Deda Ilija je predao mog oca srpskim vojnicima

Goraždanka Ines Ribić od 1992. godine ne slavi svoj rođendan. Dvanaesti juni bio je jedan od posljednjih dana u životu njenog oca Ibrahima, koji se sjetio rođendana svoje najstarije kćeri u trenutku kada je isprebijan, svezan za karoseriju kamiona, transportiran ka svom gubilištu negdje u okolini Sokoca. Te godine Ines je imala samo 17 godina.

Prvi dan rata, 4. maj 92. godine, Ines i njen otac Ibrahim, majka Slavica, sestre Anesa (12) i Emina (9), te deda i baba Ilija i Esma Hrenek, dočekali su u porodičnoj kući u Goraždu. Nakon što je na kuću pucano i pod prozorom aktivirana bomba pobjegli su u naselje Mahala. Na insistiranje dede Ilije, koji je ostao među srpskim vojnicima, nakon desetak dana odlučili su se vratiti svojoj kući.

Kućni pritvor

– Zaustavili su nas kod kuće Voje i Vinka Vujisića. Ocu su uzeli ključeve i auto. Mama je prišla nama i rekla nam da je deda predao tatu – sjeća se Ines.

Od tog dana porodica poznatog goraždanskog taksiste bila je u kućnom pritvoru, a Esma Hrenek prisiljavana je da bude kurir u pregovorima srpskih formacija iz okupiranog naselja sa oficirima ARBiH u Goraždu. Kuća porodice Ribić korištena je i kao štit u djelovanjima prema naselju Grabovik.

– Oko 14 sati 26. maja došao je Mića Stojanović sa Sašom Berencom i još jednim. Miću sam odmah prepoznala, živio je u naselju Glamoč i malo je stariji od mene, a danas radi u DGS-u u Višegradu. Odveli su oca na ispitivanje uz obećanje da će ga vratiti za sat-dva. Nisu ga nikad vratili. Dragan Vasiljević je dolazio i donosio ceduljice od tate, a njemu navodno nosio deke, hranu i cigarete. Jedne večeri tražio je od mame pare da plati da ga ne ubiju. Dala mu je sve što je imala – kaže Ines.

Na njihovo kretanje pazili su stražari s obje strane kuće. Provokacije su bile svakodnevne, a braća Vujisić, komšije, svakog dana su pored kuće prolazili u “mercedesu” njenog oca. Iz ovog naselja Ribići su gledali i kako braća Kokošar pale prve kuće prema Graboviku.

– Ubili su mi 19. jula mamu ispred kuće. Sve sam gledala iz kuće, ali imena tih ljudi nikome nisam rekla. Živi su i danas. Obojica. Prvi metak je pomašio, drugi je pogodio. Bila je živa desetak minuta. Unijeli smo je u hodnik i tu je izdahnula. Za kratko vrijeme pojavilo se mnogo komšija Srba. Bila sam ljuta. Uzela sam sestre, jednu torbu i tatinu kapu i rekla da idemo u grad, a vi pucajte. Dedi sam rekla pred svima njima da ću ga kad-tad objesiti nasred mosta. Dvojica su me uhvatila s leđa i više se ničeg ne sjećam – kaže Ines.

Probudila se na fotelji. Mamu Slavicu ukopali su pored obližnje kuće. Bila je, kaže, Srpkinja, ali znala je razlikovati dobro od zla, žrtvu od agresora.

Dan kasnije napustili su kuću u koju se više nisu vratili. Do 9. avgusta živjeli su kod dedinog brata na Površnici. Kako bi spasili goli život, na nagovor Ilijine rodbine, promijenili su imena.

– Tražili su od nas da promijenimo imena i nosimo crninu. Uradili smo to, ponašali se kao i oni. Ja sam ostala Ines, Anesa je bila Ana, a Emina Mira, dok je baba Esma bila Mara – kaže Ines, koja i danas čuva propusnice koje su im potpisali Radenko Jovičić i Stanko Stojanović, gospodari života i smrti na okupiranoj goraždanskoj teritoriji.

Živi u SAD-u

Nakon izlaska u Užice i Vojvodinu, Ines je sa sestrama i nanom Esmom otišla za Sandžak, a potom u Tursku. Danas živi u SAD i iduće godine namjerava se vratiti u svoju domovinu. Poslušala je savjet pokojne majke Slavice i otišla od djeda Ilije, kojem sve do smrti nije oprostila što je njenog oca Ibrahima praktično izručio srpskim vojnicima, a potom ništa nije učinio za njegovo izbavljenje iz logora u školi u Podhranjenu, gdje je svakodnevno premlaćivan.

– Pet godina sam imala želju da odem u Srbiju, da mu vidim grob. Umro je 96. godine. Bila sam tamo, isplakala se, ali njega mi nije bilo žao. Nikad mu ni sliku nisam poslala, jer tatu je predao i nikad za njega ništa nije želio uraditi. Mogao se kretati, niko ga nije dirao. Mama je pokušavala, a on nije htio – dodaje Ines.

Znaju se imena onih koji su ga odveli, zlostavljali i ubili

Do prije četiri godine Ines je vjerovala pravosudnim institucijama i strpljivo čekala dan kada će ubice njenog oca biti izvedene pred lice pravde. Pošto ni do danas za ovaj i druge zločine u Goraždu niko nije odgovarao, odlučila je započeti vlastitu istragu.

– Išla sam i susretala se s nekim osobama. Došla sam do informacija koje sam potvrdila na više mjesta. Za tatu su odgovorni komšije Vojo i Vinko Vujisić, na njihovo je insistiranje odveden, a i oni su ga maltretirali. Dragan Spasojević i Zoran Uščumlić bili su komandiri koji su naredili odvođenje, a odveli su ga Mića Stojanović, Saša Berenc i još jedan. Mačak i jedan Mutlak su vozili kamion na kojem je on bio. Zadnji put je viđen na tom kamionu 12. juna. Došli su do Sokoca. Bio je vezan žicom. Svi su skinuti s kamiona, a on je ostao – kaže Ines.

Posljednji put viđen na Sokocu

Posljednji put Ibrahima Ribića svjedoci su vidjeli na Sokocu, dokle je prebačen na kamionu sa zarobljenicima iz Kokinog Sela kod Goražda. Među njima je bila i Sida Bogdanić, prijeratna čistačica iz Centroprevoza, koju je rat zatekao u Kokinom Selu, gdje je živjela kao podstanarka.

– Na cesti i pored je izginula masa ljudi. Jedna curica od 12 godina je pod mojim nogama ranjena. Dadoše joj vode i umrije. Tri žene oko mene, Naza Dragolj, Vasvija Hurić i Munira Dedović, trudna, 15 dana do poroda. Na metar od mene su izdahle. Između nas skoči Mirza Kaloper, diže neku bijelu krpu, a ja se ne bih znala ni predati – govori Sida o danu kada je u Kokinom Selu ubijeno više od 40 civila.

– Sve komšiluk. Nabili čarape, a poznam ih i po hodu, 35 nas tu su zarobili. Grupu po grupu istjerivali su iz podruma. Strina i amidžić izgorjeli su u kući, našli su najlon kesu kostiju. Bratičnu mi nikad nisu našli – kaže Sida.

Nakon zatočeništva u privatnim kućama, zarobljenici su prebačeni u školu u Podhranjenu.

– Ispitivanje. Gdje je ovaj, onaj. Braco Rakanović je bio glavni. Tukli su, kako ko, noga u leđa i tako. Ne smiješ ni u koga gledati, ni pričati, obori glavu i šuti – kaže Sida.

Preživjeli iz Kokina Sela nikada neće zaboraviti dan kada su ih povukli prema Crvenim stijenama na strijeljanje i kažu da ih je Bog spasio, jer je počelo nevrijeme te kamion nije mogao dalje.

– Onda su nas povukli prema Sokocu. Tada smo vidjeli Ibra Ribića. Razapeli su ga na “tamić” i svezali. Do tada ga nismo vidjeli, samo smo čuli kako pomaga i ječi iz prostora gdje su ovce zatvarali – kaže Sida.

– Braća Milovići, Slavoljub i Rodoljub, koji su i danas u policiji, pratili su nas do Sokoca. Jedan je nosio mitraljez, drugi automat. I prijete da Ibru ne damo vode. Na kamionu nam je pričao kako su ga tukli Milović i Momira Markovića sin, zvani Mačak, koji je poginuo u Rogatici – dodaje.

Sida i danas pamti čovjeka, sa sijedom kosom i načalama, koji je na Sokocu povirio u kamion, te rekao kako ih treba vratiti za Goražde, jer sve su žene i djeca. Ni ime mu ne zna, ali zahvalna je na hrani koju im je ubacio. Prebačeni su na drugi kamion, odvezeni do sela Šahbegovići i pušteni. Odatle su se prebacili do Olova.

Ibrahim Ribić ostao je svezan za kamion, kaže Sida, a braća Milović znaju kome su ga tada predali. Za ove i druge zločine počinjene na području općine Goražde, i pored brojnih izjava svjedoka koji još uvijek čekaju pravdu, niko još nije ni osumnjičen.

Avaz