Gdje su nestale kosti moje djece?

Da se po nekoj pravdi i nesreća može dijeliti, onda bi ona Hasnije Kadirić (72), majke četvorice šehida iz Bišćana kod Prijedora, mnoge dobrano prestrašila. Djecu, njih osmero, sama je nakon iznenadne smrti supruga podigla, a onda kad se ponadala da će joj sinovi, već za ženidbu stasali, u kuću snahe dovesti, dogodilo se veliko zlo.

Pogledom ispratila

Ratne 1992. godine, u julu, tokom etničkog čišćenja prijedorskog Brda, majka Hasnija  ostala je bez četvorice sinova – Ferida, Edina, Samira i Emira.

– Gledala sam kako ih komšije iz kuće odvode. Prvo najmlađeg Ferida, ni 16 još nije napunio… Posljednjeg sam Emira pogledom ispratila. Ni kosti im još nisam našla – priča ova krhka starica, koja se nakon izbjeglištva ponovo skrasila u rodnim Bišćanima.

S dvojicom sinova, Ismetom i Mirsadom, na temelju Emirove nesuđene kuće podigla je svoju. Umjesto stare, u ratu do temelja sravnjene.

Nemaju posla

– Sinovi nemaju posla. Nadniče kad mogu. Ni oženili se nisu, jer i kako bi – kaže majka Hasnija, koja pune dvije godine bezuspješno pokušava da ostvari status civilne žrtve rata.

Izmučena životom, kakvog ni najljućem neprijatelju ne bi poželjela, danas ima samo jednu želju. Da pronađe kosti ubijenih sinova i ko ljude ih ukopa.

Kćerka teško bolesna

– Ono penzije što mi je od muža ostalo, a nije puno, oko 250 maraka, rasporedim. Na nas troje, ovdje u Bišćanima, a 40 maraka šaljem svakog mjeseca u Dom u Pazarić. Tamo mi je kćerka Mevlida. Jadna, teško bolesna – kazuje nam majka Hasnija.

Avaz