Ramazan u Afganistanu

Ono što je slijedilo je jedna od najužasnijih scena u ovom ili bilo kojem drugom ratu. Ucviljeni rođaci počeli su se raspravljati i svađati oko ostataka muškaraca i mladića koji su prije nekoliko sati krenuli po gorivo iz cisterni. Siromašni ljudi iz jedne od najsiromašnijih zemalja svijeta potrudili su se svim silama da naspu što je moguće više goriva zbog nadolazeće zime.

Nismo prepoznali nikog od mrtvih kad smo došli, kaže Omar Kan, seoski starješina sela Eissa Kail. Kao da je pala neka hemijska bomba, sve je bilo sprženo. Tijela su bila ovakva, kaže on ispreplićući prste svojih šaka pokazujući kako su tijela bila pomiješana i isprepletana. Kao da su bila izgorjela drva ili ugalj. Seljani su se onda počeli svađati oko leševa. Ljudi su govorili da je ovo njihov brat, ovo je moj rođak, i niko nije mogao da identifikuje nikoga.

Onda su se uključile plemenske starješine. Prikupili su sva tijela i ostatke tijela što su mogli i zatražili su od ljudi da im kažu koliko članova familije je svaka familija izgubila.
Formirao se red. Jedan po jedan ožalošćeni seljan je davao imena braće, rođaka, sinova i nećaka koje su izgubili, i svaki od njih je dobio svoj dio izgorjelih i neprepoznatljivih leševa. Nije bilo važno ko je ko, jer svi su bili spaljeni i unakaženi do neprepoznatljivosti. Jedino što je bilo važno jesta da imaju tijelo da ga sahrane i da obave dženazu.

Čovjek bi došao i rekao: ‘ Izgubio sam brata i rođaka‘, pa smo mu dali dva tijela, kaže Omar Kan. Drugi bi došao i rekao da je izgubio petero članova familije, pa smo mu dali pet tijela da ih odnese i pokopa. Kad je nestalo čitavih tijela, počeli smo davati udove, noge, ruke, torzo.Na kraju pet familija je otišlo kući bez ičega.  Njihovi sinovi su još uvijek nestali.

Miris je bio užasan. Tri dana sam osjećao smrad goriva i izgorjelih tijela, kaže Omar Kan.
Omar Kan je jedan od 11 seljana koje je intervjuirao “Guardian” o ovom zračnom napadu.
Stigli smo na ovo područje početkom sedmice s namjerom da posjetimo mjesto napada, ali otmica novinara “New York Timesa” i okršaj prilikom njegovog spašavanja, koji je ostavio četiri mrtva, značila je da je putovanje tamo vrlo teško. Umjesto našeg putovanja tamo seljani su došli u grad da nam ispričaju svoja svjedočenja.

Džemaludin, 45-godišnji farmer, obavljao je namaz u džamiji kad je čuo zvuk traktora. Otišao sam kući i vidio da su trojica moje braće i moj nećak otišli mojim traktorom, kaže on. Nazvao sam svog brata i upitao ga gdje su otišli mojim traktorom. Rekao mi je da su talibani zatražili od njega da doveze traktor da im pomogne izvući cisternu….
Nakon što su shvatili da su cisterne zapele u blatu, talibani su odlučili da otvore crpke cisterni i pozvali su narod da se posluži ratnim plijenom. To je značilo besplatno gorivo za sve. Asadullah, mršavi 19-godišnjak, dobio je poziv od svojih prijatelja koji mu je rekao da talibani dijele besplatno gorivo.

Ponio sam dva kanistera za gorivo sa sobom, pozvao sam brata i prijatelja, te smo zajedno krenuli. Bio je pun mjesec i vidjeli smo jasno put ispred sebe. Tamo je već bilo mnogo ljudi. Oni su se gurali pokušavajući doći do pipi da bi napunili svoje kanistere. Mi smo siromašni ljudi, i svi smo htjeli da dobijemo nešto goriva za zimu. Napunio sam svoje kanistere i maknuo se da bi moj brat napunio svoje. Otišao sam od cisterni stotinjak, možda 200 metara.Bilo je oko 1 sat poslije ponoći kad su avioni napali i pretvorili u pepeo cisterne s gorivom. Bilp je veliko svjetlo na nebu i onda je došlo do eksplozije, kaže Asadullah. Osjetio sam je na svom licu. Kad sam došao do cisterni, tamo je bio gusti dim i ništa se nije vidjelo. Vikao sam i zvao svoga brata, ali on nije odgovarao. Nisam ga mogao vidjeti. Vatra je bila svugdje, bila je tišina i tijela su gorjela.

Džemaludin se probudio oko 1 sat poslije ponoći i počeo pripremati hranu. Bio je ramazan i on je morao pripremiti sehur, obrok prije izlaska sunca. Nazvao sam brata ponovo i rekao mu da čujemo mnogo aviona na nebu, zašto se ne vraća? On mi je odgovorio da donosi goriva i da će uskoro biti kod kuće. Spustio sam slušalicu i izašao u dvorište. Vidio sam veliku vatru, kao veliku lampu na obzorju. Ponovo sam pozvao brata, ali nije se javljao. Požurio sam prema rijeci. Miris dima dolazio je otamo.Kada sam došao tamo nisam mogao vidjeti svoga brata. Zvao sam ga. Vidio sam neke ljude kako nose ozlijeđene na svojim ramenima, a onda sam otišao da obavim namaz i sačekam da svane.

