Fotografije djece iz Vijetnama promijenile su svijet, pa zašto slike djece iz Gaze ne izazivaju isti efekat?

IslamBosna.ba – Dana 30. aprila 2025. obilježava se 50. godišnjica završetka Vijetnamskog rata, koji je zvanično završen ulaskom sjevernih Vijetnamaca u glavni grad juga, Sajgon, 1975. godine, nakon ponižavajuće evakuacije američkih snaga koje su pretrpjele jedan od najvećih poraza u svojoj historiji.

Povodom ove godišnjice ističe se kultna fotografija za koju se vjeruje da je doprinijela promjeni stava svijeta prema ratu i njegovim šokantnim i krvavim stvarnostima.

U petak, 8. juna 1972. godine, južnovijetnamski avioni, podržani od strane Sjedinjenih Američkih Država, napali su selo djevojčice Phan Thi Kim Phuc (9 godina) i spalili ga do temelja. To je natjeralo djevojčicu da trči i vrišti, potpuno gola od teških opekotina koje su rastopile njenu odjeću i slojeve kože. Fotograf Associated Pressa, Nick Ut, čuo je njen vrisak dok je trčala i snimio prizor te tragedije.

To je fotografija koja se proširila i postala poznata širom svijeta, prenoseći bez mnogo riječi užase koje su nevini ljudi proživljavali u Vijetnamu zbog rata u kojem je Washington insistirao na ostvarivanju političkih dobitaka do posljednjeg trenutka, na račun prava i života Vijetnamaca, koji su od njih udaljeni hiljadama kilometara.

Fotografiju je njemački fotograf Horst Faas, dvostruki dobitnik Pulitzerove nagrade, nazvao najpoznatijom slikom Vijetnamskog rata. Odigrala je ključnu ulogu u povećanju pritiska javnosti i svijeta na Sjedinjene Američke Države da okončaju rat. Indijski list The Hindu, najrasprostranjenije novine u Indiji, opisao ju je kao “fotografiju koja je promijenila tok rata”.

Naravno, nijedna fotografija ne može okončati rat, ali pomogla je u stvaranju atmosfere protivljenja američkoj intervenciji u ratu, čime je utrla put ka ujedinjenju i nezavisnosti Vijetnama, koji je danas jedna od vodećih ekonomskih sila u usponu na globalnom nivou.

Međutim, ogroman utjecaj koji je imala fotografija Kim Phuc nije uspjelo ostvariti kasnije jednako uznemirujuće fotografije, koje nisu uspjele uzdrmati savjest svijeta i podstaći ga na pobunu protiv rata i genocida, među kojima su na prvom mjestu fotografije koje svakodnevno stižu iz Pojasa Gaze.

Na primjer, 21. oktobra 2024. godine, proširio se sličan snimak koji prikazuje palestinsku djevojčicu Esmu, izbjeglicu iz Pojasa Gaze, kako hoda bosa pod užarenim suncem, noseći svoju povrijeđenu sestru prema porodičnom šatoru udaljenom oko dva kilometra, koje je prešla sa svojim teškim teretom u tim teškim uvjetima.

Fotografija Esme, kao i stotine i hiljade drugih fotografija snimljenih tokom 19 mjeseci izraelskog genocidnog rata u Gazi, koji je do sada odnio više od 51 hiljadu života, 117 hiljada povrijeđenih, te stotine hiljada raseljenih i gladnih, nije imala značajan utjecaj na zaustavljanje izraelskih zločina, uprkos svim apelima i masovnim demonstracijama koje su se održavale širom svijeta, od istoka do zapada.

Uprkos svim međunarodnim odlukama, izraelski projekt genocida se nastavlja nesmanjenom žestinom, s ciljem ne samo da se Palestincima nanese kolektivna kazna zbog njihove hrabrosti da ostvare svoje pravo na otpor okupatorima svoje zemlje, već i da se potpuno unište pravedni snovi Palestinaca za mnoge buduće generacije, kroz izuzetno surov kolonijalni disciplinski čin, što nas navodi na pitanje: Šta se zaista promijenilo danas u odnosu na vrijeme Vijetnamskog rata?

Različit svijet

Tokom Hladnog rata, svijet je bio podijeljen između dvije super sile Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza. Obje sile imale su ambiciozne ideološke projekte kojima su nastojale oblikovati svijet prema vlastitim vizijama. Dok su SAD sebe promovisale kao lidera “slobodnog svijeta”, ističući političku demokratiju, individualne slobode, slobodno tržište i ekonomski prosperitet, Sovjetski Savez se predstavljao kao utjelovljenje socijalističkih vrijednosti jednakosti, socijalne pravde i globalne solidarnosti.

