Ali, za muslimane Amerike i progresivne saveznike, koji su nestrpljivi da dočekaju kraj napada na Arape i muslimane u SAD, Obamina mantra nade i promjene iščezla je tek što se pojavila.
Prvo, bili smo svjedoci jedne sramne predstave nižerazrednog etničkog čišćenja, kada su dvije pokrivene Arapkinje bile odstranjene sa pozornice prije nego su se učesnici kampanje „photo-op“ -a (promotivno slikanje; pod ovim se podrazumijeva mogućnost da se neka osoba slika sa nekom poznatom ličnošću) trebali slikati u Detroitu.
Zatim smo čuli Obamu kako naziva prljavim lažne navode o njegovom islamu, kao da nije optužen da pripada jednoj abrahamskoj vjeri, već da se išunjao iz Kongresa da bi “skoknuo” do neke javne kuće. Ubrzo smo mogli vidjeti Obamu na koljenima pred Američko-izraelskim komitetom za političke aktivnosti (AIPAC ) kako zahtijeva da Jerusalim postane trajno židovski grad – vizija koju je izraelska država pokušala da realizuje makro-etničkim čišćenjem, brisanjem arapskih stanovnika sa lica Zemlje.
Ispostavilo se da je jedan nedavni politički manevar također bio jedno čišćenje: koordinator Obamine kampanje za odnose sa muslimanima, Mazen Asbahi, podnio je ostavku nakon kratke zabrane od par dana. Ovaj događaj je prošao skoro neopažen.
Ali, dva izrazito različita odgovora na ovaj događaj, kao i stav kojeg zastupaju autori ovih odgovora, otkrivaju nam da senator nije jedini kojem ne ide za rukom da zaustavi američki anti-islamski naboj. Ova nemogućnost je zajednička je karakteristika mnogih liberalnih pojedinaca, čije su predrasude prema muslimanima i ljudima arapsko-američkog porijekla prevaziđene samo prividnom nezainteresovanošću da to ispravi.
Jedan od odgovora došao je od strane Jamesa Zogby-ja, kršćanina arapsko-američkog porijekla, čija su uvjerenja kao čovjeka privrženog zajednici, bez premca. Pomogao da se osnuje Komitet protiv diskriminacije Amerikanaca arapskog porijekla, te je bio vođa nesektaških kampanja koje su stajale na stranu ratnih žrtava u Palestini i Libanu. Također je predsjednik arapsko-američkog Instituta, jednog od instituta za intelektualne usluge.
Uprkos 30 godina iskustva i posredovanja u zajednici, njegovi pogledi na Arape i muslimane se pojavljuju u samo dvije popularne ne-etničke publikacije: jedna je Huffington Post, druga je u Egiptu.
U svome komentaru, Zogbi kaže: “Za ovo kratko vrijeme za koje je držao ovu poziciju, pričali smo skoro svaki dan. Učio je mnogo i činio je mnogo da se Amerikanci arapskog porijekla, i američki muslimani osjete uključenim u kampanji. ”
“Onda,” kako Zogby primjećuje, “se desilo.” Jedan od veb-sajtova koji “nadgleda” muslimane u Americi je otkrio da je prije osam godina Asbahi bio član jednog komiteta, gdje je bio i jedan kontroverzni imam. Asbahi je istupio iz komiteta nakon dvije sedmice.
Poput lešinara koji su uočili jednu ranjenu gazelu, ekipa dešnjačkih blogera se okomila na Asbahija.
Predstavili su ga kao prikrivenog fundamentalistu jer je jedno vrijeme bio član Saveza studenata muslimana, jedne organizacije čiji su ogranci dosezali do desetina kampusa široma SAD-a i Kanade.
Da ne bi bilo prevaziđeno, Wall Street Journal je zaprijetio da će ta vijest jako odjeknuti, zajedno za histerijama zajedno sa histerijama njihovih prijatelja među dešnjacima u svijetu blogera.
