Uloga šija u padu Bagdada u ruke Mongola

IslamBosna.ba – Jedna od najvećih nesreća koja je zadesila muslimane u viševjekovnoj historiji, od vremena Poslanika, s.a.v.s., do danas, svakako je pad muslimanske prijestolnice u ruke Mongola, koji se dogodio 1258. godine, kada su Hulaguove horde zauzele ovaj gradi, ubile halifu i pobile veliki broj muslimana.

Prilikom polaska mongolske vojske, Hulagov brat Menko, koji je i imenovao Hulaga na čelu ogromne vojske, dao mu je oporuku u kojoj je naglasio da bi „sa ogromnom vojskom, kojoj se ni broja ne zna, trebaš pokoriti sve do egipatske granice… sve one koji ti se suprotstave i ogluše o tvoju naredbu trebaš utopiti u poniženje i sramotu, njih, njihove supruge, djecu i rodbinu, sve one koji se vežu s njima u bilo čemu.“

Hulagu je, na čelu ogromne vojske, krenuo 1253. godine, porazivši sve protivnike, a veliki broj njih se i dobrovoljno predao. Tri godine kasnije, 1256. godine, pred njim je ostao samo Bagdad, prijestolnica abasijskog hilafeta, i u to vrijeme na čelu države bio je halifa Musta’sim billah. Njega historičari opisuju kao blagog, pobožnog čovjeka, lijepog ahlaka, ali čovjeka koji nije imao autoriteta, već je bio pod dominacijom svoje svite, posebno vezira Muejidduddina b. El-Alkamija. Za njega, ekstremnog šiju, mnogi historičari navode da je bio ključni faktor u osporavanju pripreme za borbu protiv Mongola. On je zanemarivao sva pisma koja je Hulagu slao halifi, a također, tajnim putem je podsticao Mongole da napadnu Bagdad.

Ez-Zehebi, u svom djelu Tarihu el-islam ve vefejatu el-mešahiri ve el-e’alam kaže: „Namjesnik Iraka je bio Muejiduddin b. El-Alkami, ekstremni i pokvareni rafidija, koji je nastojao ubaciti smutnju između sunija i rafidija, tako da je do sukoba došlo i tada je ubijen jedan broj rafidija.“ (Zehebi, str. 671/14)

Vojska hilafeta je u vrijeme dolaska na vlast Musta’sima bila ogromna, Ibn Kesir navodi da je brojala preko stotinu hiljada vojnika, ali je, obzirom da je novi halifa bio povodljiv, on prihvatio prijedlog svog vezira Ibn el-Alkamija da se broj vojnika smanji, jer će se rezultat postići tako što će se „cilj postići iskazivanjem počasti Tatarima, a ne borbom.“

Ez-Zehebi navodi da je šiijski namjesnik Iraka Ibn el-Alkami slao dopise Tatarima, podstičući ih da napadnu Bagdad, poslao im je svog slugu i brata i od njih zatražio da bude imenovan za tatarskog zastupnika nakon zauzimanja Bagdada, što mu je i obećano. U tu svrhu, Tatari su zatražili od vladara Mosula da obezbijedi oružije i podršku za njihovu vojsku, pa je vladar Mosula tajno slao pisma halifi, ali pisma nisu dolazila do halife, već samo do šijskog namjesnika Ibn el-Alkamija. Kada je Hulagova vojska opkolila Bagdad, Ibn el-Alkami je zatražio od halife dozvolu da izađe i pregovara sa Mongolima, što mu je ovaj dozvolio. Ibn el-Alkami je, u razgovoru sa Mongolima, uspio dobiti obećanje da će biti pošteđen, ali je, zato, trebao Mongolima dovesti sve uglednike države. Vratio se u dvor i kazao halifi: „Mongolski vladar želi udati svoju kćerku za tvog sina Ebu Bekra i ostaviti te da vladaš Irakom, želi da mu budeš pokoran kao što su tvoji preci bili pokorni seldžučkim sultanima, a on će s vojskom napustiti Bagdad. Nadam se da će gospodar izaći u susret i spriječiti prolijevanje muslimanske krvi.“ Tada je halifa izašao sa svoja dva sina i velikim brojem uglednika, uleme i pjesnika, te su tamo svi pobijeni. Nakon toga su Mongoli bez problema ušli u Bagdad, gdje je nastupilo vrijeme ubijanja, koje je trajalo više od trideset dana i u tom napadu ubijeno je skoro milion ljudi. Ez-Zehebi navodi da je ubijeno preko 800 hiljada ljudi. (Zehebi 673/14). Ibn Kesir navodi da je ubijanje trajalo punih četrdeset dana i da broj ubijenih nije poznat, ali da je svakako veći od 800 hiljada. (Ibn Kesir, str. 361/17)

Ibn Kesir navodi da je muslimanska vojska u vrijeme napada na Bagdad bila jako slaba: „Broj muslimanskih konjanika nije prelazio deset hiljada i bili su veoma slabi, dok je veći dio vojske otpušten, a sve se to desilo po nagovoru rafidijskog vezira Ibn el-Alkamija.“ (358) Ibn Kesir navodi da je razlog ovakvog odnosa Ibn el-Alkamija bio sukob koji se desio godinu dana ranije u kojem su šije poražene od sunija, i na taj način on je želio osvetiti se muslimanima. Prvi je, u svojoj sviti došao do Hulaga, dogovorio predaju s njima, a onda pozvao halifu da izađe. Halifa je izašao sa sedam stotina konjanika, ulemom, pjesnicima i uglednicima Bagdada. Na ulasku u šator, oni su odvojeni od halife, a halifa je ostao samo sa 17 ljudi. Svi su ubijeni.

Ibn Kesir navodi: „Ova skupina šija, neka je Allahovo prokletstvo na njih, i drugi munafici podsticali su Hulago-hana da ne sklopi ugovor sa halifom, pa je Ibn el-Alkami kazao: „Ukoliko postignete dogovor s njima, to može potrajati samo godinu ili dvije, onda će se sve vratiti na staro.“  (Ibn Kesir, str. 359/17)

Vidnu ulogu u širenju mržnje prema sunijama i podsticanju Mongola na krvoproliće odigrao je i šijsko-perzijski filozof Nasiruddin et-Tusi. On je rođen 1201. godine u mjestu Tus u Horasanu, u početku je bio ismailija, šija sedmoimamac, a kasnije je prihvatio dvanaestoimamski pravac u šiizmu. On je bio Hulagov savjetnik i astrolog i on je, uz Ibn el-Alkamija, bio najglasniji zagovarač ubistva halife. (Ibn Kesir, str. 360/17)

Na kraju svoga govora, Ibn Kesir kaže: „Ibn el-Alkami je sve ovo uradio želeći da zbriše sunije iz Iraka, da proširi rafidijske novotarije i uspostavi novi šijski fatimitski hilafet, da istrijebi muslimansku ulemu, muftije i pravnike, ali Allah je taj koji svime upravlja.Ali, njegova spletka mu se obila o glavu, postao je ponižen nakon što je bio halifin vezir. U Bagdadu ga je ubila razjarena svijetina ljudi, žena i djece.“ (Ibn Kesir, str. 360/17)

Ulogu šijskog faktora u padu Bagdada, a time i abasijskog hilafeta, ističe i historičar Philip Hitti, u svojoj Historiji Arapa, navodeći da je unutrašnji faktor imao većeg utjecaja na pad Bagdada, od vanjskog. On kaže: „Unutar samog vjerskog stada bile su aktivne centrifugalne sile, jednako moćne kao i političke i vojničke, koje su stvorile šije, karmatije, ismailije, asasine i druge slične.“ (Hiti, str. 440)

IslamBosna.ba

Povezano:

Šijska država koja je ubila milion sunija

Bitka na Čaldiranu – odlučujuća bitka koja je zaustavila najezdu šiizma