IslamBosna.ba – Neki od pobožnih prethodnika su govorili: “Zaista, rob može počiniti grijeh koji će ga na kraju uvesti u Džennet. Dok drugi može činiti dobročinstvo zbog kojeg će na kraju ući u Vatru.” Upitani su: “Kako?” Rečeno je: “On počini grijeh, ali je neprestano zabrinut zbog njega, kao da ga stalno vidi pred očima. Osjeća strah, tjeskobu, stalno plače i kaje se, sve to iz stida pred svojim Uzvišenim Gospodarom. Spušta svoju glavu u poniznosti pred Njim. Njegovo srce je slomljeno zbog njegova prijestupa. Na taj način, njegov grijeh postaje sredstvo koje ga vodi prema konačnoj sreći i uspjehu. Do te mjere da mu je grijeh korisniji nego mnogobrojna dobra djela, zbog efekata koje ima, koji mu olakšavaju konačnu sreću i uspjeh. Taj grijeh postaje razlogom njegovog ulaska u Džennet.”
Što se tiče onoga koji čini dobra djela, on ih stalno smatra uslugom koju je učinio svom Gospodaru. Do te mjere da postaje ohol i umišljen zbog njih, gledajući sebe s divljenjem, usvajajući arogantan stav prema svojim dobrim djelima. Stalno govori: “Ja sam uradio… Ja sam uradio…” To ga vodi do taštine, oholosti, ponosa i hvalisanja, a sve to na kraju vodi njegovom propasti. Ako Uzvišeni Allah želi dobro za takvu osobu, On ga iskušava s nečim što ga slomi, prekidajući njegovu aroganciju, čineći ga potpuno poniznim, kako bi na kraju priznao svoju vlastitu beznačajnost. Međutim, ako Allah želi za ovog roba nešto drugo, ostavlja ga da uživa u svojoj samodopadnosti i aroganciji. Ovo je prava napuštenost, koja vodi do potpune propasti. Svi učenjaci kažu da je prava uputa da Allah nikada ne ostavi nekoga da potpuno vjeruje samo u sebe. Prava napuštenost i gubitak je kada Allah dozvoli nekome da se potpuno osloni na sebe.
Dakle, kome Allah zaista želi dobro, On otvori vrata poniznosti i slomljenosti srca, dopuštajući njegovom duhu da se slomi (i tako preobrazi). Uzrokuje da neprestano traži utočište kod Njega, priznajući svoje siromašno, potrebito stanje pred Njim. On je stalno svjestan svojih mnogih pogrešaka i grijeha, svog vlastitog neznanja, samoočajnosti i neprijateljstva koje je iskazao (kroz činjenje grijeha), dok istovremeno mnoge Allahove blagodati prema njemu, Njegovu milost, dobrotu, pravednost, bogatstvo i pohvalu.
Istinski učenjak ide prema Allahu koristeći oba ova krila (tj. strah i nadu). Ne može letjeti osim s oba. Jer onaj koji izgubi jedno od njih je poput ptice koja je izgubila jedno od svojih krila.
Autor: Ibn Kajjim
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba