IslamBosna.ba – Evropska unija nedavno je objavila da se njena misija vratila na granični prijelaz Refah između Egipta i Gaze, dok su američke privatne sigurnosne kompanije poslale bivše pripadnike specijalnih snaga da upravljaju kontrolnim punktom u koridoru Netzarim. U međuvremenu, oko 150.000 raseljenih Palestinaca i dalje ne može da se vrati svojim domovima.
Dok SAD i EU, zajedno s Izraelom, rade na implementaciji tekućeg sporazuma o prekidu vatre u Gazi, čine to s ciljem promjene prirode upravljanja ovom teritorijom, otvarajući put eri koja bi mogla nalikovati opsadi koja je prethodila 15-mjesečnom genocidu.
Dok retorika iz Wasingtona i Tel Aviva usmjerava pažnju svijeta na pitanje opstanka primirja u Gazi i potencijalno katastrofalne posljedice kampanje etničkog čišćenja, dešavanja koja se odnose na upravljanje ovom opkoljenom teritorijom nakon rata uglavnom se zanemaruju. Ipak, dva ključna poteza u posljednjim sedmicama pružaju određeni uvid u ono što bi moglo uslijediti.
Raspoređivanje dvije američke privatne sigurnosne kompanije u koridor Netzarim, gdje nadgledaju vozila koja ulaze na sjever Gaze kroz novoformirani kontrolni punkt, moglo bi imati potencijalno eksplozivne posljedice. Najaktivnija od njih, UG Solutions, angažovala je gotovo 100 bivših vojnika američkih specijalnih snaga, dok je druga, Safe Reach Solutions (SRS), specijalizirana za logistiku i strateško planiranje.
Posebno je upadljiv diskretan profil ovih kompanija, koje također sarađuju s egipatskom sigurnosnom kompanijom. Prema istraživačkom izvještaju objavljenom na portalu The Grayzone, SRS djeluje kao paravan za kompaniju za upravljanje generacijskim bogatstvom, dok UG Solutions ima historiju angažovanja osoblja za misije u Africi i drugim regijama, ali bez značajne javne evidencije.
Iako ove kompanije nisu zvanične izraelske sigurnosne kompanije koje djeluju unutar Pojasa Gaze, one na kraju preuzimaju ulogu koja je zajednička s izraelskim privatnim sigurnosnim kompanijama koje kontrolišu punktove širom okupirane Zapadne obale i Istočnog Jerusalema.
Visoka predstavnica EU Kaja Kallas javno je objavila da će Brisel rasporediti svoju misiju na prijelaz Refah, navodeći da je to učinjeno na zahtjev izraelske i palestinske strane. No, kada EU spominje “palestinsku stranu”, misli se na duboko nepopularnu Palestinsku samoupravu (PA), koja od 2006. godine odbija održati nacionalne izbore. Iako je uloga EU vidljivija od američkih privatnih sigurnosnih kompanija, jasno je da Brisel pomaže proces odlaska Palestinaca iz Gaze, ali ne i povratku onih koji žele da se vrate.
Često se zanemaruje činjenica da EU, zajedno sa svojim saveznicima iz SAD-a, ne samo podržava politike pomaganja Izraelu da nametne svoju opsadu Gaze – efektivno sankcionišući ovu teritoriju od 2006. godine – već su i glavni pokrovitelji Palestinske samouprave. PA, predvođena strankom Fetah, dobija finansijsku podršku od Evropske unije, koja svoje napore prvenstveno usmjerava na osiguravanje nastavka „sigurnosne koordinacije“ njenih snaga s Izraelom, bez obzira na cijenu. Pritom se ignoriše antidemokratska zabrana nacionalnih izbora, izvještaji o raširenoj korupciji i gubitak legitimiteta među vlastitim narodom
Palestinska samouprava također nastoji preuzeti vlast u Pojasu Gaze nakon rata i čak je predložila slanje svojih snaga kako bi pomogla uspostavu nove civilne administracije. Međutim, čak i izraelska vlada sumnja u sposobnost PA da preuzme kontrolu nad Gazom. Kao što su primijetili kreatori politika u Tel Avivu i Washingtonu, sigurnosne snage PA pokazale su se nesposobnim čak i da preuzmu kontrolu nad izbjegličkim kampom Dženin tokom 40-dnevnog perioda invazije na njega.
Čini se vrlo nevjerovatnim da bi PA u svom sadašnjem obliku i sa svojim prilično tvrdoglavim stavom mogla uspješno preuzeti Gazu, pogotovo jer zavisi od podrške EU i SAD-a. Stav PA jeste da u poslijeratnoj administraciji Gaze neće biti uključenosti niti saradnje s Hamasom, što bi u praksi značilo da bi sigurnosne snage PA morale pribjeći sili kako bi nametnule svoju vlast.
Kako Izrael nije uspio uništiti Hamas ni upotrebom pune vojne sile, teško je zamisliti da bi se dugoročno održali u pokušaju da slome Brigadu Kassam i druge oružane frakcije u Gazi, koje bi im neminovno pružile otpor.
Pored toga, PA ne bi imala javnu podršku neophodnu za takvu akciju i ne samo da bi se suočila sa nezadovoljnim civilnim stanovništvom u Gazi, već možda čak i na Zapadnoj obali. Ako bi njene snage bile brzo poražene i primorane na povlačenje, što je najizgledniji ishod čak i uz izraelsku pomoć, to bi dodatno oslabilo njen položaj u drugim dijelovima teritorije pod njenom kontrolom.
S druge strane, Hamas i savezničke grupe u Gazi pokazale su spremnost na kompromis u postratnoj administraciji, svjesni da obnova i slobodan protok robe zavise od raspuštanja prethodne Hamasove vlade. Ipak, još uvijek nema naznaka o skorom uspostavljanju demokratskog procesa.
Glavni prijedlozi koji se trenutno razmatraju odnose se na privatne sigurnosne kompanije, strane zemlje koje su prijateljski nastrojene prema Izraelu, te određeni angažman lokalnih lidera zajednica koji bi preuzeli ograničene pozicije vlasti.
Nedostatak jasne vizije otvara ključno pitanje: ako ne budu napravljene ozbiljne pripreme, kako će Gaza izgledati i ko će njome upravljati? Ako nova administracija ne bude uspostavljena na vrijeme ili ako planirane reforme propadnu, realnost je da će Hamasova administracija, koja je vladala Gazom prije 7. oktobra 2023., ostati jedina sposobna da održi sigurnost i upravlja teritorijom.
Čak i ako se formira nova uprava bez Hamasovog učešća, Gaza će i dalje trebati iskusne upravne kadrove, a većina njih radila je pod prethodnom administracijom.
Ako se od svih policajaca, zdravstvenih radnika, službenika civilne uprave i hitnih službi očekuje da napuste svoja radna mjesta zbog ranijih afilijacija, jedino rješenje bilo bi uvođenje strane administracije od vrha do dna. To znači da će Gaza na kraju biti lišena mogućnosti samoopredjeljenja od strane američkih sigurnosnih firmi i zemalja orijentiranih prema Americi, koje pružaju sredstva za kontrolu teritorije.
Nakon palestinskih parlamentarnih izbora 2006. godine, na kojima je Hamas pobijedio, bivši američki predsjednik Jimmy Carter izjavio je: “Ako podržavate izbore i promovirate demokratiju i slobodu širom svijeta, onda, kada narod sam izabere svoje lidere, mislim da bi sve vlade trebale priznati tu administraciju i omogućiti im da formiraju vladu.”
Bijela kuća je ignorisala riječi predsjednika Cartera kroz administracije Georga Busha ml., Obame, Trampa i Bidena, nikada ne dajući demokratiji šansu. U stvari, George W. Bush ml. tajno je naoružao planirani pokušaj državnog udara koji je SAD organizirala u koordinaciji s Palestinskom samoupravom sa sjedištem u Ramalli 2007. godine.
Plan državnog udara nasilno je odbijen i doveo je do Hamasovog preuzimanja vlasti te godine. Još 2006. godine, SAD i EU su sankcionirali Hamas zbog pobjede na izborima, a ograničenje blokade uslijedilo je nakon neuspjele zavjere PA 2007. godine.
Svaka glavna palestinska politička stranka, osim vladajuće grane Fetah stranke, smatra se terorističkom organizacijom, ne samo od strane Izraela, već i EU i SAD.
Stoga se smatra da Palestinci moraju u potpunosti sarađivati s Izraelom i obvezati se da će se boriti protiv vlastitog naroda kako bi zaštitili okupatora, inače se smatraju teroristima nesposobnim donositi vlastite odluke. To je klasičan primjer rasizma, a ideja da Palestinci nikada neće imati demokratsku vlast prolazi bez ikakvih prigovora u dominantnom zapadnom diskursu.
Autor: Robert Inlakesh, The Palestine Chronicle
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba