Naš uvaženi reisul-ulema dr. Mustafa ef. Cerić odavno upozorava našu javnost da se posljednjih godina konstantno putem domaćih medija vodi neprimjerena kampanja protiv islama i muslimana koja ima sve oblike otvorene islamofobije. Brojni zlonamjernici i neodgovorne osobe putem domaćih medija kao što su FTV, Oslobođenje, Slobodna Bosna, Dani, Start, San itd., konstantno iznose opasne stavove kojima plaše domaće stanovništvo od opasnosti od tzv. vehabizma. Nažalost, u ovoj nečasnoj raboti učestvovali su i pojedini službenici Islamske zajednice u BiH među kojima se ističe nekoliko profesora sa Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Nažalost, najpogubniji rezultat njihovog islamofobičnog djelovanja dogodio se nedavno u Mostaru kada je skupina indoktriniranih mostarskih Bošnjaka i samodeklarirajućih Hrvata, kao što je ubica Igor Salčin, izvela mučko ubistvo rahmetli Magdija Dizdarevića. Magdijeve ubice i njihovi medijski indoktrinatori nisu se zadovoljili samo njegovim ubistvom, već su otišli korak dalje. Za sve su okrivili vehabije “koji su napali mladiće koji su mirno sjedili u obližnjem kaficu”. U razgovoru sa Edibom Dizdarevićem, bratom rahmetli Magdija, koji je također bio izložen napadu ubica, otkrivamo detalje ubistva rahmetli Magdija kao i druge važne pojedinosti o cjelokupnom slučaju. Do sada smo imali priliku čuti brojne verzije ubistva rahmetli Magdija.
S obzirom da si cijelo vrijeme bio sa njim, ispričaj nam šta se tačno dogodilo te noći.
Dizdarević: Bila je srijeda 15. juli 2009. godine. Moj brat i ja došli smo u džamiju da klanjamo jacija-namaz. Bio je proučen ezan za jacija-namaz, a Magdi i ja sjedili smo na sofama ispred samog ulaza u džamiju išcekujući ikamet za farz-namaz, što je bila naša uobičajena praksa. Tada smo čuli dječiju galamu i viku ispred ulaza u harem Šarića džamije i ja sam ispred ugledao brata Harisa Dvizca. Na samom ulazu u harem vidio sam još jednog džematliju, a drugi koji je bio već ušao, vratio se nakon što je čuo viku. Moj rahmetli brat i ja također smo izašli da vidimo šta se dešava. Tu ispred haremskih vrata zatekao sam Erola Beganovića kako se raspravlja sa Harisom i pokušava da nasrne na njega. Međutim, u tom pokušaju ga je sprečavao komšija Zukanović i smirivao situaciju. Mi smo pitali o čemu se radi, i od Dvizca saznajemo da ga je udario Erol na autobuskom stajalištu oko 20 metara udaljenom od ulaza u harem i da je on povrijedio ruku i da vjeruje da je slomljena jer ga boli i ne može da je pokreće. Tu se situacija smirila i Erol i Zukanović odlaze na vrh jednog sokaka koji vodi na Hadžića liman (igralište pored rijeke Neretve) na kojem se tu noć odvijala proslava godišnjice formiranja Mostarskog bataljona. Auto Dvizca, u kojem su mu bili supruga i malo dijete, bilo je parkirano na autobuskom stajalištu odmah preko puta tog sokaka. Mi smo krenuli sa Harisom do auta da vidimo kako ćemo da ga odvezemo u bolnicu jer on nije mogao da vozi. Magdi je zaostajao za nama. Prišli smo Erolu i Zukanoviću koji su stajali odmah preko puta da vidimo zašto ga je udario, šta je dakle razlog. Tu su se Erol i Dvizac opet sporječkali i Dvizac mu je uzvratio udarcem poput tača. Na to je Erol utrčao u sokak i izvadio mobitel prijeteći riječima: “Sad ćete vi vidjeti, sad ćete vidjeti.” Zukanović ga je smirivao, ali on nije na to reagirao. Zatim je počeo da nam psuje Aliju (misli se na rahmetli Aliju Izetbegovića) i da vrijeđa islam. Nakon toga je otrčao niz sokak na Hadžića liman, a mi smo krenuli ka autu Dvizca da vidimo kako da ga odvezemo u bolnicu. Za nekoliko trenutaka na vrhu sokaka pojavila se grupa od otprilike 15 mladića i ljudi, pa možda i više. Za čas su napunili ulicu. Tu je među njima bio Erol i govorio: “Hajte sad, hajte sad.” U trenu su se dvije skupine sporječkale i izbila je masovna tuča. Nakon što sam primio udarac u desno oko od Adnana Ivkovića, ja sam se uhvatio ukoštac sa njim i pokušao ga oboriti na zemlju. Kroz glavu mi je prošla misao da bi me mogli oboriti na zemlju njegovi drugovi i izudarati me, ja se tad izvlačim iz mase. Desno oko mi je nateklo i na njega sam slabije vidio, a i krvarilo