Vakuf – trajno dobro (Nezim Halilović Muderris)

Braćo i sestre u islamu! Danas 21. ševvala 1425. godine po hidžri što odgovara 03. decembru 2004. godine po Isau a.s., hutbu sam naslovio sa «Vakuf – trajno dobro». Jedan od razloga govora na pomenutu temu je Odluka Vlade Federacije BiH o prodaji nacionalizovanih stanova, nosiocima stanarskih prava, dok bi se izvornim vlasnicima u ovom slučaju i vakufu isplatilo novčano obeštećenje u visini od 600,00 KM po m2. Kakve li sramne Odluke u vrijeme kada se očekuje donošenje Okvirnog Zakona o restituciji, na nivou Države, što bi bilo osnova za donošenje entitetskih zakona?…
U Iraku se nastavljaju žestoke borbe, u kojima je najviše civilnih žrtava i gdje se uništavaju materijalna dobra. Stravični su prizori izmasakrirane djece, a osjećam bol u duši zbog neizbrisive slike uplakane majke, koja stoji pored trogodišnjeg sina, kojem je agresorska granata odbila nogu. U Palestini svakodnevno padaju nove žrtve, a u Čečeniji, Avganistanu i Kašmiru, borbe ne jenjavaju…
Po difiniciji, vakuf označava dobro koje vakif svojevoljno izdvoji iz svoje imovine i prometa, predajući je Allahu dž.š., a njegove prihode ljudima.
Institucija vakufa potiče iz ranog perioda ljudske civilizacije. Ona je stara koliko je stara i ljudska vrsta. Vakufi iz kasnijeg perioda historije, kojima su sačuvani tragovi do danas, vežu se za Ibrahima a.s., koji je u Palestini (Kudsu) uvakufio značajnu imovinu, pod imenom «Halilur-Rahman». Po tom vakufu je i cijeli kvart dobio to ime. Ali, najznačajniji vakuf Ibrahima a.s. je Ka’ba, koja je po vahju od Allaha dž.š.  rekonstruisana.
U Kuranu nema izričite naredbe za uvakufljenje, ali mnogi ajeti podstiču vjernike na dobročinstvo. Prema tome, utemeljenje vakufa je u sunnetu Allahovog Poslanika s.a.v.s..
Prvi vakuf iz Poslanikova s.a.v.s. vremena  je vakuf h. Omera r.a., a radi se o bašči zasađenoj palmama (palmik) koja se zvala “Semg”. Omer je prije uvakufljenja kazao Poslaniku s.a.v.s.: “O Allahov Poslaniče, imam jednu bašču, koju puno volim i želim je dati kao trajno dobro!” Muhammed a.s. odgovara: “Uvakufi stvar tako da se ona ne može ni prodati, niti darovati, niti naslijediti, a njeni prihodi da se upotrebljavaju, kao opće dobro!” Omer je prema tome i postupio.
Prenosi Enes r.a. da je Ebu Talha došao kod Poslanika s.a.v.s., kada mu je objavljen 92. ajet Sure Ali Imran:
 لَنْ تَنَالُوا الْبِرَّ حَتَّى تُنْفِقُوا مِمَّا تُحِبُّونَ وَ مَا تُنْفِقُوا مِنْ شَيْىءٍ فَإِنَّ اللَّهَ بِهِ عَلِيمٌ (سورة آل عمران: 92)

«Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne date dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi dali, Allah će, sigurno za to znati.» (Suretu Ali Imran: 92)
 Tada je Ebu Talha rekao Muhammedu a.s.: “O Allahov Poslaniče, ja imam u Buhari jednu bašču, koju od svog imetka najviše volim. Predajem je Allahu dž.š., da bi time postigao Njegovo zadovoljstvo. Raspolaži s’ njom, onako kako ti je Allah kazao!” Na to je Muhammed s.a.v.s. rekao: “To je dobro Ebu Talha! To je imetak koji će ti koristiti! Čuo sam šta si rekao, a ja ti savjetujem da je uvakufiš u korist svojih bližnjih!”
Islam je institucionalno riješio socijalne probleme šire i uže društvene zajednice, kroz zekat kao jedan od stubova islama, kao i kroz vakuf kao trajno dobro.
Ashabi Muhammeda a.s. su na ovaj način bili potaknuti na uvakufljenja, pa se smatra da nije bilo niti jednog imućnog ashaba, a da nije uvakufio makar mali dio svoje imovine. Poslanik s.a.v.s. je i svojim ličnim primjerom praktično pokazao ovo hairli djelo, uvakufivši sedam voćnjaka u Medini. 
Vakufska imovina je u Bosni Hercegovini prolazila kroz različite faze: od one u kojoj je doživila pravi procvat, do onih u kojima  joj je prijetilo potpuno uništenje i zatiranje bilo kakvih tragova. 
Uspostavljanjem hilafeta i na prostoru BiH se udaraju snažni temelji vakufa, koji je bio posljedica brzog prelaska na islam od strane «Dobrih Bošnjana». Vakifi su uglavnom bili Bošnjaci koji su prihvatali islam. U prilog tome ide činjenica da je u Sarajevu prije pojave najvećeg vakifa i dobrotvora Gazi-Husrev-bega, bilo oko 40 vakufa. Mnogi od tih prvih vakufa su potpuno uništeni, pogotovo u vrijeme spaljivanja Sarajeva od strane Eugena Savojskog 1697.g..

Od okupacije BiH od strane Austro-Ugarske monarhije, počinje otuđivanje i uništenje vakufa. Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca,  kao i Socijalistička Jugoslavija, nastavljaju već utrtim putem uništenja vakufa. One donose zakone: agrarnu reformu, nacionalizaciju, eksproprijaciju, arondaciju i td.,  te njima otimaju kako vakuf, tako i bošnjačko privatno vlasništvo.

Kraljevina SHS o čijem formiranju se građani BiH nisu demokratski izjasnili, donijela je nasilnim i nedemokratskim putem «Mjere o Agrarnoj reformi», kojima je u periodu 1918-1939 oduzeto oko četiri miliona dunuma vakufske zemlje (4 000 000 dunuma) i dvanaest i po miliona dunuma beglučke zemlje (12 500 000 dunuma zemlje), što ukupno iznosi šesnaest i po miliona dunuma zemlje (16 500 000 dunuma zemlje – što vakufske, što beglučke), a izraženo u procentima, to bi bilo 27,6% ukupne površine BiH. U to vrijeme, mnogim vlasnicima velikih zemljanih posjeda je oduzeto oko 95% onoga što je bilo u njihovu vlasništvu. Pomenute činjenice su utemeljeni na Memorandumu udruženja bivših posjednika kmetsko-beglučkih zemalja u Sarajevu, koji je upućen Kraljevskom namjesniku Pavlu 27.09.1938. godine. Samo jednom odlukom Banjalučkog kotara 1939. g., od Gazi Husrev-begovog vakufa na prostoru Teslića i Tešnja je oduzeto 107.000 dunuma zemlje ( 1/3 obradivo zemljište, a 2/3 šuma za sječu!)

Takav odnos prema vakufu u BiH se nastavlja i u Socijalističkoj Jugoslaviji, kada vakufi bivaju bukvalno dokrajčeni, a pogotovo u prvih četrnaest godina (1945-1959) Komunističke vladavine. Zbog toga je Sabor IZ-e bio prisiljen da 1959. godine, ugasi Vakufsku direkciju kao ustanova, koja je već tada bila potpuno opljačkana i oduzeta joj je gotovo sva imovina, u strogim centrima gradova. 

Vakuf je činio aktivno sredstvo u: ekonomskom, kulturnom, društvenom i civilizacijskom napretku  i razvoju našeg društva. On je ostavio neizbrisiv trag na širu društvenu zajednicu.

Da je Bosna zemlja vakifa i dobrih ljudi, o tome govori i činjenica da su uvakufljenja u BiH sve brojnija, na cijelom prostoru BiH. Uvakufljuju se: kuće, zemljišta, džamije (koje grade pojedinci) i sl.. Ta činjenica nas i te kako ohrabruje i ujedno obavezuje.

Većina vakifa prilikom uvakufljenja svoje imovine kroz vakufnamu (povelju) određuje svrhu i cilj uvakufljenja, a svaka Vakufnama na svome kraju ima slijedeće: Proklet bio onaj ko na bilo koji način oskrnavi ovo moje dobro djelo!

Inicijativa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, po pitanju povrata oduzete vakufske  imovine, te želja organa vlasti (tadašnje) Republike Bosne i Hercegovine, su bile onemogućene agresijom koja se desila na Državu i njene građane, 1992. godine. 

Vakufska direkcija traži i insistira da BiH i njeni entiteti, u skladu sa svojim pravima i obavezama donesu Zakon kojim će se pravno regulisati povrat imovine i druga statusna pitanja vezana za imovinu. Taj Zakon mora biti u skladu sa Evropskom konvencijom o osnovnim pravima i temeljnim slobodama i u skladu sa Ustavom BiH.

Kada bi se ovoga propisa i Ustava BiH pridržavali predlagači Zakona i poslanici u Skupštitni, sigurno je da bi bio donešen Zakon o restituciji koji neće biti diskriminirajući i na štetu Vakufa…  

Molim Allah dž.š. da spriječi spletke spletkaroša; da nam pomogne u vraćanju oduzetog vakufa, da nas učvrsti na putu islama, da pomogne našoj braći u: Palestini, Kašmiru, Čečeniji, Avganistanu, Iraku, Iranu, Sudanu i na svakom drugom mjestu, da nas sačuva iskušenja koja nećemo moći podnijeti, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas uvede u obećani džennet, u društvu sa: poslanicima, šehidima i sa dobrim ljudima!

Sarajevo: 21. ševval 1425. h. / 03. decembar 2004. god.
Hutba: Džamija Kralj Fahd
Nezim Halilović Muderris