Sistem uvezan po vertikali – traži se! (Mr.Sead Seljubac)

Čitajući uvodni tekst u raspravi o „kadrovskoj polittici“ i „obrazovnom sistemu“ Islamske zajednice u BiH (objavljen također u Novom Muallimu op. IB) nisam se mogao oteti utisku da i sam naslov teksta, pored niza direktno postavljenih pitanja, sadrži dodatnu provokaciju na koju se vrijedi osvrnuti, postavljajući, naravno, nova pitanja, a bez pretenzije da se na njih ponudi adekvatan ili bilo kakav odgovor.

Ta pitanja bi bila:

1)    Postoji li osmišljena kadrovska politika u Islamsskoj zajednici?

2)    Da li je ono što nazivamo obrazovnim „sistemom“ uistinu sistem, koji funkkcioniše u skladu sa značenjem tog pojma?

Da postavim ova pitanja me je ponukao niz realnih problema sa kojima se svakoddnevnosusreće Zajednica u cijelosti, pa i obrazovni sistem u njoj. Jedan od tih problema je nedostatak tzv. Koordinacije po vertikali. Očito je da smo dio šire zajednice koja muku muči sa istim problemom. Uvođenje devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja popraćeno je faznom izradom programa programa „nakazā“/naknadno, a onda i udžbenika. Tada nije postojala prethodna vizija o tome šta ta vrsta reforme znači u konačnici, a ne postoji ni sada. Još se tražimo.

Suvišno je ovdje dodavati problem nedostatka programa koji bi pratio vertikalu obrazovanja u cijelosti, od predškolskog do visokog. Posljedice se osjećaju, po horizontali. Zavodi za zapošljavanje i zavodi za statistiku nude evidentne dokaze tapkanja u mraku i lutanja po neizvjesnosti.Svake godine iznova se postavlja pitanje suvišnih zanimanja koja ne bi trebalo više forsirati, ili katedri koje bi trebalo privremeno zalediti… 

U Islamskoj a i široj zajednici je nedavna rasprava o uvođenju vjeronauke u predškolske ustanove bila dovedena do usijanja i na površinu izbacila svu složenost našeg neslaganja o mnogim starim ali i novim projektima u sferi odgoja i obrazovanja. Da u ovaj osvrt uvedem i taj pojam, koji se nesretno zaobilazi, pojam odgoja.
Do sada je proces odgoja i obrazovanja imao „rupu“ u vertikali. Ona se zove osnovno obrazovanje.

Zajednica je imala, u zadnje vrijeme, „svoja“ obdaništa, u kojima se nastojalo, sa više odgojnih sadržaja usklađenih sa zahtjevima vjere, djetetu ponuditi temelj na kojem bi se moralo nastaviti sa građenjemzaokruženog sistema vrijednosti u kontinuitetu. Ovom prilikom nećemo postavljati pitanje koliko smo, u zadnjih deset godina, imali takvih obdaništa, igraonica, prihvatilišta, cjelodnevnih boravaka, ili kako su se sve zvale te radionice… Bilo ih je.

Nakon njih imamo medrese. Između toga ništa.

Ovdje ne treba miješatti vjeronauku kao formu. Nju ostavimo kao dio općeg obrazovanja. Govorimo o odgoju I obrazovanju u Islamskoj zajednici.

Je li došlo vrijeme da počnemo razmišljati o osnovnoj školi kojoj bi osnivač bila Islamska zejednica, a koja bi trebala naći svoj prostor u svim većim gradovima u Bosni i Hercegovini? 

Ukoliko bi se ta praznina popunila imali bismo otvorenim mnogo opcija:
n
a)  Mogli bi se uskladiti programi odgoja i obrazovanja po vertikali, bez praznina, u kontinuitetu, obdanište-fakultet;

b) Pripadam onoj grupi ljudi koja ima stav da medrēsā nikada nije previše. Posebbno kada se uzme u obzir činjenica da ne daju zvanje, nego, kao gimnazije, osposobljavaju za nastavak školovanja, a nude odgoj i vođenje u najkritičnijoj dobi života mlade osobe. Programi medresa bi, kao nastavak na programe osnovne škole, imali izvjesniju i konkretniju sadržinu.

c) U tom slučaju bi programi fakulteta čiji je osnivač Islamska zejednica mogli biti sretni nastavak tog procesa.

Navedene promjene bi u velikoj mjeri odredile i definisale potrebe za kadrovima. Kad je riječ o tome onda se ne treba zanositi idejama da se moraju „zbrinuti“ svi ljudi koji studiraju islamske nauke u Bosni i Hercegovini ili izvan nje.

Zajednica će morati prestati da na sebe preuzima teret koji ne može ponijeti. Uporedo s tim će trebati ozbiljnije poraditi na nekoliko projekata:

1) Angažman postojećih stručnjaka sociološkog profila koji bi napravili široku i ozbiljnu studiju i analizu postojećeg stanja u oblasti kadrova. Ta studija bi bila dobra osnova za dugoročni plan u toj sferi.

2) Morali bi se izraditi konkkretniji i strožiji kriteriji za angažman kadrova u Islamskoj zajednici s kojimbi, na najjednostavniji način, putem elektronskih medija i štampe, bili upoznati svi oni koji sebe vide kao buduće subjekte odgoja i obrazovanja. Time bi obrazovanje kao „tržište“ bilo zaštićeno od nekontrolisanog priliva kadrova neizvjesnog kvalliteta.

3) Pristupne provjere stručnosti, uz pomoć iskušanih instrumentarija poznatih u svijetu, mogu pomoći i u ovoj oblasti. Ne treba od njih bježati.

4) Sistem dokazivanja stručnosti kroz period stažiranja i na kraju stručnim ispitom bi se trebao dodatno definisati jer omogućava da se napravi još jedna korekcija u angažmanu, ukoliko za to bude postojao opravdan razlog.

5) Sistem praćenja rada, vrednovanja i ocjenjivanja je oblast na kojoj nemamo uređeno stanje, a i to ostavlja prostor za stalno propitivanje nivoa stručnog usavršavanja radnika. Koliko imamo profesora uodgoju i obrazovanju koji godinama rade taj posao a nisu napisali ni jedan stručni rad u oblasti za koju suodgovorni? U cijeloj ovoj priči se nameće još jedno pitanje – pitanje instituta. Njih imamo premalo. Upitna finansijskaopstojnost nije dovoljno opravdan razlog za to. Uvijek se nađe put do sredstava. A trebaju nam. Radi istraživanja i iznalaženja odgovora na ova silna pitanja. 

Novi Muallim