Sukob ideologija doveo je do globalnog takmičenja između takozvanih socijalističkog i kapitalističkog bloka. Uprkos simboličnim nazivima, Britanska enciklopedija podsjeća da se Hladni rat ponajviše mora razumjeti kao ideološka konfrontacija. Sovjetski Savez je imao jasnu platformu, komunizam, dok je zapadni blok bio usmjeren na antikomunizam, često bez koherentnog i jedinstvenog ideološkog temelja.

Ova borba za utjecaj bila je intenzivna i doticala je svaki dio svijeta. Zemlje su bile pozornica za osvajanje geopolitičkog utjecaja. U tom kontekstu, Sovjetski Savez je vještije privukao zemlje u razvoju, pozicionirajući se kao antikolonijalna sila koja je nudila alternativu naslijeđu zapadnog imperijalizma. Istovremeno, unutrašnji problemi SAD-a, uključujući rasizam, sistemsku diskriminaciju i političke nemire, oslabili su zapadnu retoriku o “slobodi i pravdi”.

Poseban fenomen tog vremena bila je sposobnost zemalja u razvoju da iskoriste ovu globalnu podjelu. Nastao je i Pokret nesvrstanih, grupa od 120 država koje su odbacivale uticaj oba bloka, zalažući se za nezavisne političke odluke i protivljenje manipulaciji velikih sila.

Ovaj složeni geopolitički kontekst jasno ilustruje koliko se svijet promijenio od doba Vijetnamskog rata, naglašavajući duboke ideološke i političke tenzije koje su oblikovale modernu historiju.

Srž mržnje

Svijet danas prolazi kroz sporu tranziciju iz perioda američke dominacije nakon Hladnog rata ka novom, višepolarnom poretku. Kako objašnjava indijski politolog Dilip Hiro u knjizi “Post-Imperij: Rađanje multipolarnog svijeta” (2012), proces je započeo krajem devedesetih i početkom novog milenija.

U početku, Zapad je, pod utjecajem euforije koju je izrazio Francis Fukuyama u djelu “Kraj historije i posljednji čovjek”, vjerovao da će liberalna demokratija trajno dominirati. No, kako su novi konkurenti počeli jačati, ta je iluzija polako blijedila.

Kina i Rusija su se pojavile kao ključni izazivači, a muslimanski svijet postao je izvor stalne nelagode za Sjedinjene Države. Umjesto širenja liberalne demokratije, kako je ranije zamišljano, američka politika se sve više vodila logikom “s nama ili s teroristima”, kako je to jasno rekao predsjednik George W. Bush.

S vremenom su se obrisi novog svijeta još više iskristalisali: Kina je ojačala, islamski narodi su kroz izbore često birali političke opcije koje spajaju islam i zapadne političke prakse, a Zapad je sve otvorenije pokazivao neprijateljstvo prema muslimanima.

Ekstremna desnica na Zapadu postala je jača i ekstremnija nego ikad, otvoreno optužujući muslimane za sve društvene probleme. Za razliku od prethodnih generacija desničara koji su promicali širenje demokratije, nova krajnja desnica zagovara autoritarne režime u muslimanskim zemljama kako bi, prema njihovom viđenju, zaštitili Zapad.

Posebno se ovo neprijateljstvo prema muslimanima razbuktalo nakon Operacije “Potop Al-Akse” i početka izraelskog rata protiv Gaze 7. oktobra 2023. godine. François Burgat naglašava da je nasilno kriminaliziranje palestinskog otpora, potpuno prihvatanje cionističke naracije i gušenje svake podrške Palestini u zapadnim društvima, u suštini, izraz naglog porasta islamofobije.

Burgat ističe da je u posljednjoj deceniji u Evropi došlo do nezapamćenog uspona mržnje prema islamu: ekstremna desnica pronašla je u bezuslovnoj podršci Izraelu način da zadovolji svoju mržnju prema muslimanima, dok je dio ljevice također prešao na podršku Izraelu, jer je otpor Palestinaca postao izraženije islamski.

U Sjedinjenim Državama, oba glavna politička tabora – demokrati i republikanci – takmičila su se ko će više podržati Izrael u njegovom ratu u Gazi.
Iako je Joe Biden, tadašnji predsjednik iz redova demokrata, bio percipiran kao umjereniji po pitanju Palestine, on i njegova administracija čvrsto su podržali izraelske akcije, unatoč flagrantnom kršenju međunarodnog prava. Kasnije je Donald Trump i njegova republikanska administracija nastavila ovu liniju bez imalo ustezanja.

Prema riječima Eliasa Khouryja, istraživača sa Univerziteta Michigan, ova spremnost Washingtona da rizikuje globalni ugled i učestvuje u “sramoti” proizlazi iz slabljenja američke dominacije:

• zastoj u Ukrajini,
• poraz u Afganistanu,
• jačanje Kine,
• širenje saveza BRICS.

U tom kontekstu, rat u Gazi viđen je kao posljednja prilika za demonstraciju moći.

Za razliku od perioda Vijetnamskog rata, kada su Sovjetski Savez i Kina aktivno podržavali Vijetnam, danas Rusija i Kina djeluju pragmatično, bez ideološkog angažmana, fokusirane isključivo na vlastite interese. Zato je Gaza postala poprište nesputane sile, bez značajnijeg otpora velikih sila.

Kako primjećuje Adam Garfinkle iz magazina “American Interest”, SAD su napustile Vijetnam kada su procijenile da troškovi rata nadmašuju koristi – ne prvenstveno zbog unutrašnjih protesta. Danas takva kalkulacija još nije nastupila.

Iz ovih složenih razloga, svijet slika djece iz Vijetnama razlikuje se od svijeta slika djece iz Palestine. Okolnosti su se udružile kako bi osigurale nastavak genocida, ugušile glas okupiranog naroda i pretvorile Gazu u pozornicu na kojoj Izrael i njegovi zapadni saveznici demonstriraju svoju moć pred svijetom nad nenaoružanim narodom. Oni svojim bolom liječe vlastite rane iz prošlosti i strah od približavanja uspona konkurenata te oblikovanja dublje višepolarnog svijeta.

Razlikuje se žrtva!

Tokom Vijetnamskog rata, između 1969. i 1970. godine, Sjedinjene Američke Države izvele su više od 3.000 zračnih udara, pri čemu je, prema podacima Human Rights Watcha, u Kambodži ubijeno oko 600.000 civila, a u Laosu oko 300.000 civila. Ipak, uprkos ovim ogromnim civilnim žrtvama, Washington tada nije tvrdio da južnovijetnamska vlada koju je podržavao ima božansko pravo na stvaranje svoje države. Takođe, niko u svijetu nije zagovarao takvo pravo, što je mnogima omogućilo da lakše razumiju potrebu da se ta tragedija odmah zaustavi i da se okonča rat koji su Sjedinjene Države vodile.

Međutim, u današnjem kontekstu, mnogi na Zapad, ili barem tako tvrde, vjeruju da država okupator ima vjersko pravo na okupaciju palestinskih teritorija. Zbog toga se saosjećanje sa palestinskim žrtvama često suočava s idejom koja se snažno propagira: da Izrael ima pravo da se brani, pravo koje se, prema tom tumačenju, proteže čak i do istrebljenja potlačenog naroda ako on predstavlja prijetnju okupatoru. Tako žrtve među Palestincima, koje uključuju ubijanje i gladovanje civila, mnogi posmatraju samo kao sporednu štetu u službi većeg cilja: opstanka i sigurnosti Izraela.

Mike Johnson, predsjednik Predstavničkog doma SAD-a, otvoreno je izjavio da je podrška Izraelu vjerska dužnost evanđelista i da Biblija, prema njegovom tumačenju, naređuje podršku Izraelu.

U jednoj detaljnoj studiji “O teroristima i borcima za slobodu“, objavljenoj u časopisu Harvard Law Review, profesor prava sa Državnog univerziteta Arizone, Halid Bejdun, objašnjava da je u svijetu pod američkom i zapadnom dominacijom razvijen model normalizacije smrti i patnje muslimana, njihova stradanja se tretiraju kao uobičajena i prihvatljiva, dok se bol bijelih ljudi doživljava kao šokantna i neprihvatljiva.

Bejdun to ilustruje kroz primjere iz rata u Ukrajini, gdje su vodeći zapadni zvaničnici opisivali situaciju kao emocionalno potresnu, naglašavajući da su žrtve bijeli ljudi plavih očiju.

Na kraju, Bejdun dolazi do teške istine: kada muslimani vode pravedne borbe za oslobođenje i samoodbranu, Zapad prema njima gaji sumnju i strah, čak i kad su te borbe potpuno legitimne. Ova sumnja se posebno pojačava kada se muslimani suprotstavljaju američkim interesima ili američkoj vojnoj moći, kao što je slučaj u Jemenu, Iraku, Gazi i okupiranim palestinskim teritorijama.

Izvor: Al Jazeera

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba