Fenomen (raz)očarenja
Pravilo je da ukoliko osoba dozvoli da je pojedinci lahko očaraju, isti pojedinci će je još lakše razočarati jer brzo oduševljenje nekim ili nečim govori o naivnosti i neinformisanosti.
Najeklatantniji moderni primjer kolektivnog oduševljenja je globalna euforija zbog političke pobjede Barake Obame u SAD-u. Razočarenje njegovim likom i djelom će biti srazmjerno oduševljenju, i tu vreba konkretan crv stresa koji će donijeti naglu promjenu raspoloženja i moguću globalnu depresiju. Osobe koje Obamu definišu kao lijepo preplanulog, dobronamjernog i ukusno odjevenog konobara sa učtivim manirima, koji javnosti predstavlja specijalitete američke političke kuhinje, shvatajući da je njegov manevarski prostor ograničen u domenu serviranja političkih jela, demonstriraju informisanost putem koje vješto izbjegavaju živi pijesak euforije i depresije.
Loši međuljudski odnosi su također uslovljeni naivnim pristupom ljudskoj vrsti i ubjeđenjem da su naši prijatelji 100% dobri, a naši neprijatelji 100% loši. Česti su primjeri ljudi koji su duži period pokazivali visok nivo uvažavanja i ljubavi, da bi ih samo jedan događaj trajno udaljio. Problematika ovog pristupa se ogleda u neostavljenom prostoru u kojem nas naši prijatelji mogu razočarati, a neprijatelji očarati. Jer, ako neke ljude definišemo kao 100% dobre i oni nas neočekivano razočaraju, dolazimo u situaciju da ih iznova moramo definisati i obično idemo u drugu krajnost , tj. oni postaju 100% loši.
To objašnjava vjersko-političku fragmentaciju unutar muslimanskih društava generalno, a bošnjačkog društva posebno, koja je rezultat međusobno uslovljenih zamki idealizacije i sataniziranja.
Tako npr. mladić koji idealizira određenu djevojku ne pretpostavljajući u samom početku njihove veze da će ta djevojka vremenom uraditi određene stvari zbog kojih će mu trenutno pasti u očima, u momentu njene demonstracije najobičnijih ljudskih slabosti, ona počinje da prestaje da postoji kao dobro biće u njegovim očima. Stoga, ne čudi brzina kojom moderne djevojke u svijesti mnogih muškaraca prelaze put od princeze do vještice.
Međutim, ukoliko usvojimo puno realističniji pristup tj. iznijansiranije gledanje na život, pa nekoga definišemo kao osobu sa npr. 70% dobra u sebi, istovremeno ostavljamo toj osobi 30% prostora za eventualna razočarenja.
Ukoliko vlastitog pasivnog neprijatelja, npr. za koga mislimo da potajno uživa u nekim našim patnjama, definišemo kao 15% dobru osobu, mi mu ostavljamo 85% slobodnog manevarskog prostora da nas (raz)očara nekim vlastitim postupkom, te tako darujemo i vlastitoj duši i umu neslućenu širinu.
Ovakvim gledanjem na ljude mi, ne samo da minimiziramo stresne situacije, nego i pokazujemo odličnu osnovu za razvoj socijalne inteligencije koja ne može doći do izražaja ukoliko ljude pojednostavljeno okivamo u zvijezde ili bacamo u blato. Ako definišemo nekog pojedinca ili ustanovu kao samo 5% dobru, to je odlična osnova za određenu saradnju na bazi prepoznatog dobra.
Osoba može bračnog druga definisati samo kao 3% dobrog i opet imati lijep suživot te iscrpiti kvalitetan maksimum iz takve zajednice, kao što neko drugi može definisati bračnog druga kao 99% dobru osobu, a provesti vrijeme u nepotrebnim svađama i u tome nazadovati.
Ljudi do kojih nam je najviše stalo zaslužuju i najviše ostavljenog prostora za različite životne posrtaje. Tako da stavovima tipa “njemu/njoj 100% vjerujem!” ili “znam da na to prijateljstvo uvijek mogu računati!” – rizikujemo stresne krize dugogodišnjeg njegovanog prijateljstva.
Fragmentacija političkih partija ili islamskih zajednica na iznutra suprotstavljene lobije, u kojima vjersko-politički autoriteti nevjerovatno brzo iz statusa “državnika” i “uleme” pređu u status “izdajica” i “novotara”, direktna je posljedica crno-bijele idealizacije čovjeka svojstvene zaostavštinama natruhlih ideologija koje su ostale nepročišćene iz (muslimanskih) srca.
Naravno, ta fragmentacija nema nikakve veze sa vrlo praktičnim i realističnim učenjima islama, koja nas uče da smo kao ljudi krhki (“…a stvoren je čovjek slabim.” En-Nisa, 28), da ni sebi ni drugima ne trebamo previše vjerovati (propisi zabrane osamljivanja), te da je čovjek kvarljiv (“…a čovjek je brzoplet.” El-Isra, 11), neodvojiv od griješenja i onaj kome treba pomoći da izrazi svoju dobrotu (npr. akika kao propis čija je društveno-psihološka dimenzija sredstvo za eliminaciju ljubomore kod šireg društva itd.).
Imena i realnost
Postmoderni čovjek se, u današnjem, dinamičnom društvu, žali na mnoštvo obaveza, termina, zadaća, nedovršenih poslova, neshvatajući da izvor njegovog stresa nije mnoštvo obaveza u burnoj svakodnevnici, nego negativno značenje koje je dao tim obavezama. S druge strane, imamo ljude kojima je najveći izvor stresa upravo suprotan od spomentog, a to je nedostatak bilo kakvog posla putem kojeg bi osjetili osjećaj vlastite bitnost i doprinosa svom mjestu i vremenu. Naravno, izvor njihovog stresa nije nedostatak posla nego negativno značenje koje su dali svom slobodnom vremenu. Najtragičnije u svemu tome je da je jedina prepreka na putu pozitivnijeg definisanja datosti vlastitog života – nedostatak duha i mašte. Također, imamo osobe koje su rastresene zbog prevelike brige za vlastitu budućnosti,a ne zbog same budućnosti kojoj su mogli dati puno vedrije boje.
Cijele generacije mladih ljudi mogu odrasti gledajući određeni geopolitički prostor življenja, npr. Balkan, kao crnu rupu planete, aktivni vulkan sukoba i problema, slijepo crijevo svijeta itd., te tako protratiti dragocjeno vrijeme i energiju na samooplakivanje i žaljenje zbog lošeg izbora vlastitih roditelja za svoje seksualne aktivnosti. Šta sprječava čovjeka da Balkan, tj. postdejtonsku BiH, posmatra kao odličan poligon za vježbu?! Od medijskih nastupa, volonterizma, izgradnje i uspostavljanja društveno-političkih mehanizama pa do poligona za fantastičan psiho-fizički dril kroz egzistencijalnu neizvjesnost, političku nesigurnost, socijalnu nepravdu… tako neophodnu za stasavanje lidera za malo turbulentnija vremena.
Allah, dž.š., ističe i ovaj fenomen:
“Obožavate mimo Njega samo imena koja ste nadjenuli vi i preci vaši – nije objavio Allah za njih nikakav dokaz. Sud je samo Allahov. Naredio je da obožavate jedino Njega. To je vjera prava, ali, većina ljudi ne zna.” (Jusuf, 40)
Važnost jučerašnjih totema, naravno, nije bila u njihovim oblicima, težini ili materijalu od kojeg su klesani ili tesani, nego je njihova jedina “vrijednost” bila u značenjima koja su im pridavali ljudi. Uzvišeni Svjedok bez okolišanja obznanjuje psihologiju skrivenu iza pomenute idolatrije, ističući da su idolopoklonici, ustvari, samo obožavaoci imena, značenja i definicija koja su sami dali opipljivim pojavama i predmetima bez obzira da li imaju za to validan dokaz. Znači da je njihova skrušenost i strahopoštovanje pred nekarizmatičnim kipovima ružnog oblika direktan rezultat iluzije koju su ideološki sami razradili.
Moderni idolopoklonici su mutirali u razne oblike, ali su ostali žrtve potpuno iste greške. Bilo da se radi o strahu od ljudi čijim funkcijama, titulama ili odorama su pripisali potpuno nezaslužen status te postali robovi značenja koje su zatekli ili sami dali; ili se radilo o raznim fobijama zbog kojih im klecaju noge, stežu se prsa i zbog kojih se osjećaju kao kukavice i nesposobnjakovići, ne znajući da su to fantomski strahovi koji bi isparili samo da hrabro krenu u pohod i realnije ih definišu.
Zaključak
Izvori islama tretiraju stres kroz koncept “tevhida” tj. jednoće Stvoritelja, koji jedini zaslužuje našu 100% ljubav i povjerenje, dok se stvorenja po tom pitanju razlikuju i ti procenti nikada nisu statični niti okrugli. Ispravno shvaćen i primjenjen koncept jednoće Stvoritelja u svim segmentima društva eliminiše pomenutu raširenu, modernu idolatriju, a samim tim i korupciju i socijalnu nepravdu.On uči čovjeka također da ne postoje “problemi” nego samo izazovi, pitalice, parnice i upitnici koje su savršene prilike za učenje i razvoj.
Islam nudi i praktične izdušne ventile za nagomilani stres kroz preporučene fizičke aktivnosti (npr. plivanje, streljaštvo, alpinizam, agrikulturu, itd.), smislena putovanja (mi’radž, npr., imperativ “putujte” je spomenut na osam različitih mjesta u Kur’anu) i plač u zadnjoj trećini noći kao proces uklanjanja toksičnih tvari koje su se nakupile u organizmu kroz stresan period.
Iskrena islamska praksa nas uči da se praktičan musliman/ka svakodnevno bori protiv stresa zikrom tj. sistemom neurolingvističkog autoprogramiranja vlastite svijesti kroz smisleno ponavljanje sugestivnih poruka s kojima poručujemo: Allah je veći od svakog straha, Allah je veći od svake neizvjesnosti, Allah je veći od svakog neprijatelja, Allah je veći od svake krize, Allah je veći od svakog iskušenja, Allah je veći od svake slabosti, Allah je veći od izazova svakog vremena, Allah je veći od mentora svih naših neprijatelja, zajedno, Allah je veći od svakog zadatka na koji možemo pomisliti itd.
Ili poručujemo sebi i drugima zikrom: elhamdulillahi na novom danu, elhamdulillahi na novom nebeskom reljefu, elhamdulillahi na gladnim čulima, elhamdulillahi na svakom funkcionalnom zglobu u našem tijelu, elhamdulillahi na prijateljima od kojih učimo, elhamdulillahi na neprijateljima koji nas jačaju, elhamdulillahi na ljudima različitih obrazovanja jer je svačije obrazovanje zanimljivo, elhamdulillahi na životu u vrlo zanimljivim vremenima, itd.
“One koji vjeruju i one čija se srca spomenom Allaha smiruju. Zar se spomenom Allaha srca ne smiruju?” (Er-Rad, 28)
Kur’an je knjiga s realnim pričama koje su maštovitije od svih svjetskih bajki zajedno, pa šta nas sprečava da datost vlastitog života ukrasimo kvalitetnim i zanimljivim značenjima punim realne neustrašivosti, dječijeg elana i zdravog entuzijazma?!
Kraj