Mustafa ef. Cerić: Vjernik ne smije očajavati

Duhovna relaksacija

Bajram je vrijeme kada se vjernici raduju zbog okončanja posta i vremena koje su proveli u ibadetu. Ovog puta, Bajram mnogi Bošnjaci dočekuju u drukčijoj atmosferi nego što bi htjeli. Mnogi nisu zadovoljni pozicijom, posebno Bošnjaka u BiH. Imaju li Bošnjaci razloga da se raduju i bezbrižno dočekuju Bajram?

– Bošnjaci su, nadam se, iskoristili ramazan, a ibadet posta pomogao im je da se oslobode ovih svakodnevnih briga. Vidio sam da su doživjeli neku vrstu duhovne relaksacije, koja očito može da se primijeti samo u ramazanu. Ali, ne možemo kazati da nisu ljudi zabrinuti za trenutno stanje. Prema tome, u BiH su uvijek pomiješani radost i tuga, nada i strepnja, izvjesnost i neizvjesnost.

Bajram je vrijeme kada se okupljaju porodice, kada se ljudi sreću u džamijama i uz bajramski stisak ruke i osmijeh jedni drugima pružamo nadu. Vjernik ne smije gubiti nadu, očajavati i mora naći načina za optimizam. Bajram je radost unatoč svim poteškoćama koje imamo, a imamo razloga da se nadamo da će doći bolja vremena.

Mnogi su nezadovoljni i govore da nikada teža politička, pa i ekonomska situacija nije bila od rata naovamo. Čemu se onda Bošnjaci imaju nadati?

– Pamtimo mi gora vremena od ovih. Nije ovo najgore vrijeme. Pamtimo četiri godine kada smo bili u koncentracionom logoru u Sarajevu, kada nismo imali vode, struje, hrane. Pamtimo kada smo svaki dan bili svjedoci ubijanja djece, žena, staraca. Sadašnja zabrinutost proizašla je dijelom iz svjesnog stvaranja takve situacija, dijelom u medijima i slušajući poruke od nekih političara. Očito je da je nekome stalo da izaziva kod ljudi taj strah, pa se stvara ambijent u kojem se čini da je to beznađe gore sada nego u ratnom vremenu.

Svakog dana u javnosti se mogu vidjeti poruke koje govore da maltene nema izlaza i da smo došli u ćorsokak, ali ljudi ipak žive, rade, bore se, nalaze snage u sebi samima. I to je jedno malo bosansko čudo, jer u jednoj takvoj atmosferi koja se stvara u BiH pravo je čudo kako ljudi ostaju prisebni, normalni i ne gube vjeru u bolje i mjeru za stvari. Nemojte zaboraviti da je 26. noći ramazana u Banjoj Luci proučen mevlud. Samo prije nekoliko godina nije bilo moguće postaviti ni kamen temeljac.

Vrlo je neodgovorno stalno podizati tenzije i problematizirati stvari koje ne treba problematizirati. Pitanje ratnih zločina treba ostaviti pravnicima, Međunarodnom sudu u Hagu da to rješava, treba osigurati uvjete pravnicima da rade i putem dokumenata i argumenata dokazuju da je neko počinio zločin. Historičarima treba ostaviti da se bave historijom rata. A oni koji su sada u državi preuzeli na sebe obavezu da osiguraju uvjete svakodnevnog života, treba da se bave sadašnjošću i budućnošću našeg naroda i države.

Prava žrtava

Spomenuli ste Hag. Upravo ovih dana traju protesti i ogorčenje žrtava zbog posljednjih odluka Tribunala, posebno zbog skraćivanja optužnice protiv Karadžića i puštanja Biljane Plavšić na slobodu. Čini se da žrtve gube nadu da te institucije mogu donijeti pravdu i istinu.

– Vidite, Jevreji i nakon Drugog svjetskog rata još tragaju i privode ratne zločince. Dejton je potpisan 1995. godine, pogledajte šta je Tribunal uradio i koliko je ljudi procesuirao za ratne zločine počinjene u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu. Ja razumijem žrtve i ništa im ne može biti satisfakcija za izgubljene roditelje, muževe, rodbinu. Nema za njih adekvatne kazne, niti nadoknade. Ali, ako uzmemo da živimo u realnom svijetu, da drugi ne osjećaju vaš problem i bol kao vi, onda mi ne smijemo biti nezahvalni.

