Ramazan pod opsadom (Eva Bartlett)
Za vrijeme svetog mjeseca ramazana, Palestinci u Gazi, koji se već guše od trogodišnje opsade (nametnute odmah nakon što je Hamas izabran, ali koje su pooštravane vremenom, posebno nakon sukoba Hamasa i Fataha juna 2007. godine), suočit će se s istim očajem kao što su se suočili Palestinci kršćani iz Gaze posljednjeg Božića.
Na tržištu postoji nešto hrane za prodaju. Ali za veliku većinu stanovništva ona je izvan njihovog dometa. Čovjek može lutati po pretrpanoj tržnici, poput tržnice Sahaa u Gazi i vidjeti na izlozima mango, banane i mnogo drugo voće. Može vidjeti i meso za prodaju, piliće, svježu ribu. Ali sa cijenama duplo, četverostruko i mnogostruko višim od nekadašnjih, kao i uz rastuću nezaposlenost koja prelazi 50%, ova “luksuzna” hrana za mnoge je nedostupna. I dok voće i povrće ulaze u Gazu – kada izraelske vlasti to dopuste – čak i onda – radi se o mangu ili lubenicama, a ne npr. o mrkvi ili nekom važnijem voću ili povrću.
Među proizvodima koji uđu u Gazu, prema riječima Gazi Attaba, prodavača voća na pijaci Saha, oko 30% bude pokvareno. “Izraelci ne dozvoljavaju da voće u Gazu uđe odmah. Ono stoji na graničnim prijelazima 5-6 sati pod suncem”, kaže on. “Šta je za nas ramazan ove godine? Bez novca i nade. Nemamo šta da slavimo.”
Ebu Abed prodaje plastične igračke uvezene iz Kine. Pošto ih mora donijeti iz tunela na graničnom prelazu Refah, cijene su vrlo visoke. “One bi trebale koštati 5-6 šekela, ali ih ja moram prodavati za 20 ili gubim.”
Ebu Muhammed, prodavač suhog voća i raznih drugih proizvoda, također se žali. “Problem je što niko ništa ne kupuje. Ljudi sebi ne mogu priuštiti orahe po cijeni od 40 šekela po kilogramu.” Orasi, grožđice, kokosov prah – sve su to sastojci posebnih ramazanskih poslastica.
Nedavno je Xinhua izvijestila da su izraelske vlasti odbile dopustiti neke posebne ramazanske potrepštine i odjeću da uđu u Gazu.
A u izvještaju iz augusta 2009. godine Odjela za koordinaciju humanitarnih aktivnosti (OCHA) pri UN-u stoji: “Stroga ograničenja uvoza recimo stočnog fonda nametnuta od strane Izraela od novembra 2008. godine, dovela su do povećanja cijene svježeg mesa. Iako se ograničeni broj stoke prebaci preko tunela, mnoge od ovih životinja dolaze oboljele, što predstavlja rizik za zdravlje, a što se opet pogoršava nemogućnošću pravilne veterinarske vakcinacije koja nije dostupna u Gazi kao rezultat nametnute blokade.”
Također, u svom izvještaju, OCHA se osvrće na stanje ribarske industrije:
“Slična ograničenja su utjecala na životne prihode oko 3.500 domaćinstava koji se oslanjaju na ribolov. Od početka posljednje operacije izraelske vojske pod nazivom “Lijevano olovo”, IDF (Izraelske odbrambene snage) su zabranile ribarenje Palestincima preko udaljenosti tri nautičke milje od obale, smanjujući na taj način izlov ribe, jer su najbolja lovišta preko te granice.
Ova zabrana je nastavak prijašnje redukcije ribolovne zone iz oktobra 2006. godine s 12 na 6 nautičkih milja. Mnogi ribari su bili prisiljeni da primijene alternativne strategije, kao što je lov s manjim mrežama u dostupnoj ribolovnoj zoni radi hvatanja manjih riba; za druge situacija je postala neizdržljiva tjerajući ih da napuste ribolov.”
Tekst Erica Rudera “Gaza Tunnel Economy” objašnjava mnoge aspekte opsade Gaze (što cionisti nazivaju samo “ekonomskim bojkotom”) i kako je ona na različite načine utjecala na život u Gazi, te kako vodi do daljnjeg pogoršanja života u Gazi. On navodi stotine smrtnih slučajeva zbog nedostupnosti pravog medicinskog tretmana, te smrti radnika u tunelima koji su u njima živi zakopani, otrovani, ili umrli na neki drugi način pokušavajući razbiti opsadu uništenog grada.
Ruder piše: “Sve u svemu, oko 150 Palestinaca je ubijeno u incidentima u tunelima od juna 2007. godine, kada je došlo do zaoštravanja opsade.”
Još 334 ih je umrlo zbog neadekvatne medicinske njege; izraelski zimski masakr ove godine ubio je oko 1.500 stanovnika Gaze; izraelska invazija u februaru i martu 2008. godine na sjever Gaze ostavila je 130 mrtvih Palestinaca za sobom; ubijani su nenaoružani ribari i farmeri; i nebrojeno mnogo drugih izraelskih agresija prema Palestincima u Gazi u kojima su oni ubijani i ozljeđivani, u ovom zatvorenom, otrovanom i od svega uskraćenom komadu palestinske teritorije.
Izvještaj OCHA govori i o efektima opsade na pacijente Gaze:
“Medicinski tretmani koji su nedostupni u Gazi uključuju srčane premosnice i druge hirurške procedure, tretman kompleksnih opekotina, pedijatrijsku kardiologiju, neurokirurgiju, operacije usta i ždrijela, radiološke terapije, transplataciju organa, napredne operacije očiju, MRI i skeniranje kostiju, te testove koštane srži.”
A u izvještaju UN-ovih IRIN news stoji: WHO također kaže da snabdjevači nemaju mogućnost pristupa medicinskoj opremi radi popravaka i održavanja i od 2000.godine osoblje za održavanje i bolničko osoblje nije bilo u mogućnosti da napusti Gazu radi obuke korištenja novih medicinskih uređaja. Nedostatak prave medicinske njege u Gazi ima strašne posljedice. “Najveći broj smrti za vrijeme opsade jeste među bolesnicima oboljelim od raka”, izjavio je zamjenik ministra zdravstva Hassan Halifa. “Radiološka terapija za oboljele od raka nije dostupna zbog nedostatka opreme, dok hemoterapija nije dostupna zbog nedostatka lijekova.
…U julu, 77 od 480 osnovnih lijekova i 140 od 700 osnovnih medicinskih potrepština u Gazi je bilo nedostupno, kako navodi WHO.
…Nema dovoljno vrećica za infuzije i tranfuzije. Sestrice krv stave u plastične boce da bi izvršile transfuziju”
U izvještaju OCHA također stoji:
“Od nametanja blokade (ovdje se misli na pooštravanje opsade od juna 2007. godine) OCHA je registrirala 33 palestinska civila, od toga 11 djece, ubijenih u graničnim incidentima i još 61 ljudi, uključujući 13 djece, koji su ozlijeđeni u istim.”
U osvrtu na ono što je u stvarnosti dozvoljeno da uđe u Gazu, Ruder bilježi:
“U januaru 2007. godine više od 14.000 kamiona potrepština ušlo je u Gazu, ali u junu 2007. godine taj broj je pao na ispod 5.000. Od tada mjesečni ulazak kamiona u Gazu smanjio se na nešto oko 2.000, što je manje od četvrtine potreba da bi Gaza funkcionirala normalno.”
