Najbolji narod: Bosanci nisu kao Hrvati, znaju se nositi sa porazom
Mislio sam da je brojiti tuđi novac i tuđe poraze samo hrvatski specijalitet. Ali, ima toga i u susjedstvu. Tako su se neki bosanski mediji ujedinili sa dvoje moćnih hrvatskih novina u razotkrivanju dvostrukog života i dvostrukog morala Ćire Blaževića.
Prebrojili su sve utakmice koje je izgubio i svaki euro koji je, navodno, “ukrao”. Ali, ako me pamćenje dobro služi, dok je pobjeđivao, “trčali su u pomoć pobjedniku”.
Novinari su često ružni, prljavi i zli! Motaju se kao umilni pekinezeri oko nogu, ali, čim se kola počnu kotrljati nizbrdo, zaborave na ružičaste riječi i počnu biti – objektivni. Naravno, objektivni pod navodnicima. Sa tim “pekinezerima” Ćiro Blažević susreće se cijeli svoj fudbalski život, i baš ih je on proglasio ”dušom naroda”, a neke njegove kopije, na primjer Zdravko Mamić, imale su za njih sasvim drukčije atribute.
Bosna i Hercegovina je “naša rezervna domovina”, u njoj su našli utočište svi koji su u Lijepoj našoj nešto zgriješili. I sve ih je Bosna prihvatila raširenih ruku. Osim Ćire Blaževića, čijem su se dolasku u Sarajevo usprotivili mnogi poznati fudbaleri, osuđujući njegovo uvlačenje u krevet pokojnom hrvatskom poglavaru. Kada je, ipak, došao, osvojio je fudbalski narod, prozvali su ga ujediniteljem i iscjeliteljem Bosne i Hercegovine, a dan nakon poraza na jednoj bosanskoj radiostanici fudbalski narod je plebiscitarno presudio: “Ne dao vam Bog da Ćiri padne dlaka sa glave…”
Najbolji narod na svijetu
– Kako to, majku mu, da u muslimanskoj Zenici “muhadžedini” skandiraju jednom Srbinu ( Nemanji Supiću) i jednom Hrvatu (Ćiri Blaževiću)? – pita se selektor, koji je podigao narod na noge, nije uspio, ali je zadržao simpatije običnih građana i jedino ga mrze poneki političar i poneki novinar.
Bio sam u društvu nekoliko sarajevskih novinara, koji su bili sa Ćirom nakon poraza. Mnogi nisu bili na Ilidži, ali su “vjerno prenijeli atmosferu”. I kad sam ga pitao hoće li se odmoriti, ostati u Bosni, otići u Kinu ili Maroko ili se povući u penziju, bio je iskren:
– Ako znam, Bog me ubio! Izgubljen sam i nemam nikakav plan. Jako volim ovu zemlju, ove igrače i publiku, ali – možda bi za sve bilo dobro da dođe neki mlađi trener! I vidim da neki novinari, koji samo “belaj” traže, misle da je vrijeme za moje panzionisanje…
Večer prije utakmice bio je na večeri sa Valentinom Inzkom, međunarodnim komesarom za Bosnu. Ćiro tvrdi da i taj Austrijanac obožava Bosnu:
– Kad smo izgubili, oči su mu bile pune suza! U fudbalskoj reprezentaciji je vidio šansu da se Bosna sjedini. I nije prestao govoriti ono što i ja tvrdim – ovo je najbolji narod na svijetu. Za razliku od Dinama, gdje sam proveo najveći dio svog životnog vijeka, ovdje je publika jedinstvena. Mi gubimo a niko ne zviždi i niko nam ne psuje mater. Toga nema nigdje na svijetu…
Jedna složena zemlja, u kojoj još uvijek strani bataljuni čuvaju red, u kojoj se kao u “prljavoj čaši” miješaju prljave strasti i netrpeljivosti, ima bolju fudbalsku atmosferu nego Hrvatska, na papiru osma fudbalska nacija svijeta. U Bosni je još uvijek zanos, a ovdje vlada ravnodušnost, igrači, do juče “kokuzi”, danas su nadmeni milioneri i ne bih se zakleo da su baš svi pustili suzu kada smo ispali sa SP-a. A golman Bosne je udarao glavom o zid.
