Zašto osmanski sultani nisu obavljali hadž?

IslamBosna.ba– Zašto osmanski sultani nisu ispunili svoju vjersku obavezu obavljanja hadža, svetog hodočašća muslimana koje se obavlja jednom godišnje u svetom gradu Meki? Ovo je često postavljano pitanje, a najbolji primjer za odgovor na ovo pitanje je dobro poznati incident koji se odnosi na mladog, ambicioznog sultana Osmana II, čija je želja za odlaskom na hadž značajno doprinijela njegovom ubistvu.

Prije svega, potrebno je razumjeti i ispuniti uvjete koji moraju biti ispunjeni da bi hadž postao obavezan (farz). Islamski učenjaci su jednoglasni u tome da hadž postaje obavezan tek nakon ispunjenja pet osnovnih uvjeta: islam, razum, punoljetnost, sloboda i mogućnost. Za žene postoji dodatni uvjet – prisustvo mahrema, odnosno bliskog muškog srodnika, s kojim bi putovale. Ovaj uvjet temelji se na hadisu Poslanika, s.a.v.s.:

“Nije dozvoljeno ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan putovati jedan dan, a da sa njom nije mahrem.” (Muttefekun alejhi)

Učenjaci su ove uvjete podijelili u tri kategorije:

1. Šartovi koji određuju ispravnost hadža – Islam i razum. Hadž nije valjan ako ga obavi nevjernik ili osoba koja nije mentalno sposobna.
2. Šartovi koji čine hadž obaveznim i punopravnim – Punoljetnost i sloboda. Iako hadž može biti ispravno obavljen od strane maloljetnika ili roba, on ne ispunjava njihovu vjersku obavezu, pa su dužni ponoviti hadž nakon što postanu punoljetni ili steknu slobodu.
3. Šart od kojeg zavisi samo obaveznost obavljanja hadža – Mogućnost. Ako bi neko obavio hadž bez stvarne mogućnosti, njegov hadž bi bio ispravan, ali sama obaveza bi se odnosila samo na one koji imaju potrebne uvjete za putovanje i izdržavanje.

Razlozi zbog kojih osmanski sultani nisu obavljali hadž:

Obaveza vođenja džihada – Prema islamskom pravu, farzovi (obaveze, dužnosti) se dijele na dvije glavne kategorije farzi-‘ajn i farzi-kifaje.

• Farzi-‘ajn je obaveza koju svaki pojedini musliman mora izvršavati, poput obavljanja pet dnevnih namaza ili posta u mjesecu ramazanu. Ove dužnosti ne mogu biti prenesene na nekog drugog.

• Farzi-kifaje je obaveza koja se odnosi na cijelu zajednicu muslimana. Ako je izvrši određeni broj ljudi, ostali su oslobođeni odgovornosti. Međutim, ako niko ne izvrši, svi snose grijeh i odgovornost pred Allahom. Primjer za to je obavljanje dženaze-namaza za umrlog muslimana.

Džihad je farzi-kifaje za sve muslimane. Zbog toga pojedinac može dati prednost hadžu, koji je farzi-‘ajn, osim u slučaju očigledne opasnosti od neprijatelja, poput vojne invazije, što je farzi-kifaje.
U takvim okolnostima, džihad postaje postaje prioritet. Za sultane i halife, džihad je smatran apsolutnom obavezom – farzi-‘ajnom, jer je njihova dužnost bila da štite muslimane i osiguraju stabilnost države.

Kada je Poslanik Muhammed, s.a.v.s., upitan koja djela su najvrjednija, odgovorio je: “Vjerovanje u Allaha i Njegova Poslanika! Ponovo je upitan: A koje onda? Odgovorio je: Borba na Allahovom putu! Nakon toga, ponovo je upitan: A koje onda? Odgovorio je: Propisno obavljen i kod Allaha primljen hadž!”

Državni interesi i sigurnost – Zaštita muslimanskih života, imovine i čednosti smatra se javnim pravom i ponekad ima prioritet nad ličnim obavezama, što se jasno vidi u ovom slučaju.
Svaki osmanski sultan do Selima II proveo je polovinu svog života vodeći džihad u ime Allaha. Zapravo, islamski učenjaci su izdavali fetve da sultani trebaju dati prednost džihadu, koji im je farzi-‘ajn, nad obavljanjem hadža. Kada je Bajazit II želio ići na hadž dok je bio namjesnik Amasije, veliki vezir i drugi velikodostojnici države su ga savjetovali da odmah preuzme prijestolje bez odgađanja. A da odlazak na hadž ostavi narodu i onima koji nisu uključeni u državne poslove, kako neprijatelji ne bi iskoristili priliku za napad.