Ne treba omalovažavati ono što je Tribunal uradio. Je li mogao više i bolje uraditi? Naravno da jeste, s pozicije žrtve nikada nije dovoljno. Ne treba potcjenjivati glasove više od 500 članova Evropskog parlamenta koji su digli glas i kazali da 11. juli treba da bude Dan žalosti za cijelu Evropu. Opravdano je da dižemo glas kada se čini nepravda, jer i oni koji su počinili zločin, i oni lobiraju da se ne procesuiraju. U principu, nisam previše sretan što u posljednje vrijeme otvaramo probleme tamo gdje ih nemamo, a nismo u stanju da riješimo one koji već postoje.

Mi smo bosanski muslimani, nama se greške ne opraštaju, slabima se milost ne ukazuje. U svijetu se pozicije mjere samo po tome koliko imaš snage i koliko si vrijedan. Imamo razloga da budemo nezadovoljni i da podsjećamo Evropu da je učinila grešku što je dopustila genocid, ali nam to neće ništa pomoći ako u isto vrijeme ne budemo prepoznavali i ono što Evropa čini dobro. S druge strane, želim jasno naglasiti da je Islamska zajednica na strani žrtve, spremna da je razumije, pomogne joj i zalaže se za njena prava.

Kako Vi komentirate kritike iz Evropske unije na reakciju bh. javnosti protiv odluke da se BiH, de facto Bošnjaci, izostave iz odluke o ukidanju viznog režima? Zvaničnici iz EU tvrde da su jedini krivac za izostavljanje BiH domaće vlasti i da cijela ujdurma nema nikakve veze sa činjenicom da posljedice trpe jedino autohtoni evropski muslimani.

– Meni je veoma žao što je Brisel nasjeo na lobiste koji su ga uvjerili da treba da napravi taj korak dobre volje ili, kako se kaže, “mrkve, a ne štapa” našim susjedima. To je politička odluka. Zasigurno ni Srbija nije ispunila sve uvjete koje traži Evropska komisija, kao što nije ni Crna Gora. Čini mi se da je Brisel negdje u pozadini mislio da je to dobro i za BiH, da se oko nje napravi jedno pozitivno komšijsko okruženje. Htjeli su, možda, poslati snažnu poruku bh. političarima da ih se ne može stalno maziti, da im se ne može stalno opraštati zato što je BiH složene država. Ali, ova odluka teoretski omogućava građanima BiH srpske i hrvatske nacionalnosti da dobiju pasoše u Beogradu i Zagrebu i idu u Evropu.

Brisel je tako odustao od svog principa da je BiH suverena i jedinstvena država i da kao takva može ići koracima ka EU. Na taj način otuđio je veliki broj građana od BiH, napravio je presedan i oslabio državu. To, vjerujem, nije trebao uraditi. Druga stvar je što je ovakvom greškom, hoću vjerovati nehotice, Brisel otvorio osjećaj diskriminacije zbog vjere i nacije. Tužan sam što se bh. politika nakon toga nije uozbiljila i ispunila uvjete. Potrebno je da Brisel iz ovoga nauči da naša sporost u gradnji i razvoju multietničkog društva, bez diskriminacije po vjeri, naciji i etnicitetu, nije samo naš nego i njihov neuspjeh.

Ovdje u Bosni polaže se ispit da li je Evropa istinski predana principima multietničnosti, multikulturalnosti i da li je samo deklarativno za ljudska prava, za jednakost, demokraciju. Ako bosanski muslimani, koji su posljednjeg stoljeća pokazali cijelom svijetu da su adaptibilni i da mogu da se nose s izazovima evropske povijesti, dakle ako kao autohtoni muslimani nismo poželjni u Evropi, a i takva se poruka može razumijevati iz stava Brisela, onda se cijeli svjet treba zapitati koji su to muslimani poželjni za Zapad i Evropu.