Jan Muhammed, stariji čovjek sa sjedom bradom i zelenim očima, kaže ljutito: Trčao sam, trčao sam da pronađem svog sina…Nisam ga mogao naći. Spustio je svoju glavu na dlan, i počeo se lagano udarati po glavi. Kad je podigao svoju glavu njegove oči su bile crvene i suze su mu se kotrljale niz obraze: Nisam mogao pronaći svoga sina, pa sam uzeo komad mesa sa sobom i nazvao sam ga svojim sinom. Rekao sam svojoj ženi da sam ga pronašao, ali nisam dopustio djeci niti ikom drugom da išta vide. Pokopali smo taj komad mesa kao da je moj sin.

Slomio se i počeo vikati na mladog Asadullaha, koji je zakucao na vrata i rekao njegovom sinu da ide s njim jer se dijeli besplatno gorivo. Uništio si moj dom, govorio je očajni starac. Asadullah je okrenuo svoju glavu i gledao je u zid. Muhammad je opet spustio svoju glavu na dlan. Oprost, rekao je. Ljudi su izgubili svoje očeve i sinove zbog malo goriva. Oprost.

Omar Kan, seoski starješina, sad je plakao i gledao u plafon. Fazel Muhammed, 48-godišnji farmer, sa sedam dubokih linija preko svoga čela i s bijelom kapicom na glavi, bacio je dva pasoša ispred mene, na kojima su bile slike jednog muškarca s bradom i jednog mladog dječaka. Moj rođak i njegov sin, rekao je. Oko 10 sati navečer moj rođak mi je rekao da talibani dijele besplatno gorivo narodu i da on ide ne bi li dobio nešto zbog nadolazeće zime. Rekao sam mu da ostane i da ne ide, čuli su se avioni i bilo je opasno noću, ali on je ipak otišao.U jedan ili dva sata poslije ponoći čuli smo veliku eksploziju i vidio sam vatru na nebu. Žena moga rođaka je dotrčala, zatražila je da odem potražiti rođake, sačekao sam da obavim namaz, a niko ništa nije jeo za sehur. Stigao sam tamo i vidio sam mrtva tijela, neka su bila nasred rijeke, hodao sam okolo tražeći njega i njegovog sina, ali ih nisam mogao naći. Vratio sam se nazad kući i njegova žena me pitala da li sam ih vidio, jesu li mrtvi, gdje su? Rekao sam da ih nisam mogao naći. Ona je plakala. Ponovo sam ih otišao tražiti. Svanulo je, prebirao sam po tijelima, a seoske starješine su dijelile leševe i dijelove tijela, ali nisam otišao tamo. Potražio sam još i vidio sam njihova stopala, dok su tijela bila prekrivena zemljom. Prepoznao sam obuću njegovog sina.

Islamuddin, 20-godišnjak iz sela Isa Kail, došao je na red da ispriča svoju priču. On kaže da je trčao oko tri sata na obalu rijeke da potraži svog brata. Moje selo je daleko od rijeke, dugo sam tražio među mrtvima, i našao sam svog brata. Prepoznao sam ga po odjeći. Ali našao sam samo gornji dio njegovog tijela, možda je neko uzeo njegove noge, možda su izgorjele i pretvorile se u pepeo.

Omar Kan je sad već otvoreno jecao. Nekoliko drugih muškaraca se odupiralo suzama, ali i njihove oči su bile crvene kao oči Jana Muhammeda, koji je mrmljao i ponovo vikao na mladog Asadullaha.

Salih Muhammed, 25-godišnji muškarac a bradom, želio je da ide po gorivo, ali nije mogao naći prijevoza. Njegov brat i zet su otišli, a on je otišao da spava, kad ga je probudila eksplozija. Čekao sam dok nije svanulo, a onda sam otišao tamo. Nisam našao nikoga koga poznajem, čekao sam seoske starješine. Dali su mi dva tijela, ličila su mojim rođacima i vratio sam se kući.

Još jedan seoski starješina kaže da su nekolicina mrtvih bili talibani. Iako ih je većina otišla prije ekplozije, nekoliko ih je ostalo da održava red prilikom dijeljenja goriva. U ponoć moj brat i nećak su otišli po gorivo. I ja sam želio ići, ali nisam imao prevoza. U jedan sat poslije ponoći otišao sam leći. Kada sam čuo eksploziju pozvao sam svoga brata na telefon, ali njegov telefon je bio isključen…kad sam stigao tamo u tri sata ujutro svugdje su bila tijela mrtvih. Tražio sam brata i nećaka, ali nisam ih mogao naći. Imao sam baklju sa sobom i mogao sam dobro vidjeti, ali nisam ipak nikoga mogao prepoznati.
Njegov pogled je prošao kroz mene kad je rekao: Pronašao sam jedno tijelo i odnio sam ga kući i pokopali smo ga. Bilo je to cijelo tijelo, sa rukama i nogama. Pokopali smo ga kako treba.

Piše: Gait Abdul-Ahad
Izvor: The Guardian
Prijevod i obrada: IslamBosna