Sultanu Osmanu II, koji je odlučno insistirao na obavljanju hadža, što ga je na kraju koštalo života, izdata je fetva od strane Esada Efendije, tadašnjeg šejhu-l-islama Osmanskog carstva i njegovog punca. Ova fetva sažimala je ključna pravila islamskog fikha:

“Odgovor na vaše pitanje glasi: Hadž nije obavezan za sultane; njihova dužnost je da ostanu na prijestolju, održavaju red i uspostavljaju principe pravde kako bi spriječili smutnju.”

Aziz Mahmud Hudaji, najuglednija ličnost tog vremena,također je potvrdio ovu fetvu, upozoravajući Osmana II da ostane na prijestolju. Štaviše, izjava Jahje Efendije, kojeg je sultan prekorio da je poticao vojnike u vezi s ovim pitanjem, a kasnije imenovao za šejhu-l-islama, bila je u potpunosti u skladu s kriterijima islamskog prava.

„O moj sultane! Daleko bilo da učenjaci, koji dove za vaše dobro, podstiču razbojnike. Ipak, iskreno nismo bili voljni pristati na vašu želju da krenete na putovanje radi obavljanja hadža, jer vaši preci nisu obavili hadž niti su poduzimali to mubarek putovanje. Prethodni sultani su žrtvovali svoju iskrenu želju za obavljanjem svetog hadža radi održavanja poretka u svijetu. Pogrešno je napustiti Mamalik el-Mahrusa (Carske osmanske zemlje, božanski zaštićene) u situaciji gdje postoji mogućnost da se neprijatelj pojavi i izazove smutnju u cijeloj zemlji. Ako smo u ovome pogriješili, to će se smatrati našim grijehom, jer smo vas spriječili.“

Prijetnja od janjičara – S druge strane, janjičari, potaknuti glasinama da sultan planira osnovati novu vojsku kako bi ih zamijenio, izrazili su svoje nezadovoljstvo Osmanom govoreći:

„Želio si otići na hadž, želio si ukinuti janjičare i konjanike. Nadaš se da podigneš novu vojsku! Čuli smo da ćeš dovesti vojnike iz Šama (Sirije) i Halepa. Mi to ne prihvatamo. Sjedi u svojoj palači i ponašaj se kao što se padišah treba ponašati! Inače će stvari biti drugačije!“

Logistika i sigurnost puta – U stoljeću kada prijevozna sredstva nisu bila razvijena kao danas, hadž je mogao trajati najmanje tri mjeseca, a u pojedinim slučajevima i duže.

Islamski pravnici su smatrali da čak i ako je sultan bio fizički sposoban, mogao je biti spriječen obaviti hadž zbog političkih neprilika ili straha od tiranskog upravitelja. Zbog toga su zaključili da sultani mogu biti smatrani “zatvorenima” u svojim obavezama prema državi, što ih je oslobađalo obaveze hadža.

Osim toga, sigurnost puta je bila važan faktor. Na primjer, nakon 326. hidžretske/937. gregorijanske godine, hadž nije bio obavezan oko dvadesetak godina zbog anarhije koju su izazvali Karamiti, koji su napadali hadžije na putu ka Meki

Obavljanje hadža u ime sultana – Iako osmanski sultani nisu lično odlazili na hadž, uvijek su slali izaslanike – bedele – da ga obave u njihovo ime. Postoji i priča da je sultan Abdulaziz tajno obavio hadž pod maskom, ali nema dokaza koji bi to potvrdili.

Hadž, kao jedno od pet temelja islama, izuzetno je važan, ali u slučaju osmanskih sultana, njihove državničke i vojne obaveze imale su prednost nad individualnim ibadetima. Njihova uloga kao vođa islamskog svijeta zahtijevala je prisustvo u prijestolnici i na ratištima, a islamski pravnici su smatrali da je njihova primarna dužnost održavanje stabilnosti i pravde. Stoga, dok su drugi muslimani ispunjavali ovu svetu dužnost, sultani su ostajali posvećeni upravljanju državom i odbrani islama.

IslamBosna.ba – na osnovu teksta prof. dr. Ahmeda Akgündüza