Šta onda znači ramazanska poruka predsjednika SAD Baraka Obame (Barack) da hoće novi početak s muslimanima, koja je, naravno, jedna od najboljih poruka jednog zapadnog državnika? Šta znače poruke pape Benedikta XVI o dijalogu? S kime će voditi dijalog ako mi, bosanski muslimani, nismo poželjni u Evropi zato što nismo ispunili neke kao tehničke uvjete da se slobodno krećemo? Brisel mora da shvati da smo mi vrlo psihološki uznemireni zato što nemamo, kao muslimani Bošnjaci, slobodu kretanja po Evropi.

Samo se nas, koji nosimo sjećanje na genocid, provjerava šta vjerujemo, šta mislimo i samo se u nas sumnja da bismo mogli biti problematični u smislu sigurnosti EU. Vidite, iako ste u pravu i svi vide da ste u pravu, Brisel zna da je napravio grešku, ali ona se iz nekih razloga na ispravlja. Moramo shvatiti u kakvom svijetu živimo i šta moramo raditi. Za svaki gram prava u BiH se moramo boriti, ništa se ne daje džaba, ljudska prava ne dijele se na čaršiji džaba.

Antivjerski stereotipi

Vratit ću se malo na početno pitanje, koliko je i ova situacija s vizama potpirila strah kod Bošnjaka za svoju sudbinu? Istovremeno, dolaze vijesti iz američkih medija da BiH klizi ka raspadu i izjave iz Banje Luke kojima se dovodi u pitanje opstanak države. Hoće li se Bosna raspasti?

– Ne može se Bosna razvršavati, a da se ne razvrši cijeli Balkan. Imate Sandžak, Kosovo, Makedoniju. Ako neko želi da otvara Pandorinu kutiju, u tom otvaranju niko ne može biti pošteđen. Mi smo veoma ovisni o onome što se događa u regionu. Često sam se pitao ima li nešto što će ovu zemlju, nekakav problem u svijetu, mimoići. Ne bih se stalno preispitivao šta će biti sa BiH. Na kraju krajeva, Bog upravlja poviješću. Mislim da je pitanje rata i mira na Balkanu riješeno, da su se narodi opredijelili za mir, jer su vidjeli da im rat ništa ne donosi, samo bol i patnju, nekome više, a nažalost nama Bošnjacima raspadom bivše Jugoslavije je najviše.

Pitanje mira i sigurnosti na Balkanu nije više u rukama onih koji su vršili genocid i agresiju. Sada smo i u euroatlantskom programu mira i sigurnosti. Pitanje je sada unutrašnjih odnosa i nas samih unutar države. Multietničko društvo nije samo izazov za nas nego za cijeli svijet. Vidite da Evropa ne može da donese evropski ustav, slično kao što mi ne možemo donijeti ustav, jer postoje različiti interesi i kontradikcije. BiH je minijatura Evrope sa svim njenim slabostima, vrlinama i suprotnostima kojima obiluju složena društva.

Zato se ja često ljutim na zapadne političare koji prebacuju vrući krompir bh. političarima, govoreći da oni treba da riješe problem. Ali, nisu dosljedni, tu postoji licemjerje. Oni vrlo dobro znaju da to za BiH s ratnim ranama, s opterećenim budžetskim stavkama za invalide, za demobilisane borce, za sve one kojima treba socijalna pomoć, s narušenim privrednim sistemom, prelaskom iz komunističkog u kapitalistički sistem poslovanja, nije jednostavo.

Mislim da je, uz sve primjedbe, BiH najbolji primjer postratnog oporavka. U najvećoj mjeri to je zahvaljujući prirodi Bosanca i Hercegovca, tom duhu koji je uvijek znao naći način za komunikaciju s komšijom i drugačijim. U tom smislu Bosna je neuništiva, bez obzira na pojavu disonantnih tonova. Bosna je u ovom ovozemaljskom poimanju vječna, nije je moguće uništiti. Njome su prolazili razni dželati, palili je, htjeli osvojiti, ali su oni samo mislili da vladaju njome.

Elementi islamofobije

Mnogo se prigovara i kritizira postepeno vraćanje islama u javni diskurs. Često se kao argument protiv toga ističe kako snažnijom i vidljivijom manifestacijom islama, on, odnosno njegovi nosioci, muslimani, gube na duhovnosti i vjerničkoj istančanosti. Takvi prigovori iz različitih centara, ali nekada i od samih vjernika, posebno se vežu uz ramazane i bajrame. Imaju li takve kritike ikakvog uporišta u vjeri, ali i životu u cjelini?

– Čujem ja te primjedbe. To su stereotipi koji su zamrznuti u nekim ideološkim frižiderima bivšeg režima. Kako je uopće moguće razmišljati na način izgona vjere iz života ljudi, do te mjere učiniti vjeru nepoželjnom u javnom životu, kako je džamiju moguće ponijeti kući? Džamija je javni objekt u koji ljudi dolaze javno, ljudi u njoj glasno pričaju. Uostalom, ti koji su opterećeni i misle da treba pobjeći od svega što je vjersko, kako onda prihvataju da računaju datume po vjerskom događaju, po rođenju Isas, a. s? Ali, ovdje postoji odbojnost prema islamu. To su elementi islamofobije.

Protest protiv vjeronauke u predškolskim ustanovama došao je u Sarajevu, ne u Banjoj Luci niti Mostaru. Nama su čak i iz OHR-a poslali poruku da su protiv toga što se u tim vrtićima uči islam. Šta to znači? Da je neka druga vjera, bilo bi uredu? BiH nije pošteđena islamofobije koja se širi Evropom i Zapadom. Mnogi evropski političari to su prepoznali kao problem i izjednačili ga s antisemitizmom. Naš problem je što se taj fenomen islamofobije, čije posljedice trpimo, negira i ne priznaje. Zapravo se osuđuju oni koji govore o tome, a ne oni koji toleriraju islamofobiju i u politici, u državnim institucijama i medijima. Naročito u javnim servisima koje i muslimani plaćaju. Nažalost, mi imamo okorjele antivjerske stereotipe.

Agresivni ateizam

Oni kažu da to nije islamofobija, već kritika pojedinaca, djelovanja vjerskih zajednica i Vas lično. Optužuju Vas da kritiku Vašeg rada i djelovanja Vi nazivate islamofobijom?

– Nije Hitler gađao u judaizam, on je gađao u žive ljude, Jevreje. Kako kažu, ljudi se bore protiv vještica, a ubijaju žene. Ovdje se susrećemo sa starim komunističkim, ateističkim izumom. Postoje ateisti koji svoj ateizam ispoljavaju privatno, a postoji agresivni ateizam koji je posljedica komunističkog svjetonazora koji je upotrijebio državnu silu i htio nametnuti nevjeru. Mi se suočavamo s ostacima takvog ateizma koji misli da jedini ima pravo na javnu riječ. Kada se vršila agresivna ateistička propaganda, nisu se suočavali argumenti, snaga ideja, nego su se diskreditirali i napadali nosioci vjere i institucije, ukinuti su vakufi, šerijatski sudovi zatvarani imami i svećenici.

Oni su se obračunavali s ljudima, jer nisu mogli s idejom. I to je ono što mi imamo u posljednje vrijeme – agresiju na Islamsku zajednicu od određenih medija koji postavljaju moralne standarde i nas uče vrijednostima koje oni navodno promoviraju. Omalovažavanje i ponižavanje islamskih autoriteta, kao simbola, jeste islamofobija, ma šta oni govorili, jer nosioci islamofobije nisu uspjeli proizvesti konstruktivnu kritiku i pristup, nego su se fokusirali na iskazivanje mržnje i netrpeljivosti.

Nije njihovo da procjenjuju šta nas vrijeđa i ponižava, mi imamo to pravo da procjenjujemo, jer se odnosi na nas. Ne možete vi odvojiti islam od mene, niti odvojiti instituciju Islamske zajednice od islama. Ova institucija postoji radi vjere. Ako je napadate, to se odražava i na islam. Vi plašite Evropu tim muslimanima i na taj način prizivate novi genocid. To je kristalno jasno.

