Svaki bolničar nosio je priču: Karavan iz Refaha koji je Izrael ubio hladnokrvno

IslamBosna.ba – Palestinski medicinski tehničar Rif’at Ridvan nije znao da će, kad je obukao medicinsku uniformu i ponio torbu s medicinskom opremom u ranu zoru, to biti njegova posljednja misija. Zajedno sa svojim kolegama, krenuo je da spasi civile pogođene izraelskim bombardovanjem u naselju Tel es-Sultan, zapadno od grada Refaha, na jugu Pojasa Gaze, u zoru 23. marta.

U 05:20, zajednički tim Palestinskog crvenog polumjeseca, Civilne zaštite i jedne od agencija Ujedinjenih nacija, odgovorio je na pozive upomoć ranjenih Palestinaca koji su bili pod opsadom. Krenuli su s čistom humanitarnom namjerom, ne noseći ništa osim zavoja i predanosti. Nisu znali da su upravo oni sljedeća meta izraelske vojske.Ono što je počelo kao misija spašavanja, završilo je krvavim masakrom. Nedugo nakon što su krenuli, prekinuta je komunikacija s timom, a nekoliko sati kasnije, izraelska vojska je proglasila to područje zatvorenom vojnom zonom.

Spasilac Rif’at Ridvan je sve bilježio svojim mobilnim telefonom, ne znajući da će time zabilježiti i monstruozni zločin koji je potresao svijet. To su bile posljednje minute života grupe palestinskih spasilaca koje su izraelski vojnici ubili – hladnokrvno.

Mobilni telefon koji je nosio Rif’at Ridvan pronađen je uz njegovo tijelo. Na njemu su zabilježeni posljednji prizori koji razotkrivaju razmjere masakra.

Ridvan se nalazio u trećem vozilu hitne pomoći u konvoju koji je uključivao i vatrogasno vozilo. Krenuli su u potragu za drugim vozilom hitne pomoći Palestinskog crvenog polumjeseca, s kojim je izgubljen kontakt. Sve su službene ekipe bile jasno označene – sva vozila u konvoju imala su istaknute oznake i uključena rotaciona svjetla.

Tokom potrage, ekipa je locirala nestalo vozilo hitne pomoći uz rub puta. Na videosnimku koji je zabilježio Rif’at Ridvan, čuje se glas jednog od spasilaca koji uzvikuje: “Razbacani su po zemlji! Pogledajte, pogledajte!”

Ridvan je s još nekoliko kolega izašao iz vozila kako bi provjerili stanje svojih kolega koji su ležali na tlu. Međutim, tad su se pretvorili u metu, odjeknuo je rafal iz pušaka izraelskih vojnika koji su izvršili masakr nad ekipom hitne pomoći.

Rif’at je ranjen. U svojim posljednjim trenucima života, učio je dove i više puta molio Allaha da mu oprosti. Uputio je i oproštajnu poruku majci, tražeći halala jer je izabrao poziv medicinskog tehničara koji ga je doveo na put opasnosti.

Nakon pronalaska tijela, potvrđeno je da su izraelske okupacione snage te noći ubile osam radnika Palestinskog crvenog polumjeseca i šest pripadnika palestinske Civilne zaštite koji su bili u istoj misiji.

Deveti spasilac, po imenu Es’ad en-Nessasra, uhapšen je.

Ovi medicinski tehničari nisu bili samo statistika – bili su ljudi sa životima, porodicama i snovima. Svaki od njih imao je osobine zbog kojih su ih voljeli svi koji su ih poznavali. U ovom izvještaju donosimo ljudsku stranu ovih šehida, kroz priče i svjedočenja njihovih prijatelja i kolega koji su ih voljeli i radili s njima.

Ibrahim Ebu el-Kas, medicinski tehničar koji je godinama služio zajedno sa šehidima, govorio je za Al Jazeeru o njihovim životima i humanitarnom angažmanu unutar ekipa Palestinskog crvenog polumjeseca, podsjećajući na 16 mjeseci kontinuirane agresije i rata istrebljenja nad Gazom.

