista čiji najpoznatiji član je mrzitelj muslimana, Henryk M. Border. U strahu od islama i sa ogorčenim uvjerenjem da su svi pobožni muslimani maskirani teroristi, mnogi ljevičari i desničari prevazilaze ideološke granice i pružaju jedni drugima ruke.
Tako ujedinjeni, u svojoj mržnji prema islamu ne primjećuju kako su smiješni tvrdeći da u Njemačkoj nema islamofobije. A najbolji primjer su oni sami. Neposredno prije završetka suđenja Alexu Wiensu za nesavjesne sa bulevara važila je ona “uobičajeni posao”.
9. novembra 2009. godine u “Bildu” se pojavio sljedeći naslov: “Lijepu Turkinju ubio muž?”
Iako policija o motivima navodnog počinitelja još ništa nije mogla reći, “Bildu” je već bilo poznato šta se ovdje dogodilo: “Opet jedno prokleto ubistvo zbog povrijeđene ‘časti’.”
Smrt Merve Eš-Šerbini mogla i morala je biti prilika da se piše o netrepeljivosti prema imigrantima i muslimanima.
Činjenica da se to gotovo i nije dogodilo, dovoljno govori o popularnosti i opasnosti mržnje protiv muslimana, isto toliko koliko i počinjeni zločin Alexa Wiensa. To nije sva mržnja. Ona svugdje po Njemačkoj ima svoje pristalice, a mnoge od njih su na visokim pozicijama na kojima se donose važne odluke. Ovo je trebala biti pouka iz ubistva Merve Eš-Šerbini. Ovdje odgovara neukusna igra riječi “Zeitove” novinarke: “U medijama vlada praznina.”
Napisao: Kay Sokolowsky
Izvor: www.migazin.de
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba