IslamBosna.ba – Muazzez Kerricha (82) prisjetila se trenutaka užasa masakra u Hami 1982. godine, kada je bila prisiljena odabrati između svojih sinova. Nikada nije saznala sudbinu svog brata, koji je nestao u tom krvavom okrutnom napadu.
Nakon što je pao režim sirijske Baas partije, preživjeli svjedoci masakra u Hami, čije su priče bile 43 godine zabranjene, sada slobodno govore o svojim traumatičnim iskustvima. Među njima je i Muazzez Kerricha, čije svjedočanstvo je prenijela Agencija Anadolija.
Tokom masakra, koji su režimske snage izvodile od 2. do 28. februara 1982. godine, Kerricha je s porodicom danima tražila sigurnost u podrumu.
Režimske snage su, nakon što su ušle u grad, pretraživale kuće i odvodile sve muške osobe starije od 15 godina. Kerricha je bila primorana donijeti tešku odluku – kojem će od sinova spasiti život. Zbog straha da će obojica biti ubijena, odrekla se starijeg sina Madžida (22), kako bi spasila mlađeg sina Mahira (16).
Kada je Madžid pušten iz zatvora 13 godina kasnije, njegova sreća bila je kratkotrajna – saznao da mu je otac preminuo.
Tim novinara Agencije Anadolija posjetio je Kerricha i njenog sina Madžida na 43. godišnjicu masakra, u naselju Emirijja, gdje su svjedočili strahotama tog događaja.
„Bojala sam se da će zaklati moju djecu“
Kerricha se sjeća dana kada su napadi počeli, navodeći da su tog dana, 2. februara 1982. godine, kada su se vratili iz Halepa, već počela bombardovanja. “Strašno sam se bojala da će zaklati moju djecu, jer su već prethodno ubijali ljude. Navečer su počeli napadi. Prozori su se tresli od intenzivnih tenkovskih napada. Spustili smo se u podrum, nasuli zemlju i knjige iza vrata”, prisjeća se Kerricha.
Prvo su čuli zvuk aviona, a zatim su drugog dana napada, tenkovi počeli bombardovati naseljea.
“Moje srce je bilo u strahu jer sam se bojala da se nešto desi mojoj djeci. Majka se boji za svoju djecu, a ne za sebe. Uvijek sam ih upozoravala da se ne približavaju prozorima”, kaže ona.
Kerricha opisuje da je počelo hapšenje mladića nakon što su vojnici 47. divizije ušli u grad. “Kada su došli u naše naselje, počeli su hapsiti mladiće. Molila sam ih da uzmu samo jednog od moja dva sina, jer sam znala da će ih ubiti obojicu. Na kraju sam se odrekla jednog kako ne bi ubili obojicu. Dala sam jednog da bih spasila drugog. Ovaj je bio stariji, drugi je bio mlađi”, kaže Kerricha.
“Onog trenutka kada su mi uzeli sina, to je bio najteži trenutak u mom životu. Nisam znala hoće li će preživjeti. Svaki put kad su dolazili da pretraže kuću, skrivala sam svog sina Mahira. Zamotala bih ga u deku i sjedili bismo na njemu da ga ne bi primijetili. Da su ga pronašli, sigurno bi ga pogubili, jer su i prije radili istu stvar. Bili smo jako uplašeni”, prisjeća se.
Kerricha dodaje da su vojnici, dok su napadali njihove kuće, priveli i njenog supruga, no zahvaljujući molbama žena, uspjeli su ga osloboditi.
Istočno od džamije Omara el-Hattaba bilo je puno leševa
Trećeg dana napada, Kerricha je izašla iz kuće i krenula tražiti kćerku svog brata. “Kada su nas pustili van, vidjeli smo užase. Ljude su ubijali. Istočno od džamije Omera bin Hattaba bilo je puno leševa”, kaže ona.
Kerricha također spominje da su vojnici Odbrambenog bataljona, povezani s Rifaatom Assadom, napadali žene u njihovom naselju, pokušavajući napasti djevojke. “Htjeli su napasti kćer naših komšija iz porodice Arabi, odmah smo je sakrili tokom noći kod nas”, dodaje.
Tokom tih dana, Kerricha je opisala i teške životne uvjete. “Imali smo samo pokvareni hljeb koji smo jeli jer nije bilo hrane”, kaže ona.
Strahote iz naselja Šimalijje
Iako su prošle 43 godine, Kerricha se još uvijek sjeća strahota koje je vidjela u naselju Šimalijje. “Vidjela sam mnogo toga, toliko džamija su uništili da nije bilo moguće proći kroz ulice. Na zemlji su bile stranice Kur’ana. U Šimalijjeu su ubili Muhammeda, sina Dihajmiša, Abdulmedžida Varraru i troje njegove djece. To su bile naše komšije. Svi su ubijeni iz oružja. Vojska je ušla iz Sikak regije, a zatim se okrenula prema Šejh Zejnu, gdje su ubili još troje iz porodice Dihejmiš. Također su ubili Abdulkadira, Abdullaha, Fejsala i Ahmeda iz porodice Varrar. Jako dobro ih poznajemo, bili su naši rođaci i komšije. Živjeli smo zajedno. Kada sam otišla u kuću svojih roditelja, nikog nisam zatekla. Vidjela sam tijela mnogih članova porodice Milh, komšija moje pordice. Dvojicu sam prepoznala, ostale nisam mogla prepoznati. Možda su to bili članovi porodica Gazal ili Nasir.”
Karricha je rekla da je, kada je otišla malo niže, vidjela tijela šest članova porodice Osmana el-Amina.
„Žrtvovao sam se da bi majka spasila mog brata“
Madžid, koji danas ima 65 godina, prisjeća se trenutka kada su se skrivali u podrumu: “Prije nego što je vojska došla u našu kući gledali smo šta se dešava kroz prozor podruma u koji smo se sklonili. Odatle smo gledali kako vojska ubija nenaoružane civile. Tenkovskom granatom ubili su sina našeg komšije Hatima.”
Medžid opisuje strašne uvjete života u podrumu. “Ovaj strah mogu razumjeti samo oni koji su ga doživjeli. Nismo smjeli pričati, bez ikakvog zvuka, samo smo dovili i učili Kuran. Nismo se smjeli pomjeriti sa mjesta gdje smo sjedili, srećom majka bi otišla gore i donosila bi ostatke hrane. Iz naše ulice je odvedeno 20 osoba”, kaže on.
Kada je vojska upala u njihovo naselje, razdvojili su žene i muškarce. “Odvodili su sve muškarce, osim staraca. Moja majka je otišla komandantu. Pitala ga je: ‘Gdje ih vodite, hoćete li ih ubiti?’ ‘Nemoj lagati, znam da ćeš ih ubiti. Uzmi samo jednog.’ ‘Onda izaberi jednog od njih dvoje’, rekao je komandant. Dao sam znak majci da ne odvedu mog mlađeg brata. To je moja majka i učinila.”
Madžid je podijelio trenutke kada su ga režimske snage odvojile od porodice. “Upravo ovdje, moja majka me predala vojnicima. Moji osjećaji u trenutku razdvajanja su neopisivi. Znao sam da sam mrtav. Nismo pripadali oružanim grupama, ali oni nisu pravili razliku. Ubijali su samo gledajući ličnu kartu. Nikada se nisam ljutio što je majka odabrala mog brata. Žrtvovao sam se da bi majka spasila mog brata. Kada su nas odvodili, razmišljao sam o tome gdje će nas pogubiti.“
“Hikmetu Haniju, oftamoglogu, su iskopali oči”
Nakon što su uhapšeni, odvezli su ih vojnim vozilom u farbriku porculana na putu za Hums. „Bilo je strašno u toj fabrici. Mjesto je podsjećalo na horor film. Strah koji smo ovdje doživjeli bio je gori od smrti. Mučili su ljude do smrti. Hikmetu Hani, oftamologu, komadom željeza su iskopali oči, a sat vremena kasnije su ga pogubili.“
Madžid je rekao da su ga držali u fabrici mjesec dana. „Na ispitivanje su ulazila desetorica, a izlazila trojica. Tokom ispitivanja, optuživali su nas da smo naoružani. Njihove optužbe bile su unaprijed pripremljene, sve su nas optuživali za to. Nisam prihvatio te optužbe.“
Madžid je kasnije prebačen u zatvor Tadmor, gdje je mučen 13 godina.
Masakr u Hami 1982. godine
Sirijska mreža za ljudska prava procjenjuje da je najmanje 40.000 civila ubijeno tokom masakra u Hami od strane snaga režima, kroz napade i masovna pogubljenja. Lokacije njihovih grobnica ostale su nepoznate.
Za više od 17.000 civila, uhapšenih tokom racija u njihovim domovima, nikada se više nije čulo.
Nakon pada Assadovog režima, preživjeli sada otvoreno traže pravdu za ubijene i nestale tokom masakra.
Nakon što su 8. decembra 2024. godine antirežimske snage preuzele potpunu kontrolu nad Damaskom, formirani su centri za pomirenje kako bi se bivšim pripadnicima režima omogućila predaja. Međutim, pojedini su odbili kapitulaciju, što je dovelo do sukoba širom zemlje.
Zvanično, 61-godišnja vladavina Baas partije i 53-godišnja vladavina Assadove porodice okončane su padom sirijske prijestonice.
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba