Štrajk – Naš jedini izbor

Mi, zatvorenici Imigracionog centra, obraćamo se svim ljudima dobre volje, domaćim i međunarodnim institucijama i organizacijama, da nam pomognu na način na koji mogu u svojoj oblasti i mogućnostima zbog sljedećeg:

– U Imigracionom centru nas je šestorica afroazijskog porijekla i smatramo da smo kidnapovani  od strane bh. sigurnosnih službi, jer su nas odvojili od naših porodica pod izgovorom da smo prijetnja nacionalnoj sigurnosti BiH. Za to su nas optužili na osnovu “tajnih” dokaza, a kojima ni nama niti našim advokatima Sud BiH nije “mogao” omogućiti pristup. Nismo dobili pravo da se branimo od njih, nego smo na kaubojski način dovedeni u ovaj tzv. Imigracioni centar, koji je inače namijenjen i napravljen zbog imigranata koji čekaju deprotaciju. Ljudi koji bivaju smješteni u Imigracioni centar u njemu bi trebali da borave mjesec ili dva, a ne kao što neki od nas u ovom Centru borave već godinu dana. Uz to, mi nemamo prava ni na najosnovnije ljudske potrebe poput intimne sobe ili izlazak za vikend, koje imaju potvrđeni kriminalci i zločinci u bh. zatvorima, zbog pravilnika koji je namijenjen za imigrante koji u Imigracionom centru borave manji broj dana, a ne godinu dana kao što je to slučaj s nama.

 

– Još veći problem nam predstavlja izbjegavanje Ministarstva sigurnosti BiH da nam odgovori na naša pisma i riješi naše žalbe. Naime, od dvanaest napisanih žalbi oni su odgovorili samo na jednu i to sa zakašnjenjem. Inače, moramo ih tužiti Sudu BiH i čekati kad će naš predmet doći da red. Kad se to desi i sud uvaži naše tužbe, oni neće da donesu odluku o našim žalbama, već ih vraćaju u Ministarstvo sigurnosti. Tako se vrtimo ukrug, gdje se svi pitaju da li je kokoš nastala od jajeta ili jaje od kokoši. Tako je osnovni princip pravednosti, u našem suđenju izgubio smisao, jer nema koristi od prava na pravni lijek, kao i prava da se predmeti riješe u razumnom roku. Razlog svemu tome je što smo mi pritvoreni na osnovu političke, a ne pravne odluke, jer je nekome stalo da mi budemo deportovani bez obzira na to da li je to po zakonu. Neki od nas već imaju pozitivne odluke suda u Strasbourgu, Ustavnog suda i Suda BiH. Ministarstvo sigurnosti i njeni akteri po političkoj odluci  sve to nisu uzeli u obzir i neće da odluče po uputstvima prethodnih sudova, već je za njih to svršen čin i stavljaju nas pod psihofizički pritisak, usljed kojeg bismo sami odustali od borbe za naša prava, a nakon svega što smo proživjeli do sada. Ono što nas najviše boli pored nepravde, je i socijalno-ekonomsko stanje naše porodice i posljedice toga. Prije zatvaranja bili smo porodični ljudi i jedini izvor izdržavanja i finansiranja porodice. S našim kidnapovanjem naše porodice su izgubile izdržavatelje, pa su postale socijalni problem, jer žive od pomoći drugih ljudi, odnosno od milostinje ljudi dobre volje, zbog toga što država nije pokazala nikakvo razumijevanje niti spremnost da snosi odgovornost za ono što su učinili, odnosno za posljedice koje su iz toga proizašle.

 

– Mi smatramo da smo žrtve političkih interesa, te da je naše stanje, i stanje naših porodica proizvod političke, a ne pravne odluke, koja krši naša osnovna ljudska prava koja su garantovana ustavom i zakonom o međunarodnim konvencijama. Zbog toga smo prisiljeni tražiti naša i prava naših porodica mirnim protestom i štrajkovanjem glađu od ponedjeljka, 05. 10. 2009. godine dok se ne ispune naša prava:

1. da se s nama postupa po pravnom osnovu, a ne prema političkim mišljenjima i odlukama
2. da se prema nama primjenjuju blaže mjere od boravka pod nadzorom do okončanja postupka
3. da imamo pravo na pristup takozvanim “tajnim” dokazima i da se branimo na fer i nepristrasnim sudovima
4. da institucije u BiH poštuju i izvrše tačke koje stoje u potpisanoj Konvenciji o ljudskim pravima.

Potpisuju: Korisnici Imigracionog centra afroazijskog porijekla
Obrada: IslamBosna.ba