Suočen sa rastećim pritiskom te uskraćen pomoći sa bilo koje strane, Asbahi i kampanja su se “složili” da on napusti svoje mjesto.
Bilo kome ko je iole upoznat sa neokonzervativnim metodama ovaj razvoj događaja uopšte nije bio iznenađenje. Ovo nije ništa drugo do reakcija na prethodne napade: podmukla kampanja 2005. da se izjure profesori sa Univerziteta Kolumbija, a koji su koristili arhivu koja je bila u posjedu Izraela kako bi stali u kraj uljepšavanju njegove historije; slanje e-mailova u ime profesora koji sadrže grube, anti-semitske poruke, a sve to kako bi se njihov kredibilitet uništio. Tu su takođe i prijetnje upućene univerzitetima, da se ne bi slučajno desilo da se ti akademici zaposle i dobiju stalna radna mjesta.
Ali, tokom nekoliko posljednjih godina koje su obilježene uvredama, nasiljem, i prljavim napadima na muslimane i Arape u ovoj zemlji, jedno ime još uvijek stoji neukaljano: Irshad Manji. Ona je, također, pisala o otpuštanju Asbahija, ali mi ćemo se sad prvo upoznati sa njom.
Za razliku od mnogih drugih muslimana, Manji nije nedostajalo pažnje i nagrada od strane liberala i glavnih struja u Americi. Pokupila je prvu “Chutzpah” nagradu koju daje Oprah Winfrey, zatim “Feminista 21. vijeka” časopisa “Ms. Magazine”, “Moral Courage Project” od strane New York University Wagner School, rubriku u “Huffington Postu,” produkciju jednog PBS dokumentarca, i spisak se nastavlja…
U vremenu u kome su muslimani obasuti političkim napadima, a muslimani van granica SAD i vojnim napadima, možemo se pitati: koja je tajna uspjeha Manji? Napisala je knjigu, i to ne bilo kakvu. Naslovljena sa “The Trouble With Islam Today” (“Problem sa islamom danas”) dobila je aplauze ne samo od strane od liberala već i od drugih. “Wall Street Journal” je knjigu pohvalio i opisao je riječima “osvježavajuće provokativna” te “vrijedna pažnje koju je dobila.” Daniel Pipes kaže: “Manji – koja je muslimanka koja praktikuje islam – nam daje pravi uvid u njenu temu,” dok Phyillis Chesler kaže: “Manji je napisala jednu smjelu, razboritu, vatrenu i uvjerljivu knjigu.”
“Manji je jedan svježi, novi i zanimljiv glas islamske reforme.” izjavljuje Alan Dershowitz.
Lijepi primjeri osuđivanja sa glasnom pohvalom.
Šta je jedan musliman mogao da napiše što bi se svidjelo pristalicama bombardovanja i mučenja muslimana?
Koje su to slatke riječi koju su mogle pokrenuti Daniela Pipesa, koji se specijalizovao u preuveličavanju antiislamske histerije na Fox News-u i na svim ostalim mjestima, da u svojim širokim prsima primi ideje jednog “prakticirajućeg muslimana”?
Šta li je to moglo da motiviše Alana Dershowitza, koji je bolje poznat po svom podržavanju torture muslimana nego po čitanju njihovih knjiga, da reklamira Manjin trud?
Odgovori leži u sadržaju knjige. “The Trouble With Islam Today ” je jedna poremećena polemika koj ismijava muslimane i koja degradira njihovu vjeru. Nekoliko glavnih stvari iz knjige će nam otkriti šta je to što je odgovaralo ukusu kako neokonzervativaca tako i liberala.
Autor, recimo, posvećuje dvije stranice upoređivanju Osame bin Ladena sa Poslanikom (sallallahu ‘alejhi ve sellem). Tako Manji retorički postavlja pitanje: “Da li je samo puka sličajnost to što Bin Laden provodi toliko vremena u pećinama, kao što je onaj koji je meditirao (Poslanik sallallahu ‘alejhi ve sellem) radio?” Nastavljujući sa svojom „logikom“, govori kako su sedla deve i on-lajn transakcije dva zla blizanca.
