VIJEĆU MINISTARA,
PRESJEDNIŠTVU,
MINISTARSTVU SIGURNOSTI,
PREDSTAVNIČKOM DOMU,
DOMU NARODA,
VISOKOM PREDSTAVNIKU,
OSCE-u,
SVIM MEĐUNARODNIM ORGANIZACIJAMA, POJEDINCIMA,MEDIJIMA
PREDMET: Molba za zaštitu od deportacije Ammara Al-Hanchija
HITNO!!!
Obraćam vam se ovom molbom u nadi da ćete je hitno uzeti u razmatranje i stati u zaštitu života mog muža i naše porodice.
Od 1997. godine sam sa svojim mužem u skladnom brakuu kojem su rođena dva prekrasna sina Said i Abdulhakim.
Nismo imali nikad nikakvih problema sa zakonom niti bilo kakvih problema u našem životu koji se nije razlikovao nimalo od života mojih sugrađana i komšija .
Radovali smo se svakom novom danu i uživali s našim sinovima sve dok nije osvanuo taj kobni 24. 04. 2009. kad je moj dragi muž odvojen od mene i naše djece te zarobljen u Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu. Od tog dana je nestalo sreće za našu porodicu, a svaki novi dan donosi novi strah i bol koju ne mogu da vam opišem.
Ne postoji način da se opiše život u strahu od svakog telefonskog poziva i zvona na vratima. Stalno se plašim da će mi neko donijeti vijest da je moj muž poslat u sigurnu smrt ili da će mi javiti kako njegovo srce nije moglo izdržati sav taj strah i neizvjesnost.
Uprkos činjenici da je Tunis poznat po velikim torturama, i da su zatvori u njemu najgori na planeti Zemlji, uprkos činjenici da je Bosna i Harcegovina već do sada napravila velike zulume svim osobama koje je ranije deportovala u Tunis i predala u kandže najozloglašenijih zatvora bez ikakvog validnog opravdanja, a njihove porodice, bosanske državljane ostavila same, nezbrinute i uplakane, 8. 12. 2009. godine ova ista država je pokušala da napravi još jednu veliku nepravdu i mog muža deportuje u Tunis.
To je bio najgori dan u mom životu i životu moga muža koji je doživio veliki stres od koga se nikada neće oporaviti, i da nije bilo boraca za ljudska prava koji su zaustavili njegovu deportaciju, te odluke Međunarodnog suda u Strazburu kojom se zabranjuje njegova deportacija do 15. januara 2010. do 18 sati, sigurno da njegovo srce ne bi izdržalo i da bi završilo velikom i nepopravljivom štetom.
Od tog dana ja i moja porodica niti spavamo niti jedemo te živimo od sredstava za smirenje. Moji sinovi se više ne smiju, već su stalno s maramicama u drhtavim ručicama.
Mi ne smijemo čekati 15. januar i živimo u strahu šta će nam on donijeti .Zbog toga vas molim da poduzmete sve potrebne korake i pomognete da moj muž dobije međunarodnu zaštitu koju i zaslužuje te da spriječite razdvajanje naše porodice i njegovo slanje u sigurnu smrt.
Molim vas, ne dozvolite da se njegov mladi život ugasi, jer on nije dovoljno jak da preživi torture koje ga neminovno čekaju.
Molim vas, pomozite da se našoj porodici vrati smiraj u srce i osmijeh na naša uplakana lica!
Molim vas, ne dozvolite da ostanemo sami, jer mi nemamo nikoga ko bi se o nama brinuo.
Moj muž je uzoran građanin BiH i nikada nije počinio nikakav prekršaj niti dao povod da mu se ovolika nepravda čini.
Molim vas da 15. januar bude dan našeg spasa i sreće, a ne propasti i uništenja jer mi to ne zaslužujemo.
Ne dozvolite da ovo moje pismo završi u kanti za smeće i da ostatak života provedete u grižnji savjesti nakon što propustite da zaštitite nečiji mladi život, nečijeg oca/supruga.
Molim vas, pomozite nam!
Unaprijed se neizmjerno zahvaljujem i vjerujem da u vašim srcima ima malo mjesta za moju uplakanu porodicu.
Habiba Lika
IslamBosna.ba