Iako je “hrvatski virus” zahvatio i bosanski fudbalski savez, gdje su dvojica od dvanaest ljudi koji odlučuju uvijek protiv, jer im je “samo do zajebancije”, u vilajetu atmosfera nije otrovana kao ovdje. I ja spadam među one koji se često pitaju – zašto su se od fudbala odmaknuli Zvonimir Boban i Davor Šuker, zašto je Zvonimir Soldo pobjegao glavom bez obzira iz Dinama, zašto se po strani drže Mario Stanić i Alen Bokšić. Zašto Velimir Zajec živi “na pustom otoku” u Draganiću, u potpunoj fudbalskoj izolaciji? Zašto se sve to događa Ivanu Buljanu u Splitu, zašto mnogi ne vole Igora Štimca? I zašto je, umjesto u Splitu, po trenerski hljeb morao u Zagreb, a u Dioklecijanovoj palači stoluje Napolitanac. I zašto se oko ostanka Slavena Bilića dizala takva prašina? Jer su čuvari ćudoređa presudili da bi bilo moralno dati ostavku. Zaboravili su da je taj Bilić usrećio narod pobjedama nad Engleskom i Njemačkom i da su porazi sastavni dio igre.
Uvijek pod sumnjom
Vratit ću se Ćiri Blaževiću. Uvijek je neko sumnjao u njegove moralne i trenerske kvalitete, pod povećalom su bila njegova politička uvjerenja, o njegovim godinama napisano je više članaka nego o svjetskoj krizi. I sad, kad je izgubio još jednu sudbinsku utakmicu, u kojoj je, ruku na srce, imao puno peha, sad mu izvlače nekakvih 750.000 eura, koje sasvim sigurno nikad nije vidio, niti će ih vidjeti. Divimo se koliko zarađuju Capello i Hiddink, ali smo izbrojili svaku lipu Slavena Bilića i razotkrili svaku marku Ćire Blaževića koji se, kad mu je najteže, sjeti “svog bankovnog računa”. Kladim se, nakon izgubljene utakmice u Zenici nije ga se sjetio…
Sa Ilidže je poslao poruku hrvatskoj fudbalskoj javnosti: “Ne bojte se, neću se vratiti!” A ja, koji ga u profesionalnom smislu znam od 1980. godine, kada je došao u Dinamo, poručujem: “Ne daj se, starče! Ne daj se godinama i zlim jezicima…”
Sušić: Ćiri se nema šta zamjeriti
Safet Sušić je pratio zeničku utakmicu iz svog pariškog stana. Sarajevski mediji su mu zamjerili što nije došao na Bilino polje. Međutim…
– Bosna bi pobijedila svaki drugi tim osim Portugala. Brži su, okretniji, jači na sredini terena, a uz to, itekako se osjetio izostanak dvojice ključnih igrača, Rahimića i Misimovića.
Safet Sušić će reći:
– Sve one stative u Lisabonu bile su nagovještaj da neće dobro završiti po Bosnu. Kao što je i slovenski gol u zadnjim minutama u Moskvi bio nagovještaj moguće senzacije.
Šta sa selektorom?
– Ćiri se zaista nema šta prigovoriti i ako on želi ostati, ostat će. Ima dobar, mlad tim koji još nije dostigao svoj zenit. On lično nema za čime žaliti, osim što je u osjetljivim godinama, kada se svaki neuspjeh teško proživljava – zaključio je Safet Sušić, koji u Parizu čeka ponudu nekog dobrog kluba.
jutarnji/24sata.info