OCHA dodaje:
“…istraživanje UN-a iz 2008. godine ukazuje da reduciranje kvalitete i raznovrsnosti prehrambenih produkata jeste jedan od glavnih mehanizama korištenih od strane većine populacije, a što je rezultat rastućeg siromaštva i nezaposlenosti; u ovom kontekstu stanovnici Gaze su prešli sa viskoproteinske hrane, poput povrća i mesnih produkata, na prisilnu promjenu ishrane sastavljenu od žitarica, šećera i ulja. U budućnosti, ove promjene u ishrani će se reflektirati u raznim vrstama mikronutricionih manjkavosti, a najviše će biti pogođena djeca i trudnice.”
S svim ovim činjenicama i jasnim dokazima o sistematskom uništavanju palestinskih života u svakom pogledu, teško je za očekivati da će ovaj ramazan biti ispunjen srećom za stanovnike Gaze.
U mraku za vrijeme ramazana
U zadnje tri godine stanovnici Gaze su se nosili s pojačanim redukcijama električne energije za vrijeme ramazana, obično sehureći i iftareći u mraku. Hronični nedostatak električne energije u Gazi jeste prvenstveno rezultat izraelske opsade Gaze.
Jedina elektrana bombardovana je 2006. godine u izraelskim zračnim a. I dok su određene popravke djelomično vratile elektranu u pogon, ona operira sa samo 2/3 maksimalnog kapaciteta zbog izraelskih ograničenja na količinu uvoza i prijelaza industrijskog goriva u Gazu, koje je donirano od strane EU. Dizel koji se prokrijumčari iz Egipta nije dobrog kvaliteta i s njim elektrana ne može podmiriti potrebe. Jačina ove elektrane iznosi 55 megavata.
Prije godinu i pol dana Egipat je izgradio liniju koja donosi električnu energiju u Rafah i Kan Junis distrikt, u južnim dijelovima Gaze, koja obezbjeđuje 17 megavata električne energije. Izrael obezbjeđuje 120 megavata kroz svoje linije koje pokrivaju sjeverne i istočne dijelove Gaze.
Međutim, pored svih ovih linija, Gaza pati od nedostatka električne energije, sa stalnim manjkom od 30% potrebne električne energije, zbog opsade i redukcija. Ovaj problem je posebno izražen tokom ramazana jer Palestinci pripremaju sehur i iftar u isto vrijeme, što stvara velika preopterećenja i dovodi do kvarova.
Oboljeli od raka dobijaju samo lijekove protiv bolova
Arafat Hamdona (20) sada se nalazi u odjelu za rak bolnice Eš-Šifa, glavne bolnice u Gazi, pošto mu je juna 2008. godine dijagnosticiran kožni tumor gornje vilice.
Crvene lezije prekrivaju njegovo lice, koje je izobličeno, a oči su mu otečene i zatvorene. U aprilu, Arafatu je dozvoljeno da putuje u bolnicu “Augusta Victoria” u istočnom Jerusalemu gdje je primio tri serije kemoterapija i radioloških terapija. Bio je predviđen da se vrati na daljnji tretman, ali mu nije odobrena dozvola za izlazak iz Gaze od strane izraelskih vlasti.
“Jedino što mu sada daju jesu sredstva za ublažavanje bolova”, kaže njegov otac, Faraj Hamdona, objašnjavjući da je to jedino što bolnica Eš-Šifa može da ponudi. Prema izvještaju iz jula 2009.godine, koje je objavila Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) u Jerusalemu, doktori i medicinske sestre u Gazi nemaju medicinske opreme da odgovore na zdravstvene potrebe 1,5 miliona ljudi koji žive u Gazi.
Medicinska oprema je često pokvarena i oštećena, nedostaju rezervni i zamjenski dijelovi, ili je jednostavno prestara. WHO je objavio da je glavni razlog ovakvog stanja zdravstvenog sistema u Gazi izraelska blokada ovog teritorija, koja je pojačana juna 2007.godine kada je Hamas, koji se smatra terorističkom organizacijom od strane Zapada, preuzeo vlast i kontrolu nad Gazom. Loša organizacija službi za održavanje dodatno usložnjava ovaj problem, kako stoji u izvještaju WHO.
Nešto preko 500 tona donacija medicinske opreme koji su došli u Gazu nakon izraelske vojne ofanzive koja je završila 18. januara još uvijek stoji neiskorištena u skladištima. Prema izvještajima ministarstva zdravstva za 20% doniranih medicinskih sredstava je istekao rok trajanja. WHO kaže da je većina poslane opreme stara i nekorisna zbog nedostatka rezervnih dijelova.
WHO također kaže da snabdjevači nemaju mogućnost pristupa medicinskoj opremi radi popravaka i održavanja i “od 2000. godine osoblje za održavanje i bolničko osoblje nije bilo u mogućnosti da napusti Gazu radi obuke korištenja novih medicinskih uređaja.”
Izraelsko ministarstvo odbrane kaže da nije obavezno dozvoliti ulazak u Gazu bilo čega osim osnovnih humanitarnih potrepština, neophodnih za preživljavanje, i izražava zabrinutost da se određena medicinska tehnologija može zloupotrijebiti u druge namjere. Jedina veza Gaze sa vanjskim svijetom jeste granični prelaz sa Egiptom, koji je zatvoren većinu vremena.
Nedostatak prave medicinske njege u Gazi ima strašne posljedice. “Najveći broj smrti za vrijeme opsade jeste među bolesnicima oboljelim od raka”, izjavio je zamjenik ministra zdravstva Hassan Halifa. “Radiološka terapija za oboljele od raka nije dostupna zbog nedostatka opreme, dok hemoterapija nije dostupna zbog nedostatka lijekova.”
U julu, 77 od 480 osnovnih lijekova i 140 od 700 osnovnih medicinskih potrepština u Gazi je bilo nedostupno, kako navodi WHO.
Ismail Ahmed, 66-godišnjak iz Šujajaha, također leži u odjelu za rak bolnice Eš-Šifa, s kateterom za uriniranje koji završava u kanti za smeće. “Nedostaje nam osnovna oprema za pacijenete”, kaže Abdullah Farajullah, bolničar u tom odjelu.
Pošto boluje od raka krvi, Ismailu su potrebne česte transfuzije krvi. “Ovdje nema dovoljno vrećica za infuzije i tranfuzije. Sestrice krv stave u plastične boce da bi izvršile transfuziju”, kaže on. Zbog nedostatka opreme on je na listi čekanja već mjesecima za CT, i potrebna mu je i magnetna rezonaca (MRI)- iako Gaza, prema izvještajima WHO, nema nijednog MRI skenera. Takođe Eš-Šifi nedostaje opreme za osnovne testove krvi. Pacijenti se oslanjaju na to da članovi njihovih porodica odnesu njihovu krv na testiranje na druge klinike.
Još jedan problem za bolničko osoblje Gaze jeste neredovno snabdijevanje električnom energijom, što utiče na osjetljivu medicinsku opremu kao što su inkubatori i uređaji za dijalizu. Bolnice u Gazi koriste neometani sistem snabdijevanja električnom energijom kao zamjenu, ali ovaj sistem zahtijeva baterije koje su često nedostupne zbog zatvaranja granice od strane Izraela i Egipta, prema tvrdnjama WHO.
Međunarodni komitet Crvenog krsta snabdijeva i finansira 30% medicinskih potrepština i potreba za Gazu, kaže djelatnik ove organizacije Mustafa Ebu-Hassenein u Gazi. “Većina od ovih ostalih 70% dolazi od ministarstva zdravstva u Ramallahu, što je plaćeno iz budžeta Palestinske samouprave (pod Fatahovom kontrolom)”, kaže Tony Laurance, šef ureda WHO-a na Zapadnoj Obali i odjela za Gazu u Jerusalemu.
Postoji dijalog između ministarstva zdravstva u Gazi i onog u Ramallahu. Ali sve ono što bi se poslalo ili što ulazi u Gazu mora biti odobreno od strane “koordinatora za vladine aktivnosti u teritorijama” (COGAT), koji je dio izraelskog Ministarstva odbrane, objašnjava Laurance.
IslamBosna.ba