Štetnost industrijskih namirnica

Te vojne formacije su u službi današnje prehrambene industrije koja s brzom hranom i slatkišima zarađuje ogromne svote novca. No, prehrambene industrije imaju problem: industrijska hrana nije ukusna. Iz tog razloga oni obogate svoje namirnice supstancama koje varaju naša čula i čine nas ovisnim i mi ih sve više jedemo.

Jeftina, ukusna, ubitačna – milioni ljudi umiru zbog konzumiranja industrijske hrane

Proizvođači imaju samo jedan cilj: da što više jedemo. Da bi to postigli oni moraju reprogramirati naš mozak. Kvalitetne sirovine kao što su kakao, mlijeko, jaja i pšenica industrijskom obradom izgube većinu svog okusa. U sastavu tih sirovina se nalaze molekule koje se vežu za naša čula i tako izazivaju nadražaje koji se prenose do centralnog nervnog sisteme. Te molekule industrijskom obradom lahko ispare, tako da na kraju samo mali broj ostane. Zbog toga se ta industrijska hrana puni supstancama koje trebaju da nadoknade izgubljeni okus. Neke od tih supstanci su prirodnog porijekla, dok su neke sintetskog, tj. proizvode se hemijskim putem u laboratorijama. S raznim smjesama dizajneri namirnica kreiraju zbilja lijep okus – a istovremeno su jeftini što industriji garantuje veliku dobit. Mi, međutim, te industrijske dodatke (koji često nisu štetni) konzumiramo u tolikim količinama i kombinacijama da ih naš organizam ne podnosi najbolje. Jedan primjer: pšenično brašno koje se koristi u raznim pecivima se danas samelje u tako sitan prah nego ikad prije. Iz tog razloga se ta peciva danas u potpunosti svare, dok su se prije par desetljeća peciva svarivala do 70%. Samim tim unosimo i više kalorija nego što su se prije unosile. Dakle, industrijska obrada sirovina, dodavanje pojačivača okusa i kombinacija tih supstanci šteti organizmu. Te kombinacije su još uvijek nedovoljno ispitane, ali pomalo slika postaje jasnija: mnoge supstance utječu na tzv. transmitere u našem tijelu. Transmiteri su molekule u našem organizmu koje služe za komunikaciju među ćelijama. Na taj način industrija mijenja naš osjećaj gladi. Posljedica je da više jedemo nego što bismo trebali. To su dobre vijesti za prehrambenu industriju, ali katastrofalne za potrošače. Samo u SAD-u godišnje umre oko 30 miliona ljudi od bolesti koje su povezane i s načinom ishrane. Industrijska hrana je očigledno jedan globalni eksperiment koji, čini se, ne uspijeva.

Kristalno slatko: šećer- bomba za naš mozak

Slatki kristali nas čine ovisnim i imaju slično dejstvo kao heroin. Naš organizam je skoro pa lud za šećerom. A šećer je zapravo jedan prirodan proizvod koji se i dan danas isključivo proizvodi iz šećerne repe i drugih biljaka. Ali ipak, prirodno ne znači odmah i da je dobro. Opijum i nikotin su također prirodni i biljnog su porijekla. Jednu zajedničku stvar imaju opijum, nikotin i šećer: čine nas ovisnicima. Šećer prouzrokuje lučenje prirodnih opijata i dopamina u mozgu. Nicole Avena s Princeton univerziteta je izvela jedan eksperiment s pacovima u kojem su pacovi konzumirali hranu s velikim šećernim postotkom. Vjerovatno im je prijala takva ishrana, međutim nakon što im je uskraćen šećer, počeli su pokazivati simptome osobe koja je na odvikavanju od narkotika: drhtaj tijela i zuba. Francuski neurobiolog Serge Ahmed s Univerziteta Bordeaux je otišao jedan korak dalje. On je pacovima ponudio da biraju između kokaina i šećera. „94% pacova se odlučilo za šećer” , napominje Ahmed. U daljnjem eksperimentisanju je u kavez ubacio pacove koji su već bili ovisni o kokainu. Čak i kod takvih pacova je 90% odabralo šećer. Za razliku od pacova, mi se ne moramo brinuti da ćemo pokazati simptome odvikavanja od šećera. Šećer dominira u svim namirnicama oko nas. On se ne nalazi samo u očiglednim namirnicama kao što su slatkiši, već se krije i u drugim namirnicama. Kečap je npr. jedna prava šećerna bomba. Također se šećer koristi i kao pojačivač okusa, kao što je slučaj u supama u kesicama, ili u obliku karamele – za bojenje namirnica. Kao tajni izvori šećera bi nam mogli poslužiti i instant pire-krompir, bijeli hljeb, pomfrit, špagete itd. Takve namirnice se skoro pa u potpunosti sastoje od ugljikohidrata. „Da li vi pojeli kašiku instant pire-krompira ili kašiku šećera – naposlijetku je to isto”, kaže Alex Richardson, ekspert za ishranu na Oxford univerzitetu. U spomenutim industrijskim namirnicama skoro da ni traga zdravih supstanci nema.