“Paralele” između Osame, čovjeka koji je blagoslovio ubijanje nevinih ljudi, i Muhammeda sallallahu ‘alejhi ve sellem, čovjeka koji je oprostio ubicama njegovih najbližih drugova, nastavljaju da se umnožavaju, na čemu Manji insistira, sasvim očarajavući sve one skrivene mrzioce muslimana.
Dobar dio knjige posvećen je napadu na Kur’an (i to samo na Kur’an), kojeg neustrašivi autor izvršava bez imalo znanja o religiji i bez ijedne fusnote. No eto, nema veze. Ova knjiga, kako Manju naglašava, je “duboko u ratu sa samom sobom.” Očigledno da religijske tekstove trebate čitati u stilu “uradi-sam” uputstava za vodoinstalacije, lišeno svake oštroumnosti, pogotovo ako želite nabrzake da pogurate svoj ugled među islamofobima.
Ljubitelji Manji mora da uživaju u razotkrivanju muslimana kao lažnih žrtvi. Muslimani su ogrezli u “kricima samosažalijevanja,” ceri se ona, kao da bi oni trebali smatrati trup aviona koji u sebi sadrži rakete polu-punim, a ne polupraznim, dok idu direktno ka najbližoj svadbi ili stambenoj zgradi.
Manjini napadi na muslimane izgledaju sasvim blagi u odnosu na nasilje koje ona čini nad samom logikom.
Ona nagađa da, pošto je muslimanima nanešeno više štete od strane drugih muslimana nego od strane nemuslimana (na osnovu kojih podataka ili kriterija je ona to zaključila, ne usuđujemo se ni nagađati), nije baš opravdano da se oni žale na okrutnosti i zvjerstva učinjena u ime “rata protiv terorizma.”
Ona nije rekla da li je također mislila da porodice žrtava 11. septembra treba da pređu preko njihove boli s obzirom da broj žrtava nasilja u kući prevazilazi broj žrtava u Tornjevima – primjer gdje je “Amerikancima nanešeno više štete od strane Amerikanaca nego od strane neamerikanaca.”
Na kraju, Manji uživa u ismijavanju Palestinaca kojima je oduzeta imovina. Zanemarujući preko dvije decenije rada jevrejskih učenjaka, te grupa koje se bore za ljudska prava na polju etničkog čišćenja i masakra, ona uredno eliminiše Palestince u potpunosti, nazivajući ih Jordancima i pozdravljajući “samilost” Izraela. Mora da je baš ta “samilost” to što je pokrenulo 23 veterana Afričkog Nacionalnog Kongresa, među kojima je bilo i Jevreja, da poredi izraelsku okupaciju sa južno-afričkim aparthejdom prilikom jedne nedavne posjete.
Sada, nakon što smo upoznati sa muslimanom miljenikom Amerike, možemo pogledati njen članak u vezi odlaska Obaminog bivšeg koordinatora Mazena Asbahija.
U “Huffington Postu” ona ne pokazuje nimalo brige za napade koji su omogućili izbacivanje Asbahija. Zaista, nije to spomenula nijednom. Da li je to možda zato što je Manji isuviše zauzeta doprinoseći samom problemu da bi se zaustavila i razmislila? Ili je to bilo zato što bi uznemirilo njenu jezgru – neokonzervativce koji su kreirali ove podmukle kampanje?
O čemu god da se radi, Manji izvršava njenu predvidivu, unaprijed programiranu rutinu napada, oholo primjećujući da je “Mazen Asbahi samo dao ostavku. Ne mogu reći da sam tužna. Bio je u grupama Savjeta za javna pitanja muslimana te Islamske zajednice Sjeverne Amerike, koji su poznati po njihovoj konzervativnoj politici te “umjerenoj” dvostranosti.“
Pišući nešto čiji je povod napad na jednog muslimana, Manji uspijeva da preuveliča, napadajući hiljade drugih muslimana.