Kada već govorimo o kritikama, spočitava Vam se da se mnogo više bavite drugim stvarima, primjerice politikom, nego samom Islamskom zajednicom i njenim problemima?

– Hvala Bogu da se ne bavim IZ na način kako bi to neki željeli, jer bi to značilo da bih iznevjerio misiju koju treba da obavljam. Da u IZ postoje problemi koji se trebaju rješavati, ja bih se njima bavio. Činjenica da to ne radim, govori da IZ funkcionira. Ako fakultet i medrese rade, što bih se ja njima bavio? Ja sam reisu-l-ulema u smislu da nadzirem rad i tamo gdje postoji problem, ja sam prvi da ga rješavamo. Želim reći kritičarima, ali treba znati i razumjeti IZ, da smo mi unutar nje slobodni ljudi, da možemo govoriti slobodno i da pojedinci mogu kritikovati institucije IZ.

Naravno, i meni uputiti kritiku i dobro bi bilo da ona bude argumentirana. Ja moram podnijeti i neutemeljenu kritiku, ali i onu koja ima sasvim drugu pozadinu. U povijesti IZ nije imala bolju kohezivnosti i koordinaciju nego sada i ja sam ponosan na to. To mi omogućava da se bavim nekim stvarima u međunarodnim odnosima, da promoviram ideju islamskog dijaloga i budem prisutan u međunarodnim forumima i kažem mišljenja Bošnjaka, mojih ponosnih muslimana. Dok sada razgovaramo (četvrtak, op. a.), ja sam trebao biti u UN-u, na Generalnoj skupštini, gdje sam dobio poziv da učestvujem u raspravi o globalnom zagrijavanju, odnosno vjerskom gledanju. Nisam otišao zbog Bajrama i Dana šehida, htio sam da budem ovdje. Meni je žao što neki ljudi žive u svom malom i uskom svijetu.

Radim ono što se od mene traži

Šta je s politikom, smatrate li da se previše bavite političkim pitanjima? Neki tvrde da Vi imate političke ambicije, je li to tačno?

– Radim ono što se od mene traži, reisu-l-ulema je javna funkcija, ja se javno izjašnjavam, a to je podložno javnom sudu. Budući da ja promoviram jedan oblik svjetonazora koji je zasnovan na islamu i islamskim vrijednostima, uključujući i vrijednost dijaloga, on traži od mene da promoviram saradnju, međuvjerski dijalog, ljubav prema Bogu, ljubav prema komšiji. Naravno da takvi svjetonazori nisu prihvatljivi svima, sasvim razumno prihvatam njihov takav odnos. Kako će neko procijeniti moje djelovanje, u koju ladicu staviti to što radim, ja se ne opterećujem. Ne želim da gubim vrijeme, jer moja je misija da javno radim, a ona je zasnovana na principima koje neki mogu protumačiti kao politiku, ali ja ne želim s takvim tumačenjima polemizirati.

Niste mi odgovorili imate li ambicije za ulazak u politiku.

– Ja sam reisu-l-ulema IZBiH.

Treba li Bošnjacima političko osvježenje

Ugledni akademik Muhamed Filipović nedavno je u široj elaboraciji iznio mišljenje prema kojem Bošnjaci kao narod i BiH kao država vape za novim političkim vodstvom te da sadašnji lideri nisu dostojni zadatka. Koliko Vi, kao vrhovni vjerski autoritet, smatrate da Bošnjacima ne samo dnevnopolitički nego i životno-strateški treba političko osvježenje?

– Mislim da nije akademik Filipović jedini koji to govori, možda je on to prvi javno obrazložio. Moje sagledavanje stvari i intenzivni kontakti koje imam, govore da Bošnjaci nisu zadovoljni trenutnom političkom pozicijom u BiH i da su svi, stariji, mlađi, privrednici, intelektualci, pa i ulema, zainteresirani da vide kako se može popraviti pozicija, i za nacionalno artikuliranje interesa Bošnjaka, te kako im se može vratiti ponos.

