To su dvije različite stvari koje često zamjenjujemo. U islamu sam uvijek tragao za onim njegovim univerzalnim vrijednostima koje ne razdvajaju nego spajaju ljude i koje potvrđuju, kako to Kur’an časni uči, da svi potječemo od jednog čovjeka i od jedne žene, dakle da smo jedan rod i da smo podijeljeni u plemena i narode, kako opet kaže Kur’an časni, ne da jedni drugima činimo zlo, nego da se međusobno upoznajemo. Stoga vjerujem i vjerovat ću da služeći islamu i muslimanima, istovremeno služim svim ljudima dobre volje.”
EVROPI: “Evropa ima neke zablude kojih se nikako ne može osloboditi, uprkos očiglednim činjenicama. U Bosni u ovom ratu naprimjer, uništene su stotine džamija i crkava. Sve su ih uništili “Evropljani”, nijednu Bošnjaci. Ja cijenim Evropu, ali mislim da ona ima odveć visoko mišljenje o sebi, a obično je najmanje mjerodavno ono što sami o sebi mislimo. Ako sam tolerantan, ja sam to prvo kao musliman, a zatim kao Evropljanin.”
ŽENAMA: “Žene čine polovinu ljudskoga roda, pa i polovinu naroda. U minulom ratu za opstanak i slobodu one su zajedno sa nama dijelile teret ratnih nevolja. Sa nama su stradavale, patile i gladovale. Od njih očekujemo da rode i podignu generaciju Bošnjaka koja će sačuvati ono za što smo se mi izborili i izboriti se za ono što mi nismo uspjeli. Takvu generaciju ponosnih i svjesnih ljudi ne može podići ponižena i odbačena žena.”
LJUBAVI: “Ja sam zaista, imao samo jednu ljubav u životu – to je moja žena.”
TUĐMANU I MILOŠEVIĆU: “Tuđman mi se nije sviđao. Od prvog trenutka bio je to odbojan čovjek s kojim je, barem meni, bilo jako teško razgovarati. Franjo Tuđman bio je ona vrsta čovjeka s kojim je teško osjetiti bilo kakvu bliskost. Ako se takve stvari uopće smiju govoriti, upravo se po tome jako razlikovao od Miloševića. Ja s Miloševićem nisam imao privatni problem, premda smo se totalno razilazili i bili na suprotnim stranama u političkom i svakom drugom smislu. No, on je znao biti duhovit i opušten, pa mogu zamisliti da bih s njime bio u dobrim odnosima da nije bilo politike i da smo recimo, radili u istom preduzeću. S Tuđmanom je to bilo nemoguće. Ja vjerujem da me Tuđman mrzio, ali bilo je u tome nečeg obostranog. Možda sam i ja pomalo kriv zbog toga. No, Tuđman mi je, još 1995., kada je rat bio pri kraju, govorio da mi je bolje pristati na podjelu zemlje, jer ona i Muslimanima ostavlja nešto, a moglo bi nam se dogoditi da zemlja bude podijeljena na dvoje kao 1939. Ta podjela iz 1939. njemu nikada nije davala mira.”
TITU: “Izvjesne simpatije prema Titu nikada nisam krio. Istina je da mi se nije sviđala njegova ideologija, pa ni način života, njegovi Brioni, vile, lovačke kuće, itd, ali osjećao sam, i mislim da ne griješim, da on nije bio loš čovjek. Jednostavno nije bio zloća, kako bi to narod rekao. Bio je komunist, ali nije bio boljševik. U jedan idejno pogrešan sistem unosio je nešto ljudskog i podnošljivog. Kažu da je volio život, a ja iz toga zaključujem da nije mrzio ljude, jer to je povezano.”
ŽAKU ŠIRAKU: “U posebnom sjećanju ostao mi je naš susret koncem augusta 1995. Bilo je to nakon masovnog ubistva civila na tržnici “Markale” u Sarajevu i dan prije zračnih udara NATO-a na srpske položaje kod Sarajeva. Predsjednik Širak odigrao je u tome jednu od ključnih uloga.”
NARODIMA: “Nema loših naroda, ima samo loših vođa.”
DŽORDŽU BUŠU: “Čovjek koji živi u zabludi da se pukom silom može ovladati svijetom, a može se samo idejama. Amerika je bila ideja, ali čini se da to prestaje biti.”
VLADIMIRU PUTINU: “Imam neku refleksnu averziju prema obavještajcima.”
BILJANI PLAVŠIĆ: “Njeno priznanje genocida nad nesrpskim stanovništvom BiH u toku agresije ima ogroman značaj.” Da li je to priznanje iskreno? “Mislim da jeste, ali to objektivno nije ni važno.”
RIČARDU HOLBRUKU: “Mogli ste Holbruka voljeti ili ne voljeti, ali niste mogli ne respektirati ga. Njegova argumentacija odavala je britku inteligenciju, izvanredan talenat i veliko poznavanje problema. Kažu da diplomatija i sila stoje u obrnutom odnosu. Holbruk obara ovu teoriju.”
KARLU BILTU: “Bio je čovjek vrlo oštre inteligencije i mislim da on vrlo dobro vidi i zna ko je ko u Bosni. Drugo je pitanje hoće li i može li to i da kaže. Pretpostavljam da rezonuje ovako: po Dejtonu vi ste tri jednake strane, moralne razlike tamo nisu priznate, pa ste i za mene jednaki.”
SADAMU HUSEINU: “Ratni zločinac i tiranin. U ovome ga na Srednjem istoku nadmašuje samo Arijel Šaron.”
SLOBODI MEDIJA: “Nikada nijedan novinar nije od strane države gonjen zbog onoga što je napisao, niti će biti gonjen. Prosto im bilo. Protiv novinara koji su spremni da lažu, nema lijeka u demokratskoj državi, osim odgajanja naroda i podizanja opće kulture, da bi sami ljudi mogli razlikovati istinu i laž, dobro i zlo. Ali to ne može učiniti politika, može samo kultura. A to je mukotrpan, dugotrajan posao, ali i jedini način. Do sada niko ništa nije bolje izmislio.”
POLICIJSKOJ DRŽAVI: “Nema prave policijske države bez totalitarne države, a ove nema bez pune kontrole medija. Kontrola medija i tzv. verbalni delikt bitne su komponente policijske države, a takva kontrola medija nije više moguća u BiH. Dok je štampa slobodna, čak i ovakva haotična kao što je trenutno kod nas, pokušaj da se uspostavi policijska država završavat će neslavno.”
BOŠNJACIMA: “Mi smo evropski muslimani. To nam je sudbina. Mi hoćemo da budemo i muslimani i Evropljani. Ja lično najkomotnije se osjećam kada kažem da sam evropski musliman, jer to jesam. Kada odem na Istok ponešto mi tamo smeta, smeta mi ponešto i kada odem na Zapad. Najbolje se osjećam ovdje, u Bosni.”
NAJTEŽEM RATNOM DANU: “Bilo je mnogo ‘najtežih’ dana: tragedija Srebrenice, pogibija bliskih ljudi, mnogo njih, itd. Ipak, 9. novembar 1993. izdvaja se od ostalih. Tog dana vatrom iz tenkova namjerno je srušen Stari most u Mostaru, malo arhitektonsko čudo neviđene ljepote. Na trenutak sam zamrzio ljudski rod. To i jesu bili najteži dani ovog rata ili ‘dani bez budućnosti’. Moj narod bio se doslovno našao opkoljen sa svih strana. Bio je nastupio potpuni mrak. Nije bilo više nikakve nade, a činilo se da je otpor bio izgubio svaki smisao i da se nastavljalo samo još po inerciji.”
DEJTONU: “Dejtonski ugovor plebiscitarno je prihvaćen kada je zaključen i kada je prestalo ubijanje, razaranje i iseljavanje, a došli voda, struja, plin. Sada nekima Dejton ne valja. Pa i ne valja kad bismo i bez njega imali mir i državu. Bosna nije mogla ratovati još jednu godinu, a da je odbacila Dejtonski sporazum, morala bi nastaviti ratovati, i to potpuno izolirana. Bosna je pred zimu 1995. bila teški ranjenik, a zahvaljujući dejtonskom miru, ona je preživjela. Sada neka je liječe. To je posao nove generacije. Izlječenje je moguće, dugo će trajati, treba gutati gorke pilule i uporno raditi.”
ZAPADU: “Oprostite mi što ću biti vrlo otvoren. Lijepe laži ne pomažu, a gorke istine mogu biti ljekovite. Zapad nije ni pokvaren ni degeriran. ‘Truhli Zapad’ – ovu samoobmanu komunistički sistem skupo je platio. Zapad nije truho. On je jak, obrazovan i organiziran. Njihove škole su bolje od naših i njihovi gradovi su čistiji od naših. Nivo ljudskih prava na Zapadu je viši a socijalna briga za siromašne i manje sposobne bolje organizirana. Zapadnjaci su uglavnom odgovorni i tačni ljudi. Takva su moja iskustva sa njima.”
Priredio: Amir Halilović
Izvor: Novi Horizonti