To je interesantno jer mi živimo u vremenima ekstremnog multikulturalizma i globalnih odnosa. Mi obožavamo međunarodne humanitarne radnike, idemo u misije pomaganja preko, lijemo suze zbog patnji onih koji pate od gladi i bolesti, volontiramo naporno da donesemo vodovodne cijevi u Ekvador, mreže za komarce u Ruandu, čistu vodu u Malavi, ljudska prava u Togo i lijekove u Bangladeš.
Ali kada „mi“ prouzrokujemo nesreću, odjednom zavlada tišina. Nešto je čudno, sumnjivo, čak i nelojalno u osobi koja bi govorila o smrti u Iraku od američke invazije 2003.godine. Možda je osoba koja plače za Irakom ustvari teroristički simpatizer. Napokon, većina smrti je prouzrokovana „sektaškim nasiljem“, i ko može spriječiti lude islamske sekte od toga da se međusobno ubijaju? Jer bolje je da se ubijaju međusobno, nego da ubijaju nas, zar ne?
Dobro, vrijeme je da počnemo misliti o brojkama, čak iako je američka vojska odlučila da brojanje tijela nije vrijedno njihovog vremena. Opinion Research Business, vrlo poštovana firma koja se bavi anketama iz Velike Britanije, upravo je završila jedno detaljno i rigorozno istraživanje u Iraku. U prošlosti, rezultati ove kompanije su bili korišteni od strane Bushove administracije kada god su se brojke i rezultati činile povoljnim za američke ciljeve. Međutim, zadnji izvještaj nije privukao ni najmanju pažnju u SAD-u.
A evo zbog čega: više od milion ljudi je ubijeno u Iraku od početka američke invazije, prema ORB-u. Da, druge procjene su niže, ali morate biti impresirani sa onim što su oni otkrili. Čini se vrlo vjerodostojnim. U Bagdadu, gdje je američko prisustvo najviše naglašeno, skoro pola domaćinstava govori da je izgubilo člana familije kao rezultat ubijanja ne neki od načina. Pola smrti je od rana od puščanih metaka, 1/5 od autobombi, a 1/10 od bombardiranja iz zraka. Totalni broj ubijenih nadmašuje broj ubijenih u genocidu u Ruandi 1994.godine.
Ostavljaući na stranu ove zapanjujuće rezultate, ono što mi je najviše palo u oči jeste broj mrtvih koji nisu niti sunije niti šije. Takođe upada u oči da što ste geografski dalje od prostora na kome američke trupe vrše svoje aktivnosti to se nalazite u mirnijim područjima. Amerikanci misle da donose slobodu u Irak, ali podaci govore da oni jedino donose smrt i patnju.
Ako si ikada izgubio člana familije, znaš da život nikada više nije isti. To prouzrokuje različite vjerske, društvene ili bračne traume. Dovoljno je loše da izgubiš člana familije zbog neke bolesti. Ali kada ga izgubiš hladnokrvnim ubistvom, u ekspoloziji auto bombe ili od bombe izbačene iz zraka? To sigurno prouzrokuje osjećaj bijesa i motivaciju za osvećivanje.
Tako govorimo o 1,2 miliona ljudi ubijenih na ovaj način, i ovdje se ne ubrajau žrtve koje su ubijene za vrijeme same invazije zbog zločina pokušavanja pružanja otpora invaziji strane sile, niti 500.000 djece i starih ljudi koji su ubijeni američko- UN anticivilnim sankcijama u deset godina prije okupacije.
I ne laskajmo sebi mišljenjem da su oni ništa više nego usijane glave koje se međusobno ubijaju bez nekog dobrog razloga. Samo u zadnjem vikendu, ima primjera koji govore suprotno. Neki od „legendarnih“ plaćenika, koji rade za američku vladu, vozili su se kroz sunijsko područje Mansour u Baghdadu. Vozili su svoje SUV-ove, kada su svjedoci začuli pucnjavu koja je trajala 20 minuta. SUV-ovi su se kasnije odvezli, ostavljajući najmanje 9 ljudi mrtvih na cesti.
Zašto? Niko ne zna. Sigurno će biti istraga. Već je bilo izvinjenja. Kompaniji je oduzeta dozvola za rad od strane iračke vlade. Na koliko vremena- niko ne zna. Ali to je samo simbolična gesta. Neće tu biti pravde, ali ni opraštanja.Oni koji obraćaju pažnju na ove stvari, mogu čuti samo riječi glasnogovornika State Departmenta:“ U krajnjem slučaju jeste da mi želimo osigurati sve moguće da bi se spriječilo gubljenje života nevinih ljudi.“
U svijetlu ove cifre od milion i više mrtvih Iračana, ovakva izjava zvuči kao neka zla šala. SAD je prouzrokovala krvoproliće u Iraku koje se rijetko gdje dogodilo u zemljama koje mi smatramo nasilnim i u kojima su se dešavali ratovi. Nevjerovatno je za pomisliti da se to dogodilo u zemlji koja je nedavno bila liberalna i civilizirana zemlja, ako se uzmu u obzir standardi u toj regiji. To je bila zemlja koja je imala problem sa imigracijom, posebno među dobro obrazovanom i talentiranom klasom. Oni su dolazili u Irak zbog toga što je to bilo društvo najbliže zapadnom uređenju i životnom stilu, ponovo uzimajući u obzir standarde ovog regiona.
Amerika je ta koja je pretvorila ovu zemlju u polje za ubijanje.. Zašto se ne suočimo sa ovim? Zašto ne preuzmemo odgovornost? Razlog ima veze sa ovom misterioznom stvari koju nazivamo nacionalizam, koji predstavlja religiju za nacije u ratu. Mi smo od Boga dani oslobodioci. Oni su đavolski teroristi. Nikakvi drugi podaci, brojke ili suprotne informacije ne prodiru u ovu nereligijasku vjeru. Tako je sa svakom zemljom i svim vremenima. To je intelektualno sljepilo koje rat stvara.
Takvo sljepilo je uvijek neopravdano, ali možda razumljivije u vremenima kada su informacije bile puno ograničenije, kada su nas tehnološka ograničenja zaista spriječavala da znamo istinu cijelo vrijeme. Kakav izgovor mi imamo danas? Naše sljepilo nije tehnološko već ideološko. Jer mis mo dobri momci, zar ne?
Svaka nacija misli tako o sebi, ali sloboda je dobro poslužena od nekolicine koji se usuđuju da misle kritički. Suštinski postulat zapadnjačke misli, ili to mi sebi kažemo, jeste univerzalna i konačna vrijednost ljudskog života. I zaista je to istina. Nijedna osoba niti grupa nije bezvrijedna – pa ni oni koje je naša vlada označila kao neprijatelje.