Posebno su zabrinuti jer vide da neki Bošnjaci pristaju da budu dresirani kao podanici, da nisu u stanju da se bore za poziciju, da odustaju od slobode, da im nedostaje snage u zastupanju interesa BiH. Da neki, valjda iz nesposobnosti, prave neodržive i poražavajuće kompromise. S druge strane, neki ne mogu da se otvore i zaustavljaju procese u BiH. Bez obzira na to šta ko mislio intimno, BiH je složeno društvo i država. Zatvaranjem u vlastiti nacion i vlastitu političku viziju, bez otvaranja prema drugima koji aktivno sudjeluju u političkom životu, ide na štetu Bošnjaka. Onaj koji se prihvati javne dužnosti ne može djelovati po onome šta mu se sviđa. Za opću stvar mora se boriti i tražiti pomoć od drugih.

Koristim ovu priliku da pozovem ulemu, intelektualce, privrednike, sve dobronamjerne ljude da se okupimo, da skupimo energiju i da ne ostavljamo dugove i nedovršene poslove našoj djeci, da se mobiliziramo. Posebno apeliram na bošnjačku dijasporu da lobira u Briselu i Vašingtonu za BiH. Mi vrlo dobro znamo da Bošnjaci kao narod znaju doktrinu multinacionalne države, kao što je rahmetli Alija govorio: Bolje dijeliti vlast s našim komšijama nego dijeliti Bosnu.

Mi imamo veoma mnogo prijatelja u svijetu. Pozivam sve da se ne zatvaramo i ne očajavamo, da otvorimo procese. Kada Bošnjaci posmatraju sve svoje potencijale i mogućnosti i kada vide kako ih se predstavlja, kako u zemlji tako i u svijetu, osjećaju potrebu za alternativom koja će imati sve to na umu, i umjesto žrtve biti lider u čitavom regionu. Treba prestati s jalovom političkom retorikom i pristupiti jednom konkretnom programu i planu koji će nas sve učiniti sretnijim, jer ćemo živjeti od plodova svog rada, a ne čekati milostinju. Mi smo sposoban, radan i inteligentan narod koji je pokazao svoju vitalnosti i nema razloga da ne budemo još bolji. Sve individualne kvalitete treba sabrati u jedan opći kvalitet koji će se zvati snažna, sretna i reprezentativna država i sretno i zadovoljno bosansko društvo svih naših naroda.

Veze s islamskim svijetom nisu pokidane

Bosanski muslimani tokom agresije na BiH nesebično su pomagani od islamskog svijeta. No, danas odnosi države BiH sa zemljama islamskog svijeta nisu na očekivanom nivou. Jesu li i zašto BiH zatvorena vrata kod prijatelja i partnera iz islamskih država i ko snosi odgovornost za takvu situaciju?

– Te veze nisu pokidane, ali ih treba aktivirati i pretočiti u rezultate u ekonomskom smislu. Naša budućnosti ne ovisi o jalovoj političkoj debati, nego o snažnom ekonomskom zamahu u izgradnju puteva, škola, univerziteta, otvaranju radnih mjesta, investicija, podizanju nivoa međunarodnih komunikacija, uključivanja u evropski život na prirodan način. Nama ni vjera ni nacija nisu profesija. Prema tome, ono što je posebno važno za Bošnjake jeste da nikada nije bio upitan taj naš vjerski identitet, ali svakako jeste za nas veliki izazov kako artikulirati svoj nacionalni identitet.

Da se Evropi predstavimo imenom naše nacije, jer Evropa to razumije. Svi evropski narodi tamo se predstavljaju kao nacije. Nama predstoji jedan veliki posao, zato bih volio da oni koji kritikuju Islamsku zajednicu, nekada s pravom, neka to i dalje rade, ali bih volio da umjesto te potrošene energije, da je potroše u kreativan posao. Neka bošnjačka inteligencija napravi barem jednu nacionalnu instituciju gdje će moći svoje ideje zajednički formirati i širiti. Ne treba rušiti ono što postoji, već treba graditi ono što nemamo.

Piše: Tarik LAZOVIĆ

Izvor: Dnevni Avaz