Rif’at Ridvan: Blagi unuk koji je telefonom zabilježio zločin

Rif’at, 24-godišnjak, bio je duša od čovjeka. “Uvijek je nastojao pomoći svakoj starijoj ženi na koju bi naišao,” kazao je Ebu el-Kas. “Trudio se da zadobije njihove iskrene dove kad bi im pružio pomoć, a pozdravljao bi ih s takvom nježnošću da biste pomislili da su njegova vlastita nana.”

Ešref Ebu Lebda: Tihi, kako su ga zvale njegove kolege

S ozbiljnim izrazom lica i naočalama koje su ga pratile, Ešref, 32-godišnjak, ulijevao je osjećaj sigurnosti među kolegama. Volontirati je počeo 2021. godine i od tada je bio poznat po tome što je tokom ramazana pripremao iftare za svoje kolege – bilo da ih je pravio u centru Palestinskog crvenog polumjeseca, bilo da je donosio hranu iz vlastitog doma.

Izzzddin Šu’at: Lijepi otac, kako su ga zvali kolege

Izzuddin, 51-godišnjak, bio je oličenje smirenosti i vedrine. Njegova ličnost je plijenila skromnošću, duhom šale i osjećajem za druge, a kroz život ga je vodio jednostavan, ali snažan moto: „Vratićemo se ako nam je suđeno. A ako se ne vratimo – takva nam je sudbina.“

Njegov kolega Ebu Kas sjeća ga se riječima: „Bio je predivan otac, drag i odan brat. Smiren, uvijek spreman na šalu. Stalno je ponavljao: ‘Vratićemo se ako nam je suđeno, a ako ne – to su naše sudbine.’“

Prije nego što je premješten u Hitnu pomoć u Rafi, radio je u centru u Han Junisu. Tokom napornih noćnih smjena, Izzuddin je pravio pauze za odmor za cijelu ekipu. Uvijek bi se pobrinuo da svi dobiju večeru – toliko predan da bi zapisivao imena kako ne bi zaboravio nijednog člana tima.

Muhammed Behlul – čovjek koji je pravio čuda

Muhammed Behlul (36) bio je strastven u želji da pomogne drugima. Bio je poznat po svojoj sposobnosti da pronalazi rješenja za raseljene, bez obzira na sve prepreke koje su mu stajale na putu.

Mustafa Hafadža – “Otac svjetlosti”

Mustafa Hafadža (50), poznat među kolegama kao Ebu Nur – Otac svjetlosti, bio je otac petnaestogodišnjeg dječaka Nura koji mu je bio najveća inspiracija i snaga.

Dane je provodio u sjedištu, ne štedeći ni minute – potpuno posvećen svom poslu. Govorio je da je njegov sin svjetlost koja mu pokazuje put, čak i u najmračnijim vremenima.

Muhammed Hejla – mladić koji je nosio osmijeh i pomagao starima kao da su mu najbliži

Muhammed Hejla (23) bio je poznat po svom smislu za humor i nesebičnoj spremnosti na saradnju. Njegov kolega Ebu Kas prisjetio se jedne posebne scene: „Jednog kišnog dana, starija gospođa nije mogla preći cestu. Muhammed i Mustafa su se pogledali i rekli: ‘Jesmo li partneri u svemu, pa i u ovome?’ Naravno da jesmo! Uzeli su stolicu, posjeli gospođu, podigli je i prenijeli na drugu stranu ulica, smijući se kao djeca. Starica ih je pozdravljala pjesmom i dovom, kao da su je nosili na svadbu.“

Raed Šerif – fotograf sanjar

Raed Šerif imao je samo 25 godina, a nosio je veliku ljubav prema fotografiji – bez obzira da li su slike bile ozbiljne, šaljive ili spontane.

Govorio je kako sanja da njegove fotografije jednog dana obiđu svijet i ispričaju priču njegovog naroda.

Volontirao je u Palestinskom crvenom polumjesecu još od 2018. godine, kada je imao samo 18 godina. Tada je učestvovao u pomoći tokom protesta poznatih kao “Veliki Marš povratka”.

