Neke od poruka hidžre (Hajrudin Hodžić)

Poštovana braćo,

"Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja  i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj, radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna. – Allah mnogo prašta i milostiv je."

Na pragu smo nove muslimanske 1427. godine, iako većina muslimana kada bi ih zapitali koja je ovo godina, ne bi znali da ulazimo u 1427., što je jako žalosno.

Muslimanska godina se računa od jednog važnog događaja koji se desio u historiji islama. Taj događaj je hidžra – seoba muslimana iz Mekke, njihovog matičnog grada u Medinu. Samo određivanje tog datuma nije praksa Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nego hazreti Omera koji je 16 godina nakon te hidžre kao vrhovni poglavar muslimana odredio da se od hidžre računa muslimanski kalendar, tj. od 622. godine po Isau.

Obzirom da se hidžra vrlo često prepričava ja bih iz same hidžre izvukao samo par pouka i poruka, što je i sama svrha svakog događaja. Naime, često ste do sada slušali sam opis hidžre, a jako se malo govori o samim porukama i poukama koje izvlačimo iz tog događaja, a ustvari to je poenta same hidžre. Jer, kakva je korist poznavati historiju ukoliko se ne znamo njom okoristiti.

Sama riječ hidžra u arapskom jeziku nastaje od glagola hadžere –juhadžiru ili hedžere-jehdžuru što znači nešto ostavljati, napuštati. Tadašnji muslimani su ostavljali sve što su godinama mukotrpno sakupljali. Hidžra ili seoba u Medinu je za muslimane predstavljala pravi izazov, kojeg su muslimani svojim jakim imanom prevazišli. Osjećaj kada napuštaš i ostavljaš tuđinu sve šti si stekao je gorak, a poznaju ga samo oni koji su tokom minule agresije na Bosnu i Hercegovinu to i okusili.

Mi danas nemamo hidžre, iako smo je imali prije nekih trinestak godina, ali je očitovanje današnje hidžre u nama ostavljanje ili činjenje hidžre od onoga svog ličnog džahilijjeta, od svoje lične negativne strane ličnosti, od svog lošeg ponašanja. Svako ima negativnosti i mahana, ali bitno je da se radi na uklanjanju tih mahana. Najgore je kada se izgubi svijest o hidžri iz naših mahana.

Prije same hidžre Muhammed, a.s., se pripremao, uložio svoj trud u samom planiranju puta, odabiru saputnika i vodiča, što nam govori kako musliman treba da shvati da svaki postupak treba da bude vješto planiran i analiziran, a ne da se kaže: Daće Allah, a zanemari priprema. To Muhammed, a.s., naš uzor nije uradio.

Muhammed, a.s., je sačekao skoro sve muslimane da izađu iz Mekke, a zatim se sam zaputio sa Ebu Bekrom u Medinu, što jasno ukazuje na njegovu brigu o ostalim muslimanima, što je odlika pravog vođe, a on, iako je vođa, ostaje sam u Mekki sa šačicom muslimana. Onaj koji stoji ispred ljudi, koji ih vodi mora da ima ovu stvar na umu, inače ljudi su skloni sumnjičenju. Rahmeti Alija Izetbegović je bio najbolji primjer kako je slijedio Allahovog Poslanika po ovom pitanju. Dok se mnogi lideri skrivaju po stranim državama dok njihov narod pati,  rahmetli Alija je hodao sa svojim borcima po Sarajevskoj Žuči, priznao li mi to ili ne.

Nakon toga Poslanik, a.s., ostavlja hazreti Aliju u Mekki da podijeli emanete koje su Mekkelije ostavljali Muhammedu, a.s. Oni ga proganjaju i kuju plan da ga ubiju, ali ipak smatraju da je pošten i kod njega ostavljaju svoje najdragocjenije stvari. Zbog toga su ga i prozvali El-Emin – pouzdani. Zamislite to povjerenje: Izbacujete me iz moga grada, ali ipak ću vam vaše emanete vratiti, jer kakve veze imaju vaši emaneti sa našim razilaženjima po pitanju vjere. To je odlika pravog muslimana i kad bi samo današnji muslimani tako pustapali, ali vjerujte da ih ima. Zbog toga Poslanik, a.s., kaže: “U mom ummetu ima dobra do Sudnjeg dana“ i “Moj ummet je kao kiša, ne zna se kada je korisnija, na početku ili kraju.“ Također Muhammed, a.s., veli: Nemoj da budete povodljivice! –A ko su to povodljivice? Upitaše ashabi. – To su oni koji govore: ukoliko ostali narod bude dobar i ja ću biti, a ukoliko ne bude neću ni ja biti. Ali se naviknite da govorite: Ako ljudi budu dobri biću i ja dobar, ali ako budu loši da ih u tome ne slijedite, odgovori Poslanik, s.a.v.s.

