Sjenički muslimani, žene, djeca i starci, redom su pobijeni, masakrirani, njih skoro 3.000 glava. Zašto se niko nije sjetio da bar na skroman način oda poštu bošnjačkim žrtvama koje podlegoše kamama Karađorđevih ustanika?Ove godine se navršava dvije stotine godina od masakra Karađorđevih ustanika nad sjeničkim muslimanima Bošnjacima.
V. Radunović u svom djelu „Upad Srba u Sandžak 1809. godine", Glasnik jugoslovenskog profesorskog društva, Beograd, 1934. godine, str. 514-524, navodi: „Do bitke za Sjenicu došlo je na Đurđevdan, 6. maja, i u njoj je celo mesto bilo spaljeno. U samoj varošici spaljeno je bilo podgrađe, a Turci (Bošnjaci) su se sklonili u varoški kastel dok su srpski ustanici zauzeli Sjenicu. Ceo mesec dana trajalo je učvršćivanje ustaničkih snaga u sjeničkoj kasabi, jer su se prisutni Turci (Bošnjaci) neprestano branili."
Muslimani u Sjenici su se junački borili za odbranu svog vatana, ličnih života i života svojih porodica. Na kraju se odlučuju na časnu i vitešku predaju. U ime sjeničkih muslimana Bošnjaka predaju grada je dogovorio Ali-beg Čović. Njemu su srpske vođe "čvrsto i na vjeru garantovale" da će dopustiti stanovništvu miran i bezbjedan izlazak iz utvrđenja. Međutim, dogodilo se sasvim suprotno – sjenički muslimani, žene, djeca i starci, redom su pobijeni, masakrirani, njih skoro 3.000 glava.
Antonije Protić je napisao 1809. godine da su „Srbi prekršili časnu obavezu i po predaji grada dobrovoljno razoružane ljude, goloruke žene i nejač, plotunima pobili odmah po izlasku iz grada, a glave im natakli na vrbovo kolje."
Sjeničaci i danas citiraju riječi nekog popa koji je bio u Karađorđevim „osvetnicima": „Dvije ‘iljade turskijeh glava nabismo na kolje. Glava je bilo još, al’ kolja nestade… Potom Vožd krstaš bajrak na tvrđavu iznese…"
O ovom stradanju muslimana u svojim "Istorijskim spisima" govori nam Vuk Karadžić: "Kad Turci u određeno vrijeme otvore šanac i pođu kroz srpsku vojsku, koja im je sokak načinila, i dok ih još pola nije bilo izašlo iz šanca, Srbi prednje stanu ubijati i pleniti. Kad to vide Turci koji su još bili u šancu, oni šanac zatvore i stanu se braniti i Srbe koriti što tako na vjeru rade."
Jonathan Knight, sa Univerziteta Buffalo, The State University of New York, u svom djelu „Serbia’s Sandzak: Still forgotten", kaže: „Tokom 1809. godine, u vrijeme Prvog srpskog ustanka, Karađorđe Petrović je spalio Novi Pazar, a saopšteno je da je zaklano priblizno 3.000 Bošnjaka u Sjenici…"
Ovo su samo neki navodi i činjenice o onome šta se dogodilo sjeničkim muslimanima prije 200 godina. Ovaj genocid nad nedužnim sandžačkim Bošnjacima samo je jedan u nizu genocida koji se dogodio napaćenom bošnjačkom narodu. Akteri su isti u svim genocidnim radnjama. Poznato je ko su ubice, a ko žrtve, od Sjenice pa do Srebrenice.
Čudi činjenica da sandžački intelektualci šute o ovom sramnom događaju koji je desetkovao muslimansku populaciju u Sjenici. Zašto se niko nije sjetio da bar na skroman način oda poštu bošnjačkim žrtvama koje podlegoše kamama Karađorđevih ustanika? Zar u Sjenici i Sandžaku nijedna institucija ne želi da o ovom genocidu govori? Zašto šute naši političari, nevladine organizacije i udruženja, naši istoričari? Ako dozvolimo da ovaj genocid nad sjeničkim muslimanima padne u zaborav, može nam se desiti još neki sličan, ili još gori i teži, kao onaj u Srebrenici, naprimjer.
Ubijanja na ovim prostorima više nema. Bar ne u pravom smislu te riječi. Ali je na snazi tiho, perfidno i podmuklo „ubijanje" muslimanskog ponosa i dostojanstva. Muslimani se napadaju, optužuju, premlaćuju, ponižavaju, omalovažavaju, na njih se gleda kao na građane drugog reda.
Struktura zaposlenih u državnim institucijama ne odgovara stvarnoj slici rasporeda stanovništva u sandžačkim opštinama. Ekonomija u Sandžaku je u totalnom rasulu. Putna infrastruktura liči na onu iz ranih godina dvadesetog vijeka.
Korupcija, mito, kriminal svake vrste u Sandžaku cvjetaju, dok državni organi nijemo šute i mirno prate situaciju na terenu, kao da svojom pasivnošću pospješuju i hrabre ove nečasne radnje. Pešterska visoravan kao ekološka baza i lokalitet sa ogromnim potencijalom za razvoj stočarstva, proizvodnje sira i ostalih mliječnih proizvoda sistematski se uništava. Na Pešteri nema asfaltnih puteva, a o ostaloj infrastrukturi da i ne govorimo. Sandžak je svojevrsni džep iz kojeg mnogi uzimaju, ali ništa u njega ne ulažu.
Masovno ubijanje sjeničkih muslimana, žena, djece i staraca jeste genocid. Njihovi sunarodnici iz Sjenice i Sandžaka su protjerivani i danas se iseljavaju. To protjerivanje nad muslimanima je etnocid. Pošto ni genocid ni etnocid nisu dali dovoljno dobre rezultate, onima koji ih čine ostalo je da nad muslimanima vrše urbicid i kulturocid.
Znači, da se rušeni ili se još ruše kuće, kulturno-istorijski spomenici i vjerski objekti, te sve ono što podsjeća na narod koji je živio ili živi na ovim prostorima.(desetine džamija, mesdžida, mekteba, hamama, hanova u sandžačkim gradovima je porušeno).
Bošnjački narod je preživio deset genocida, etnocida, urbicida i kultorocida. Sve je to preživio i prebrodio napaćeni sandžački Bošnjo. Pored toga on je ostao uspravan i ponosit, čvrst kao morska stijena koja odolijeva udarima vremena i uzburkanog mora. Bošnjo u Sandžaku i Sjenici živi svojim životom napaćenog, ali časnog insana koji zna „da je svako rođen da jednom umre, a da bruka i sramota žive dovijeka".
Rijaset