Prema njoj, svako ko ne igra po ritmu kasetnih bombi već postaje sumnjiv. Dakle, njena pogrda na račun grupa koje predstavljaju američke muslimane, za koje se ona nikad ne gnjavi da podupre argumentima, je sasvim razumljiva.
Još uvijek nezadovoljna sama sobom, ona sva zadihana, nastavlja govoriti o tome kako “većina” američkih muslimana živi u 7. vijeku, ili možda u 10., zavisno od toga kakvo joj je raspoloženje.
Muslimani, kao ljekari, učitelji, inžinjeri i trgovci Amerike 21. vijeka su vjerovatno bili previše zauzeti da primijete ovu zabrinjavajuću manu.
Zaključujući sa nekoliko izlizanih riječi o “moralnoj hrabrosti” i “revolucionarnom etnosu,” Manji privodi kraju svoje napade na zajednicu przivajući maglovite, otrcane primjedbe na muslimansku “reformu.”
Jedini Manjijin trik jeste: podmukao poziv muslimanima da idu naprijed pri čemu se lažu da imaju podršku onih koji vuku Ameriku unazad.
Šta liberalno hvalisanje jednog profesionalnog islamofoba, kojeg neokonzervativci otvoreno ljube, kaže o stanju američkog liberalizma? Da li će liberali dati svoju podršku i iskazati poštovanje prema iskrenim glasovima muslimana i Arapa, poput Zogbyja i još bezbroj brugih nepriznatih ličnosti? Ili će nastaviti da se lijeno oslanjaju na samouke „predstavnike“ poput Irshad Manji?
Ukoliko liberalizam nastavi ići u smjeru kojim sad ide, ne samo da će otuđiti ciljanu zajednicu u Americi, već će popločati put za daljnja proganjanja.
Savršen primjer koji ovo ilustruje jeste New York Times koji laskavo opisuje Manji kao “najveći košmar Osame bin Ladena.” Ovo je veoma daleko od istine.
Godinama, muslimani kao i nemuslimani su govorili da je ideologija Bin Ladena jedan fenomen fanatizma, stvoren u laboratorijama politike hladnog rata, hranjen neprekidnim američko-izraelskom napadima na Srednjem Istoku. Začudo, sa više od 1300 godina muslimanske misli i historije, od ovih ljudi se čulo da je Osama izopačenost stvarnog islama.
Ali, Manji tvrdi nešto sasvim suprotno: Bin Laden je stvarno proizvod islama, koji je sam po sebi izopačen.
Sjetimo se da je Osama, za Manji, novi Muhammed.
Obasipajuću Manji pohvalama i priklanjajući joj pažnju, mnogi liberali time promovišu ideju da se
ekstremistički islam nalazi u samom islamu. Da li bi Bin Laden mogao i sanjati o većem poklonu? A neokonzervativci?
Možda se liberalima Manjina poruka čini optužujućom, jer prišivanje ekstremizma nekim prirodnim osobinama islama “nestaje” u smislu posljedica američke vanjske politike.
Invazija i okupacija nestaju. Tortura i zlostavljanje nestaju. Tijela poklanih civila i leševi neutralizovanih naroda nestaju.
Ne smije se potcijeniti želja za jasnim razumijevanjem, makar se do njega došlo i najpomućenijom
logikom.
Tu može biti i drugih razloga: strah od stavljanja dominantne verzije istorije pod znak pitanja; kritikovanja Izraela; otkrivanja islamskih perspektiva, uvlačenje drugoga u razgovor – drugoga koji je najčešće harangiran ali nikad saslušan.
Šta god da je razlog, američkim liberalima bi dobro došlo da prestanu da hvale poznate anti-muslimanske ličnosti i da počnu graditi veze sa iskrenim Arapima i muslimanima.
Mi čekamo.
Information clearing house
M. Džunejd Levesk-Alam