Musliman ostaje musliman, pridržava se uzvišenog morala pa makar to bilo u najkritičnijim prilikama. Muslimani su uvijek poštivali tuđa prava i znali za njih, makar bili jači i makar tada ne postojala jača svjetska sila koja će ih na to natjerati. Dr. Mustafa Siba’i u jednoj od svojih knjiga kaže slijedeće: Svaki narod i vjera, koliki god bili necivilizirani, u vrijeme mira mogu posjedovati lijepu ćud, blagost, samilost prema slabijima  i toleranciju prema komšiji i bližnjemu. Ali lijepo ponašanje u ratu, korektan odnos prema neprijatelju, samilost prema ženama, djeci i starcima, te toleranciju prema gubitniku…to ne mogu svi narodi da imaju, niti se time može odlikovati svaki vojskovođa. Viđenje krvi pokreće krv u žilama, neprijateljstvo potpaljuje vatru mržnje i srdžbe a opijenost pobjedom zarobi osvajača, pa ga navede da počini najgore oblike osvete i odmazde. To je povijest svih zemalja, u prošlosti i savremenom dobu. To se desilo u Srebrenici u mnogim drugim mjestima po Bosni tokom agresije, a i prije toga u Bagdadu od Mongola, u Kudsu od Krstaša, u Sabri i Šatili od Izraelske vojske, u Muslimanskoj Španiji…. kod muslimana takvih primjera nije bilo.

Desio se jedan događaj koji zaslužuje stanku. Kada je hazreti Omer činio hidžru otišao je kod Kjabe i na samo sebi svojstven način rekao: Ja činim hidžru u Medinu, a onaj ko hoće da ga majka oplakuje neka me sačeka van Mekke. Ali Poslanik, a.s., i Ebu Bekr su hidžru učinili u tajnosti skrivajući se otišli u sasvim oprečnom pravcu, da bi zavarali moguće progonitelje, pa tek onda se zaputili za Medinu. Možda će neko reći: Kako to da Omer bude odvažniji od Poslanika, ili zašto je ustvari tako postupio? Ulema koja se bavi izučavanjem života Muhammeda, a.s., veli: Postupak Omera je njegova lična stvar, a postupak Poslanika, a.s., je zakon i propis budućim muslimanima, te se muslimani na njega trebaju i moraju ugledati. Poenta je, dakle, u tome da se trebaju preduzeti sve mjere predostrožnosti pa tek onda oslonuti na Allaha. Poznat je primjer beduina koji je ušao u džamiju, a prije toga nije zavezao svoju devu, pa kada je upitan rekao da je nije svezao jer se oslonuo na Allaha, nakon čega mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Ti nju zaveži, pa se tek onda osloni na Allaha.

Za svoga vodiča prilikom Hidžre, Muhammed a.s. je unajmio jednog mekkanskog mušrika, ali je zato dobro poznavao puteve kroz pustinju. U ovom slučaju je, dakle, presudila stručnost, dok za neke druge poslove od kojih zavise generalna usmjerenja mora postojati i idejna opredijeljenost.

Na kraju: samo prisjećanje hidžre je prisjećanje na muslimansku novu godinu. Često je ljudima teško da ostave slavljenje nove kršćanske godine samo zbog toga što nemaju alternativu za nju. Alternativa postoji i to je naša muslimanska nova godina. Ne vidim razloga zašto svako od nas u svojoj kući uoči Nove muslimanske godine ne bi iznio na sto ono što se da iznijeti i pomalo probuhabetiti uz ilahije, da naše porodice i djeca osjete da za Novu godinu kojom nam probiše glave imaju alternativu, a uz to da se pročita detaljna seoba Muhammeda, a.s., iz Mekke u Medinu, obzirom da nebi trebala postojati muslimanska kuća koja nema bar jednu knjigu o životu Muhammeda, a.s. Ne vidim razloga da se to ne uradi.

Mi našu Novu godinu ne slavimo, nego je obilježavamo. Mi našu novu godinu ne dočekujemo pijani i mahmurni, nego još više trezveniji. Jedino potiskivanjem loših običaja muslimanskim alternativama možemo izmijeniti društvo. Pa čak i neki improvizirani paketić vašem dijetu bi ostavio trag da mi imamo svoju, a da ne slavimo njihovu Novu godinu.

Hidžra je preokret narednih svjetskih dešavanja. Muslimani ga moraju znati, prisjećati ga se i obilježavati ga. U anketi koju je TV USK-a kao prilog za emisiju Islam u vremenu većina upitanika nije znalo šta je to hidžra, a da jad bude još veći jedan od upitanika je rekao da je to jedan jevrejski praznik.

Molim Allaha da nas ojača, uputi i da snage i mudrosti da na ovoj zemlji živi zdravo, svjesni vremena i prostora u kojem živimo. Amin.

Bihać, 27.01.2006. god.
Hatib: prof. Hajrudin Hodžić