Masakr u Gazi: Arapski savez s okupatorom, a ne posljedica straha od Amerike

IslamBosna.ba – U jednoj fazi vojnog sukoba u Siriji, kao i zbog razlika u međunarodnim pristupima tom pitanju te ruskog veta na rezolucije u Vijeću sigurnosti, zapadne zemlje su se okrenule uspostavljanju novih mehanizama za zaobilaženje Vijeća sigurnosti. Tako je osnovan Međunarodni, nepristrani i nezavisni mehanizam (IIIM).

Prema zvaničnoj stranici ovog mehanizma, Generalna skupština Ujedinjenih naroda pokrenula je stvaranje ovog novog modela odgovornosti kao odgovor na sve brojnije dokaze o kršenju ljudskih prava od početka sukoba u Siriji. Nezavisna međunarodna istražna komisija UN-a za Sirijsku Arapsku Republiku objavila je više izvještaja koji ukazuju na ozbiljna kršenja ljudskih prava, te izražavaju zabrinutost zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti, uz preporuku da Vijeće sigurnosti preduzme korake za upućivanje slučaja međunarodnim pravosudnim tijelima.

Međutim, zastoj u radu Vijeća sigurnosti i ograničene nadležnosti Međunarodnog krivičnog suda značajno su suzili mogućnosti postizanja pravde. Generalna skupština je tada zaključila da postoji potreba za međunarodnim odgovorom kojim bi se potvrdila posvećenost vladavini prava, te da priprema za krivične postupke može i treba da počne.

Tokom posljednje sesije Vijeća za ljudska prava Ujedinjenih naroda, koja je trajala šest sedmica i završena prošlog petka, Pakistan je pokušao aktivirati Međunarodni, nepristrani i nezavisni mehanizam (IIIM) protiv okupatorskog cionističkog entiteta.

Međutim, Sjedinjene Američke Države nisu ostale po strani – uprkos tome što su ranije obustavile saradnju s Vijećem. Dana 31. marta, Brian Mast, predsjedavajući Odbora za vanjske poslove Predstavničkog doma SAD-a, i James Risch, predsjedavajući Odbora za vanjske poslove Senata, uputili su pismo s upozorenjem protiv glasanja u korist prijedloga. U pismu je navedeno: “Svaka država članica Vijeća za ljudska prava ili tijelo UN-a koje podrži uspostavu nezavisnog mehanizma za istragu protiv Izraela (…) suočit će se s istim posljedicama kao i Međunarodni krivični sud.“

Zbog američkog pritiska, Vijeće nije izglasalo aktivaciju mehanizma protiv okupatora.

Ova američka drskost i cionistička arogancija nisu izazvale nikakvu značajniju arapsku ni međunarodnu reakciju kojom bi se uspostavila ravnoteža ili barem ograničila brutalnost, krvoproliće i zlo koje sprovodi cionistički entitet. Takvo zlo, ističu kritičari, zaslužuje još goru osudu od one kojom se opisuju ekstremističke organizacije poput IDIŠ-a, jer cionizam predstavlja dublji stepen moralnog sunovrata, brutalnosti i neljudskosti – ideologiju i praksu koja je ponor dublji od svake poznate varijante savremenog terora.

Cionistički okupator pokušava ponovo izgraditi imidž vojne sile, ali u tome ne uspijeva svaki put kada krene u kopnenu ofanzivu. To dodatno potvrđuje njegovu krhkost i slabost pred istinskim borcima, čak i kada ti borci nisu prošli kroz elitne vojne akademije, niti imaju iste vojne taktike poput krvožednog neprijatelja s kojim se suočavaju. Tome se dodaje i stalni obavještajni neuspjeh u Pojasu Gaze, gdje nisu u stanju spasiti vlastite zarobljenike, niti su prethodno bili sposobni predvidjeti operaciju “Potop El-Akse”.

Danas smo svjedoci neviđenog masakra, a s druge strane reakcije međunarodne zajednice, arapskih režima i regionalnih aktera ne dostižu ni nivo osnovne osude, a kamoli iskrenog saosjećanja.

Arapske države ne vrše nikakav diplomatski ni ekonomski pritisak, niti ublažavaju patnju naroda u Gazi – ne otvaraju granične prijelaze za ulazak robe, niti za izlazak ranjenih i bolesnih. Umjesto toga, stoje rame uz rame s okupatorom, omogućavajući mu maksimalno vrijeme bez vanjskog pritiska kako bi likvidirao pokrete otpora i eliminisao pitanje Palestine.

Ostaju tek pokušaji iskrenih pojedinaca unutar arapskih državnih struktura, koji se trude barem da spriječe javnu saradnju svojih vlasti sa cionistima, ali nemaju snagu natjerati ih na dostojanstvene, nacionalne stavove, ono što su Arapi nekad nazivali viteštvom i pružanjem pomoći obespravljenima.

U ovako ponižavajućoj i bolnoj situaciji, javnosti se obratio egipatski muftija dr. Nezir Ajjad, svojim govorom usmjerenim protiv poziva na džihad, izražavajući strah zbog materijalne i vojne neravnoteže u odnosu na neprijatelja. Time je, svjesno ili nesvjesno, zanemario ključnu činjenicu – da su arapske države zajedno jače od okupatora i njegovih pokrovitelja.

Ovakav govor, osim što je poricanje stvarnog potencijala arapskog svijeta, direktno se kosi s brojnim jasnim kur’anskim ajetima. Primjer za to je riječ Uzvišenog: “Navalite im na kapiju, pa kad kroz nju prođete, bićete, sigurno, pobjednici“, što je jasan odgovor na muftijinu retoriku. Teško je povjerovati da njegova uzoritost ne zna za ovaj ajet niti za njegovo značenje.

Također, njegov govor je u suprotnosti sa riječima Uzvišenog: „ Zar se nećete boriti protiv ljudi koji su zakletve svoje prekršili (…) Zar ih se bojite, preče je da se Allaha bojite ako ste vjernici” , kao i sa: „Propisana vam je borba, a to vam je mrsko!“. Uzvišeni zna da je rat težak i bolan, ali nam istovremeno poručuje da dostojanstvo i život često ne mogu biti zaštićeni osim otporom i borbom.

Govori muftije, dalje, preplavljeni su materijalizmom,iako bi priroda poučavanja nosilaca vjerske poruke trebala biti prožeta duhovnim i nevidljivim stvarima (gajb). Oni znaju da su uzroci samo zastor Allahove moći, a ne njen izvor.

Tako su govorili muftija i oni koji stoje iza njega, sa porukom: “Ko želi osloboditi Palestinu – neka izvoli.”

Ali postavlja se pitanje: hoće li vladari dozvoliti ljudima da prođu preko svojih kopnenih i morskih granica prema Palestini? Ili će i dalje ostati zarobljeni u strahu od američke reakcije?

Trebao je muftija zahtijevati od vladara zemlje da okonča patnje Palestinaca, ili barem, dopusti Egipćanima da iskažu svoj gnjev zbog masakra nad Palestincima, i da ne hapsi one koji pozivaju na solidarnost s njima. Muftija nije trebao iznositi govor koji služi cionistima i njihovom narativu koja ih prikazuje kao nadljudsku vojsku, vojsku koja nije bila u stanju izdržati pred nekoliko hiljada boraca koji nisu imali naoružanja, opreme, niti municije osim svog imana. Muftija bi trebao, ako je iskren, moliti Allaha da mu podari barem dio tog imana i pouzdanje u Allaha, kao i vjeru u pravdu palestinske borbe.

Ah, kako bi bilo dobro da slijedi primjer šejha El-Azhara, koji nikada ne izgovara riječi koje ne pogađaju cioniste i ne umiruju srca onih koji pate, za razliku od govora muftije koji rani srca ranjenih i osnažuje neprijatelja, podržavajući njihov narativ.

Svi koji su okrenuli leđa Gazi i opstruirali pomoć neće moći izbjeći odgovornost za svoju nepravednost i nečovječnost.

Svi koji su zakazali u podršci Gazi, od vladara koji nisu podigli svoj glas u odbranu prava Palestinaca, do onih koji su se uskladili s narativom okupatora, saučestvovali protiv palestinskog naroda ili čiji je strah od Amerike nadjačao osjećaj odgovornosti prema braći po vjeri, jeziku i susjedstvu – svi će oni ući u historiju na najgori mogući način. Za njih neće biti poštovanja, bez obzira na položaj ili ugled koji su imali među ljudima. Jer, prolivena krv je nadvisila svaki položaj i titulu, a narodi su zbog toga samo još više ogorčeni i puni prezira prema svojim vođama i svima koji slijede njihov put.

Autor: Šerif Ejman

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba