Druga strana Izraela (Susan Nathan)

Kao i mnogi drugi Jevreji širom svijeta, podučena sam cionističkom mitologijom, idejom o “državi bez naroda za narod bez države”. Ovaj mentalitet bio je duboko ukorijenjen u mojoj podsvijesti i pridonio je učvršćivanju mog identiteta kao žrtve u jednom neprijateljskom svijetu.

Moja lična perspektiva na istoriju Izraela i Palestine bila je usmjerena na to da se vratim u svoju zemlju. Nije slučajnost što je potrajalo do 2006. godine da Palestinci dobiju dozvolu od izraelskog ministarstva da podučavaju palestinsku djecu o svojoj stvarnoj istoriji, “Nakbi” ili “katastrofi”. Uslov za tu nastavu bio je da se paralelno predaje i istorija o Holokaustu. Ovo je očigledan problem, jer Palestinci zvanično nisu priznati kao narod sa pravom na svoju posebnu kulturu i istoriju.

Ovdje govorimo o 57 godina potčinjavanja istine, potčinjavanja koja je štetna i za Palestince i za Jevreje. Kada pogledam situaciju iz svoje perspektive kao Jevrejka koja živi na palestinskim područjima Izraela, mogu videti rezultate ovog poricanja sa obje strane. Stvarnost je brutalna iz palestinske perspektive.

Vladavina većine na račun manjine stvorila je etnocentričnu vlast i židovsku mašineriju u ovoj zemlji koja izlaže Palestince diskriminaciji na svim poljima. Ovo je oblik legalizovane diskriminacije, koja se može posmatrati kao poziv Palestincima da napuste zemlju. Istraživanje koje je nedavno objavljeno pokazuje da 62% Jevreja u Izraelu podržava ideju preseljavanja naroda. Ovo etničko čišćenje doživljavam i sama u gradu Tamra, gdje živim.

Stroge restrikcije u vezi sa upotrebom zemlje, zapošljavanjem, nedostatkom finansijske podrške koju inače imaju Jevreji, sve to utiče na svakodnevni život. Klaustrofobija i osjećaj gušenja su uobičajeni, kao i osjećaj da ne pripadaš svojoj vlastitoj državi, da si građanin drugog reda.

Većina jasno poručuje da ne želi bilo kakvo obostrano razumijevanje ove stvarnosti i da ne prihvataju ozbiljnu javnu raspravu o štetama koje je nanijela cionistička ideologija ovoj zemlji. U Izraelu ne postoji nijedan Arap na poziciji ministra, što šalje jasne signale da kolektiv ne želi napraviti nikakve nagodbe.

Uprkos naporima od strane posvećenih, otvorenih jevrejskih akademika, novinara i socijalnih aktivista, ovim društvom vlada “većinska tiranija”. Socijalni pritisak od strane sugrađana čini da se mnogi ustručavaju otvoreno suprostaviti politici jer je cijena jednostavno prevelika. Ovo je suptilan način na koji se ugrožava pravo na slobodu izražavanja. Protivljenje i kontrareakcije koje se pojavljuju u jevrejskom društvu ne treba potcjenjivati.

Susana Nathan nema mogućnost da objavi svoju knjigu u Izraelu, gdje njen glas najviše treba da se čuje i gdje sama tvrdi da je zapostavljena, dok njena knjiga “Jedan drugi Izrael” uživa veliko priznanje u mnogim zemljama.

Međutim, ovo sve nije ništa u poređenju s burom koja je nastala kada je odlučila da živi u jednom palestinskom gradu, što je nešto neviđeno u istoriji Izraela.

Nedavno je držala predavanje palestinskim učenicima gimnazije u Tamari i objasnila da se naše podneblje promenilo iz orijentalnog u evropsko. To znači manipulaciju kulturnom i demografskom osnovom koju je vlada sprovela kako bi unaprijedila ovaj proces.

Govoriti i pisati o istini, uprkos društvenom pritisku naše okoline, neophodno je kako bismo se suprotstavili ekstremnom nacionalizmu koji je preuzeo ovu državu. To je jedini način na koji možemo ohrabriti kritiku koja je potrebna da nadvlada ovu uskogrudnost, ovu šovinističku bolest koja je uzrok velike patnje.

 Susan Nathan

Svenska Dagbladet (Švedski dnevni list)

 Preveo Salih S. Trebinjac