6. oktobar 2009. – godišnjica Abu Hamzinog zarobljeništva

Ovaj Sirijac, oženjen bosanskom državljankom, otac šestoro djece, već godinu dana živi u samnici pod strogom kontrolom kao tzv. “korisnik Imigracionog centra” jer službenici ovog logora, kao i državni zvaničnici ne dozvoljavaju da se njegovo zarobljeništvo drugačije naziva.

U tom zarobljeništvu njegova sloboda kretanja je apsolutno ograničena na jedan sat sportskih aktivnosti i zaključavanje u 22 sata, nakon čega i odlazak u WC se mora najaviti kucanjem na vrata kako bi ih stražar otključao i odveo ga do wc-a kao okorjelog kriminalca ili serijskog ubicu…

Već 365 noći Abu Hamza boravi sam, u malenoj sobi, u kojoj se nalazi jedan krevet s posteljinom, kanta za smeće, ormar i stolić. Tama i hladnoća te sobe lede krv u venama, kao i osjećaj u kompletnom Imigracionom centru (Bosanskom Guantanamu).Jedina svjetlost koja ulazi u tu tamnu prostoriju, dolazi s malenog prozorčića na kome nema ni jedne zavjese niti bilo kakve biljke ili nečeg sličnog što bi ukazivalo da se u toj sobici nalazi “korisnik centra”, a ne zarobljenik.

Abu Hamza je već odavno postao žrtva pravnih zavrzlama i njegov predmet se kao “vruć krompir”, koga niko ne želi u svojim rukama, već godinama prebacuje iz jedne sudske institucije na drugu. Iako ne postoji niti jedan validan dokaz o njegovoj “prijetnji po nacionalnu sigurnost”, prema njemu se svi odnose kao da je već osuđeni terorista. Međutim, iako su imali dovoljno vremena da isceniraju ili prekonstrulišu njegovu krivicu, niko još nije imao hrabrosti za to, pa je uzet kao pouka drugima koji bi želili da se pobune protiv zuluma i nepravde kao što se ovaj hrabri čovjek bunio dok je bio na slobodi.

I tako, naočigled svih onih koji se pozivaju na zaštitu prava građana i nepristrasnost u sudskim odlukama, Abu Hamza robuje nedaleko od zgrade Predsjedništva, državnog i federalnog Parlamenta… zajedno s drugih 5 sugrađana čije su priče identične njegovoj. Razlika je jedino u danu kinadapovanja. Čak su i sudske odluke potpuno iste osim razlike u imenima i datumima donošenja tih odluka.

Nikad Abu Hamza, kao ni jedan drugi njegov sapaćenik, nije izašao van ovog logora u proteklih 365 dana, iako su se izmijenili različiti državni i vjerski praznici, iako njegova porodica prolazi kroz teška iskušenja s bolesnom majkom i zarobljenim babom.Zbog toga, s razlogom Abu Hamza i ostali zarobljenici traže i mole da se nad njima primjenjuje zatvorski tretman jer kao zatvorenici, čak i da su teški kriminalci, imaju puno više prava nego kao “korisnici Imigracionog centra”.

Zatvorenici imaju pravo na redovne izaske vikednom, imaju pravo na godišnji odmor, prava na nagradu za primjerno vladanje, pogodnosti državnih i vjerskih praznika, intimnu sobu i izlaske u grad, dok “korisnici Imigracionog centra” nemaju nikakva prava jer je njihov pravilnik napravljen za osobe koje će se u Centru zadržat samo par dana do rješenja njihovog statusa. Čak je pravilnik napravljen samo za zimski period pa je zbog toga bilo jako puno problema jer se večera predviđala u 18 sati, a nakon toga spavanje.

Današnji dan bi trebao biti poziv za sve one koji se bore za istinu i pravdu, poziv za promjenu pravilnika Imigracionog centra i zahtjev za drugačiji oblik “nadzora” osumnjičenih za „opasnost po nacionalnu sigurnost”.Ovaj dan bi trebalo da bude upozorenje za sve one koji se pozivaju na zatitu ljudskih prava, dostojanstva čovjeka, vladavinu Zakona…da svoj posao ne rade kako treba i da su izdali povjerenje građana Bosne i Hercegovine jer su prećutali činjenicu da se u glavnom gradu BiH nalazi logor s 6 muslimana koji su kindapovani, a zatim zarobljeni bez ikakvog validnog opravadanja, bez prava da znaju zbog čega su zatvoreni i bez ikakve mogućnosti da se brane.

Ali Husin Imad je nevin, to je jasno i pticama na grani, a da je suprotno, sa zadovoljstvom bi bili izneseni dokazi protiv njega još veoma davno!

Zar je Bosna i Hercegovina nakon zuluma nad tzv. Alžirskom grupom, odlučila da započne izgradnju vlastitog Guantanama sa 6 novih sugrađana?

Ali Husin Imad ne zaslužuje žaljenje već poštovanje i divljenje kao i njegova porodica koji su sinonim hrabrosti i sabura. Žaljenje zaslužuju oni koji misle da će njihove igre proći nekažnjeno i zaboravljeno, te da će njihov zulum vječno trajati!

Piše: Nađa Dizdarević 
Izvor: IslamBosna.ba