Tokom tih protesta, izraelske snage ubile su 214 demonstranata, među kojima i 46 djece, a ranjeno je više od 36.000 ljudi, uključujući oko 8.800 djece.

Raed je kroz objektiv hvatao bol, nadu i borbu – u nadi da će svijet jednog dana pogledati i zaista vidjeti.

Raed je bio najmlađi među petero braće. Još se nije oženio, iako se njegova porodica nadala da će to učiniti nakon rata. No, to se nije dogodilo.

Raedov otac ispričao je strašno iščekivanje koje je trajalo devet dana, ne znajući šta se dogodilo s njegovim najmlađim sinom. Borio se s gotovo sigurnim osjećajem da je Raed pogubljen zajedno sa svojim kolegama.

Hrabri Saleh Muammer

Uprkos ranjavanju tokom prethodne misije, Saleh Muammer (42) insistirao je na povratku na posao kako bi spašavao živote.

Njegov brat Hussein rekao je za Al Jazeeru da je Saleh volio svoj posao i da se vratio čim se oporavio od operacije 2024. godine.

Husein je pojasnio da je u februaru ove godine Saleh bio na zadatku pomoći ranjenima, kada su izraelske snage otvorile vatru na spasioce, uprkos tome što su bili unaprijed obaviješteni o njihovom prisustvu.

Saleh je zadobio teške povrede ramena i grudnog koša, zbog čega je proveo neko vrijeme u bolnici na operaciji. Nakon oporavka, odmah se vratio na teren.

Ebu Kas je govorio o njegovoj hrabrosti: “Bio je potpuno posvećen pomaganju. Govorio je da gdje god ljudi vape tražeći pomoć – tamo moramo biti, da odgovorimo na njihov poziv.“

Es‘ad Nessasra – šaptač djeci

Prema riječima Ibrahima Ebu Kasa, Es’ad Nessasra imao je 47 godina i bio otac šestero djece. Pokazivao je neizmjerno strpljenje kada je trebalo razgovarati s djecom. Kad god bi vidio djecu kako se igraju na ulici, prilazio bi im s osmijehom, nudio slatkiše i molio ih da se sklone i igraju na sigurnijem mjestu.

Djeca su ga ubrzo upoznala – vraćala bi se na ulicu već sljedeći put, smijući se i govoreći mu: “Prevarili smo te!” Ali Es’ad nikada nije zamjerao. Jednostavno bi im opet pružio slatkiše i nastavio s poslom.

Njegovo tijelo nije pronađeno među onima koje je međunarodna misija tražila kada su krenuli u potragu za nestalim hitnim radnicima. Prema jedinom preživjelom svjedoku, Mundiru Abedu, Essad je uhvaćen, vezan i odveden.

Posljednji put je razgovarao sa svojom porodicom uveče kada je nestao. Tada im je rekao da ide na iftar sa kolegama u sjedište Palestinskog crvenog polumjeseca – ispričao je njegov sin Muhammed.

Porodica je pokušala da ga kontaktira pred sehur, ali nije odgovarao. Ubrzo su saznali od glavnog ureda da niko nije uspio stupiti u kontakt ni s njim ni s ostalim pripadnicima hitne pomoći.

Njegov sin kaže da je Es‘ad porodicu često upozoravao da svaki put kada krene u misiju, možda se neće vratiti. Ipak, dok je nastavljao da radi na poslovima spašavanja u okviru Crvenog polumjeseca, trudili su se da o tome ne razmišljaju.

Ovaj izvještaj, koji je pripremio tim Al Jazeere, baca svjetlo na ljudsku stranu nekih od heroja – šehida iz redova civilne zaštite i Palestinskog crvenog polumjeseca – koji su dali svoje živote pomažući stanovnicima Gaze izloženim stalnim napadima i sistematskom ubijanju od strane izraelske okupacije već 18 mjeseci.

Kroz riječi spasioca Ibrahima Ebu Kasa, koji je živio i radio rame uz rame s ovim herojima, ispričane su priče o hrabrosti, humanosti i svakodnevnoj borbi.

Izvor: Al Jazeera

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba