Svjedočanstva genocida: Molila sam da me ubiju II

Šifra: «PAĆENICI»

“SAMO VI IDITE ODAVDE I NIKADA SE OVAMO NEMOJTE VRATITI!”

Ja sam Fočanka po rođenju. U Foči sam do polovine aprila 1992. godine pohađala osnovnu čkolu i bila pri završetku  šestog razreda. Škola se, međutim, raspustila, jer je počela agresija Srbije na Bosnu.

Mi, Bošnjaci, bježali smo na sigurnija mjesta i Foču sam napustila 22.4.1992. godine, bježeći pred četničkim krvolocima. Otišla sam sa bratom i sestrom u Gacko kod tetke, očeve sestre, nadajući se da je tamo sigurnije. Međutim, poslije izvjesnog vremena i u Gacku je počeo četnički “krvavi pir”. Morali smo pobjeći od domaćih četnika i vojnika JNA iz Srbije i Crne Gore i krenuli smo prema Zelengori. Tu smo po šumama tumarali u krug pet-šest dana, a onda nasumce krenuli dalje. Bilo nas je puno. Naša izbjeglička kolona se u neko doba presjekla i jedan dio ljudi je ostao ne znajući kuda da krene.

Stigla nas je uniformisana grupa četnika koji su nam obećali da će nas prebaciti na našu slobodnu teritoriju… Tu su bili četnici koji su vikali: “Samo vi idite odavde i nikada se ovamo nemojte vratiti!” Doveli su nas do jednog sela u kome smo ostali dva-tri dana, u zgradi osnovne škole. Rasporedili su nas po učionicama. Sa mnom su bili moj mlađi brat i starija sestra. Onda su nas sve civile kamionima prebacili u Kalinovik. Govorili su nam usput da je to samo privremeni smještaj u Kalinoviku, dok se ne organizuje razmjena. Ali u Kalinoviku smo ostali puna dva mjeseca.

Tada sam imala samo 13 godina i nisam bila svjesna šta mi se to događa. Jako sam se bojala tih četnika, kako domaćih, tako i onih iz Srbije i Crne Gore. Imali su na sebi maskirne uniforme JNA.

Sjećam se dobro da mi je kao djevojčici najviše nedostajala mama. Željela sam da bude sa mnom, jer bi mi sigurno bilo lakše, bila bih uz nju puno sigurnija.

“Izabirali su nas upirući u nas prstom: “Ti, ti, ti…”

Prva dva dana boravka u onom selu četnici nisu pokazivali svoje zle namjere. Čak su poneki bili i ljubazni prema nama. Međutim, situacija se naglo promijenila nagore kada su nas prebacili u logor Kalinovik. Tu su nas sve smjestili u zgradu osnovne škole. Dali su nam neke stare deke i strunjače i razmjestili po učionicama.

U početku su nam dijelili hranu dva puta dnevno. Donosili su nam konzerve ribe, svinjske nareske i paštete, iako su dobro znali da mi muslimani ne jedemo svinjetinu. Dobijali smo vrlo malo hleba. Kasnije se sve pogoršalo i hranu nam nisu davali po nekoliko dana. Kada je Armija BiH zauzela susjedno mjesto Trnovo, punih četiri dana nam nisu davali ništa da jedemo.

Često su nas vodili na ispitivanja. Iz učionice u kojoj sam bila smještena, često su izvodili mlade žene i jednog muškarca. Njega su često vodili vani, ispitivali ga i tukli. Kada bi se vraćao bio je sav isprebijan. Nikada nam ništa nije govorio, a ako bi ga neko pitao šta mu je, što je i od čega je otečen, on bi rekao da ga bole zubi. Vjerujem da nije smio ništa pričati, kako kod četnika ne bi pogoršao svoju situaciju.

Četnici su nam stalno govorili kako bi nas oni rado dali u razmjenu, ali kako Alija neće da nas primi. Govorili su: “Eto vam vašeg Alije. On vas neće. Vidite kako ste bezvrijedni. Mi vas džaba hranimo”.

U drugom mjesecu zatočenja u Kalinoviku, ja i još devet djevojaka potrpane smo u jedan kamion, u kome je bio i jedan jako izudaran, modar i krvav čovjek, kome je bilo tridesetak godina. Njega su četnici natjerali da nosi srpsku zastavu, a uz to su ga nogama i čizmama udarali po leđima i glavi.

Mislila sam da će nas odvesti u Foču, ali su nas odveli na neku poljoprivrednu farmu. Tu su bile zatočene sve udate žene. Jedino sam ja među njima bila djevojčica…

Na toj farmi nisu nas dugo ostavili na miru. Došli su odmah sutra dan po mene i ostale žene i samo su nam naredili da ustanemo. Izabirali su nas, upirući u nas prstom: “Ti, ti, ti…”. Od svih tih četnika znala sam da jednog zovu “Žaga”, jer on je često tu dolazio. Bioje srednje visine, mršav, jako neuredan i imaoje modricu ispod jednog oka. Bio je među četnicima koji su me poveli zajedno sa ostalim ženama.

“Osjećala sam se uprljana i ponižena…”

Odveli su nas na rad i zadržali  na farmi do predvečer, kada me je jedan mladi četnik uzeo za ruku i rekao: “Ova je moja”. Nisam vidjela gdje su odveli druge žene. Mene je taj četnik ispitivao da li nas je ranije neko dirao ili pljačkao. Rekla sam mu da su nam uzeli sve pare i zlato.

Poveo me je za ruku u jednu šupu na farmi i zaključao vrata za nama. Ja sam počela plakati i moliti ga da me ne dira, govoreći mu da sam nevina, da nemam nikakvo iskustvo sa muškarcem. On je šutio i na neku slamu prostirao šatorsko krilo. Kada sam počela plakati glasnije, povikao je na mene, nazvavsi me balavom balinkurom, prišao mi je i nekoliko puta ošamario tako jako, da sam pala. Onda mi je naredio da se brzo skinem, na što sam ja skočila i pošla prema vratima. On me je stigao i stegao lijevom rukom s leđa, a drugom mi oštricu noža stavio pod grlo, derući se na mene i govoreći kako me on čuva od starih, debelih i bradatih četnika, koji bi me, da nema njega iskasapili. Bacio me na šatorsko krilo i bespomoćnu svukao potpuno do gola. Nisam se smjela opirati i drhtala sam skupljenih nogu dok sam rukama pokrivala gole grudi.

On mi je prišao samo spuštenih pantalona do članaka. Jako me je boljelo i gotovo sam vriskala. Otimala sam se i molila ga da me poštedi, ali on mi je udario još nekoliko šamara od kojih mi je lice bilo utrnulo. Opet je pokušavao, ali nije mogao. Onda je iz bluze izvadio neku kremu i njome namazao prste svoje ruke koje mi je poslije ugurao u vaginu. Vrisnula sam od jakog bola i prokrvarila, a on mi je na silu raširio noge i obeščastio me. To mi je sve činio skoro pola sata…

Kada se zadovoljio, digao se sa mene i donio mi manji kanister vode da se operem, a poslije me je odveo među ostale žene. Gotovo sve su bile silovane od strane ostalih četnika, kao što sam bila i ja.

Osjećala sam se uprljana i ponižena i htjela sam sve što prije da zaboravim, ili da me nema, da umrem…

Sve ovo izjavljujem, opisujući detaljno svoje patnje, kako bih svojom izjavom opisala šta su nama Bošnjakinjama činili četnici, goneći nas sa naše zemlje, zatirući sve naše tragove, mučeći nas i ponižavajući.

Kada sam stigla do zgrade u kojoj smo bile zatočene, ispred ulaza sam vidjela jednog čovjeka kako leži položen na stomak, na zemlju, sa svezanom žicom oko ruku i vrata. Ako bi pomakao ruke, zatezao bi žicu na vratu i tako bi se davio. Malo potom je naišao jedan stariji četnik i dao je pušku četniku koji je stajao pored tog svezanog Bošnjaka. Upitao ga je da li je ikad ubio čovjeka i naredio mu da ubije tog koji je bio vezan. Ovaj mu je odgovorio da neće to da uradi svezanom čovjeku i otišao je. Kada sam ušla unutra, čula sam pucanj iza sebe… Kasnije smo saznale da je onaj stari četnik ubio svezanog i nemoćnog Bošnjaka.

Mene su tada uveli u jednu sobu, gdje je bila i jedna žena koju su optuživali da je pucala u jednog srpskog vojnika. Ona se branila govoreći da to nije uradila i da u to vrijeme nije bila na mjestu gdje se to desilo. Četnici su je tukli nogama, svukli su joj odjeću i istjerali golu napolje, a onda su se čuli pucnji. Tako su ubili tu ženu.

S četnicima je bio i sin jednog četnickog oficira koji je imao oko 13 godina. Tog oficira sam vidjela kada smo kasnije otišli da večeramo. Govorio mi je da slobodno jedem i da se ne plašim. Nosio je na glavi šubaru sa četničkom kokardom i imao je veliku bradu. Pokazao mi je svog sina i zakleo se njime da me više niko neće smjeti dirati. Rekao je još da ću od sada spavati u njegovoj sobi, gdje spava njegov sin i još jedan srpski vojnik.

Kasnije me je odveo u sobu gdje sam trebala spavati. Desetak minuta poslije, u tu sobu je ušao jedan četnik, star oko 45 godina i pitao me, smješkajući se pijano, da li sam ikada spavala s muškarcem. Odgovorila sam da nisam, a on mi je odgovorio: “Ja ću tebe tome naučiti, ako te danas nije naučio Dragan”. Bio je debeo i visok… Sledila sam se od straha gedajući i slušajući ga. Bila sam sva izgubljena i smušena i okrenula se od njega prema uglu sobe.

Onda je on izašao iz sobe, a u sobu je potom došao neki mladić koji mi je rekao da me niko neće dirati zato što sam u vojvodinoj sobi. Poslije njega je došao drugi mladić i rekao mi da se spremim jer treba odmah da se vratim u Kalinovik, jer su druge žene već krenule prema kamionu. Nisam mogla da povjerujem da nas vraćaju sa farme. Drhtala sam.

Vratili su nas u Kalinovik u školu, koja je bila pretvorena u logor. Sutradan sam vidjela onog mladića koji je bio na farmi, kao i još nekoliko četnika.

“Oni su veći paćenici od nas koje su patili…”

U zarobljeništvu mi je kao djevojčici bilo veoma teško. Teško je bilo i mome bratu i sestri. Ipak, najteže mi je bilo kada me je grubo silovao četnik na farmi. Kada su mene izabrali da pođem na farmu, ja sam došla do polovine sale, onda sam se okrenula i vratila se do brata i sestre…
Poljubila sam ih, misleći da ih više nikada neću vidjeti… Mislila sam da nas vode na strijeljanje. Da su to učinili prekratili bi mi moju patnju i poniženje koje i danas duboko osjećam u sebi.

Srbi – četnici koji su nas zlostavljali ponašali su se kao divljaci. U njima je bio životinjski nagon…, da nas Bošnjake muče, da nam čine svoje zlo… Takve ljude, koji drugima mogu nanijeti toliko zlo, ne smatram ljudima.
Oni su veći paćenici od nas koje su patili. To im je sigurno Božija kazna koja me tješi i čini najbogatije ljudsko zadovoljenje.