Cilj napada: jetra

Naša jetra šalje signale da smo siti. Postoje molekule koje su u stanju da preuzmu moć nad tim osjećajem. Iako šećer danas nije skup, industrija je pronašla još jeftiniju zamjenu: fruktozno-glukozni sirup. Ovaj sirup je rezultat prerade kukuruza i koristi se u velikom broju osvježavajućih sokova (softdrinks, o.p.) ali i u namirnicama kao što su snekovi od žitarica. Danas se umjesto šećera za slađenje kahve koristi često i supstanca koju hemičari nazivaju saharozom. Molekula saharoze bi se mogla zamisliti kao spoj dvije lego-kockice: čim saharozu unesemo u organizam ove lego-kockice se razdvoje i dobijemo fruktozu i glukozu, dvije manje molekule koje su također dosta slatke. Glukoza nije problematična za naš organizam. Ona je jedan od glavnih izvora energije za naše tijelo. Međutim, ako u ovom obliku previše energije unosimo, onda se ta energija skuplja i mi se debljamo. Fruktoza je međutim opasnija. Fruktoza je dosta slađa od klasičnog šećera (recimo da se slatkoća običnog šećera izrazi brojčano: 100, fruktoza bi imala iznos od 173). Fruktoza ujedno djeluje kao pojačivač okusa. Pored toga što je sladunjavog okusa, fruktoza uzrokuje da se i druge arome intenzivnije doživljavaju. Fruktoza u prehrambenoj industriji obrće milijarde eura, iako neki medicinari upozoravaju na nju. Svi oblici šećera se prvo transportuju u našu jetru. Fruktoza se međutim samo u jetri i obrađuje. „Kada fruktoza pristigne, jetra kao da poludi. Obustavlja sve druge funkcije i koncentriše se samo na razgradnju fruktoze.” objašnjava William J. Whelan s Miami School of Medicine. Hormoni koje luči jetra su dio sistema koji upravljaju osjećajem za glađu. Fruktoza poremeti ravnotežu tih hormona. Mnogobrojne studije dokazuju da mnogo više jedemo ako nam se hrana sastoji od velikog broja fruktoze. Peter Havel s Univerziteta Kalifornija u Davisu je prostudirao dejstva fruktoze. Njegov zaključak je sljedeći: „Ukoliko se na duži period ishrana sastoji od povišenog broja fruktoze, dolazi do povećanog unosa energije u obliku hrane, povećanju tjelesne težine i dalje do pretilosti.” Ni s tim priča o fruktozi nije završena. Ne samo da fruktoza remeti rad naše jetre, čak može imati i slična dejstva na jetru kao i alkohol. Naučnici s Univerziteta u Floridi su sproveli studije s pacijentima čija je jetra oštećena, a da ti pacijenti nisu alkoholičari. Ishrana dotičnih pacijenata je bila bogata fruktozom – i vjerovatno je to bio uzrok bolesti.

Atentat na hipotalamus: zašto smo uvijek gladni

Jedna od najumjetnijih namirnica se često konzumira pred televizorom ili u sličnim prilikama: poznati čips u obliku sedla (npr. Pringles). Hrskav, slan i začinjen u okusu – skoro kao i običan čips. I najčešće konzumenti i nisu svjesni da ne jedu pravi čips (od krompira), iako se ovi prevaranti lahko mogu prepoznati: svi čipsovi u pakovanju isto izgledaju, i u većini slučajeva imaju oblik sedla. Taj identični izgled zahvaljuju industrijskom oblikovanju jedne smjese koja većinskim dijelom sadrži pulverizirani krompir, ali i druge sastojke kao što je kukuruzno brašno, brašno od riže itd. Nakon fritiranja se opet pojavljuje problem s okusom: na oko je lijepo, ali bez okusa. Zbog toga je industrija primorana da dotični proizvod obogati pojačivačem okusa, kao što je mononatrijumglutamat (MNG). MNG je uopće jedan od najpopularnijih pojačivača okusa. Gdje god se MNG nađe, mi rado zagrizemo. Često se ova supstanca u listi sastojaka zamaskira, kao npr. ekstrakt germe. Molekule MNG-a se ugnijezde na naše receptore okusa i kao da šalju signale: pali. Receptori šalju veliki broj signala mozgu koji se interpretiraju kao sočni, mesnati i ukusni. Prvi efekt MNG-a je da odmah želimo još, zato što je tako ukusno. U minimalnim količinama nailazimo na MNG i u prirodi, kao npr. u paradajzu. Ali prehrambena industrija godišnje troši više od 1,5 miliona tona MNG-a. Te količine se dobijaju genetski modifikovanim bakterijama. Da li takvi mononatrijumglutamati predstavljaju opasnost po naše zdravlje? Oficijelno je MNG dozvoljen i važi kao bezopasan. Ipak se pojavljuju studije koje se ne slažu baš u potpunosti s tom tezom. Glavno pitanje koje se postavlja je: dospijeva li MNG do mozga. Naš nervni sistem koristi glutamat kao transmiter, a glutamat je glavni sastojak MNG-a. Povišena koncentracija glutamata našim nervnim ćelijama signalizira da dotična nervna ćelija treba da umre. A pri još većoj kocentraciji MNG može biti i neurotoksičan. „Kod nekih laboratorijskih životinja je dokazano da povećane količine glutamata štete njihov nervni sistem”, objašnjava neurolog Brian Meldrum s Instituta za psihijatriju u Londonu. Naš centralni nervni sistem posjeduje sopstveni odbrambeni zid koji s dosta velikom preciznošću čuva naš mozak od svih štetnih supstanci. Ipak, i centralni nervni sistem ima jednu slabu tačku: hipotalamus i hipofiza nisu u potpunosti zaštićeni. Hipotalamus i hipofiza kontolišu naš hormonalni sistem koji omogućava komunikaciju među ćelijama putem krvi. Iz tog razloga oni moraju i biti u kontaktu s krvlju. I naš osjećaj za glad se reguliše putem hormona. Dakle, MNG dospijeva u spomenute dijelove centralnog nervnog sistema. „MNG-kocentracije koje su samo malo iznad kocentracije koju svakodnevno unosimo putem hrane, posjeduju potencijal da poremete regulaciju apetita putem hipotalamusa. Ta činjenica čini MNG bitnim faktorom kada je u pitanju prekomjerna tjelesna masa ljudi u svijetu.” objašnjava Michael Hermanussen s Univerziteta Kiel. Drugim riječima: MNG pospješuje osjećaj za glad preko hipotalamusa. Konzumenti prazne frižidere, a menedžeri prehrambene industrije trljaju svoje ruke.

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba
Izvor: wdw 09/09