Ove izreke ukazuju na istu stvar: smirenost je istinska vrijednost. Nema sumnje u to.
Ljudski um najbolje funkcioniše u mirnom i staloženom okruženju, isto kao što bolje razmišlja i čovjek staloženog temperamenta. Kad je ljudski um ometan nekim unutrašnjim ili vanjskim nemirima, njegova moć oslabi i lakše poklekne pod raznim pritiscima.
Također, jedna od strategija u debatama jeste naljutiti protivnika, jer kada protivnik izgubi smirenost, njegov ili njen poraz je gotovo siguran, a posebno kada osoba koja je uspjela naljutiti protivnika uspijeva zadržati osmijeh na licu.
Allah opisuje one koji vjeruju i oslanjaju se na svog Gospodara kao:
„…one koji izbjegavaju najgore grijehe i sramna djela, i koji praštaju čak i u srdžbi.“ (Eš-Šura, 37.)
Poslanik s.a.v.s. nas upozorava: „Srdžba je goruća žeravica u ljudskom srcu kojoj se dodaje gorivo.“ (Ahmedov Musned, 11158)
Možemo izvući pouku iz onoga što se desilo Poslanikovom s.a.v.s. amidži Ebu Talibu na samrtnoj postelji. Poslanik s.a.v.s. je ušao u sobu, i našao ga u društvu sa Ebu Džehlom i Abdullahom ibn Umejje. Poslanik s.a.v.s. mu je rekao: „Amidža, kaži da nema Boga osim Allaha, jer tada bi mogao da se zauzmem za tebe kod Allaha.“ Na ovo, Ebu Džehl i Abdullah ibn Umejje rekoše: „O Ebu Talibe! Da li želiš neki drugi put osim Abdul Muttalibovog puta?“ Ebu Talib je umro, odbijajući da primi islam, iako je znao da je islam istina, i to zbog straha od javne sramote. I pored toga, Poslanik s.a.v.s. je rekao: „Nastavit ću da tražim oprost od Allaha za tebe, sve dok mi to Allah ne zabrani.“
Nakon toga, Allah je objavio ajet:
„Poslaniku i vjernicima nije dozvoljeno da za mnogobošce oprost mole, pa makar im oni bili i rod bliži, nakon što im je jasno da će oni biti stanovnici vatre.“ ( Et-Tevba, 113.)
Poslanik s.a.v.s. bio je u teškoj situaciji. Volio je svoga amidžu, koji je Poslanika isto tako volio, te uradio mnogo za njega. Sporno pitanje je najozbiljnije pitanje koje se može razmatrati: a to je vjera u Allaha i Njegovog Poslanika, i obožavanje isključivo Allaha. Poslanik s.a.v.s. nije tražio ništa više od Ebu Taliba osim da izgovori šehadet prije smrti.
Poslanik s.a.v.s. je bio svjestan da je osoba na samrti osjetljivija i da ne razmišlja jasno. Stoga, on je govorio sa njim smireno i jasno, govoreći: „Amidža moj, kaži da nema Boga osim Allaha, tako da se mogu zauzeti za tebe kod Allaha.“
Poslanik s.a.v.s. nije dozvolio sebi da ulazi u raspravu sa svojim protivnicima kada su se počeli podrugivati Ebu Talibu i plemenu Kurejš, i podsjetili ga na vjeru njegovih predaka. On je samo mirno ponovio amidži svoje pitanje.
Ovakvo ponašanje Poslanika s.a.v.s. trebalo bi da nas podsjeti da sama činjenica da smo upravu nije izgovor da se naljutimo. Zaista, mi smo na istini, to bi trebalo da nam da još više razloga da ostanemo mirni. Srdžba uzrokuje zbunjenost, i otežava nam da jasno mislimo i da razmjenjujemo naše misli sa drugim ljudima.
Kaže se da je smirenost vrhunska vrijednost. Kada razmišljamo o tome, možemo vidjeti da je osoba koja ostaje smirena ima prednosti u svim okolnostima – u slozi i neslozi, u prihvatanju i odbijanju. Smirenost uvećava vrlina jedne osobe, i čini da mahane te osobe izgledaju nebitne. Čak iako radi loša djela, ako ustrajava na smirenom i lijepom ponašanju, veća je vjerovatnoća da će mu biti oprošteno.
Trebamo se sjetiti riječi Poslanika s.a.v.s: „Jaka osoba nije ona koja obori protivnika. Jaka je ona osoba koja može kontrolisati svoju srdžbu.“
šejh Salman al-Oadah
Preuzeto sa: http://www.islamtoday.com/showme_weekly_2006.cfm?cat_id=30&sub_cat_id=1986