je. Primijetio sam da mi krv kaplje po vratu i tada sam uvidio da sam imao i ozljedu na tjemenu glave. Prema snimku, a i po sjećanju, mom rahmetli bratu koji je stajao udaljen od mase na sredini ulice prilazi Igor Salčin i par sekundi nakon njegovog prilaska moj rahmetli brat ostaje ležati nepomično na asfaltu. Posljednji smrtonosni udarac mom rahmetli bratu Magdiju nanio je Igor Salčin. Nedugo nakon toga ja mu prilazim i vidim da je u polusvjesnom stanju i da “krklja”. Pokušavao je progovoriti i očima mi je nešto išaretio, “gestikulirao” ukazujuci u pravcu Igora, bio sam uvjeren da mi je htio reći nešto na takav način. Pokušavao je da ustane na stranu, ali nije mogao, smirivao sam ga i tješio. Umivali smo ga vodom, jedan komšija mu je pružao pomoć brinući se da mu se jezik ne vrati kako se ne bi ugušio. Neko je pozvao hitnu i odvezli smo ga u bolnicu gdje mu je ukazana prva pomoć, a kasnije, nakon što mu se stanje te noći pogoršalo, morao je biti operisan. Cijelu noć sam proveo u bolnici. Operisao ga je doktor Ibrahim Konjhodžić. Operacija je trajala otprilike dva i po sata. Na licu doktora vidio sam zabrinutost. Upitao sam ga za brata: “Doktore, kako je?” Rekao je: “Brat ti je u vrlo teškom stanju, vrlo teškom. Imao je frakturu lobanje i oštećenje mozga na dvije strane i jako unutrašnje krvarenje.” Došlo je do oticanja mozga. Nisam mogao da vjerujem da se sve to dešava. Jednostavno, sve mi je djelovalo kao da sanjam. Vidio sam da su doktori uradili koliko su mogli, a istinsku vlast nad sudbinom i konačnim ishodom moga rahmetli brata Magdija imao je samo Allah, subhanehu ve te’ala, Gospodar Milostivi i Plemeniti. U petak u jutarnjim satima dobio sam poziv na kućni broj. Bio je to doktor Vinković. Izjavio mi je saučešce i rekao da mi je brat umro u 7 sati toga jutra. Ta vijest me jako pogodila kao i moju porodicu. Bili smo tužni, plakali smo zbog gubitka i rastanka sa njim. Molim Uzvišenog Allaha, Gospodara Arša veličanstvenog, da mom bratu oprosti grijehe, da ga sačuva od patnje u kaburu i džehennemske vatre i da ga uvede u Džennet u društvo vjerovjesnika, iskrenih, šehida, a i dobrih Allahovih robova, a kako su samo oni divno društvo. I molim Uzvišenog da ubici moga brata podari kaznu na dunjaluku i ono što je zaslužio na ahiretu.
Kako je moguće da se takvo što dogodilo u Mostaru i to da to učine Bošnjaci, iako se Igor Salčin izjašnjava kao Hrvat? Je li moguce da u Mostaru vlada tolika islamofobija i zašto je to tako?
Dizdarević: Ovaj događaj je napad pijanih Bošnjaka, među kojima je bilo ološi i kriminalaca, na vjernike. Islamofobije ima svugdje u BiH pa i u Mostaru. Mostar je nekad bio grad za koji je važila izreka: “U Sarajevu se ne hvali da si imućan, a u Mostaru se ne hvali da si učen.” Tu je bilo dakle znanja i vjere. Danas je situacija skroz suprotna. Ima vrlo malo znanja o vjeri i vjere. To je grad u kojem je raširen alkoholizam, blud, kocka, a poznat je i po drogi. Ako se neko u Mostaru hvali time što je građanin, zar je onda ispravno i “građanski” da se dobacuje i psuje i vrijeđa Bog kad neko od vjernika prolazi ulicom, a to se pogotovo dešava kada čovjek ide ulicom i prođe pored kafane. Kakva je to tolerancija i građanska kultura?! Djevojka ili žena koja ide ulicom oskudno odjevena i smatra da je to njeno pravo, prolazi bez ikakvih uvreda, dok djevojka ili žena koja se pokrije i smatra da je to njena dužnost i da ima pravo na to, biva vrijeđana i ismijavana. To se naročito dešava ako prekrije lice.
Kako komentiraš ponašanje građana Mostara, Bošnjaka, naročito tvojih komšija, nakon što je ubijen Magdi?
Dizdarević: Sjećam se da su ljudi, dok sam lijepio smrtovnice po gradu, sa jednim bratom u vjeri, koji su prilazili da pročitaju o kome se radi, bili šokirani viješću da se takvo nešto moglo desiti osobi koja ide u džamiju. To su ljudi koji osobe sa bradama vide ljudima, a ne nekakvim “vehabijama” ili “teroristima”. A to su upravo normalni i ispravni stavovi i shvatanja, i to je znak nečije kulture. Što se tiče komšija, moje prve komšije su odmah pritekle u pomoć meni i mojoj porodici. Svakako u pomoć su mi, osim njih, pritekle i džematlije. Mislim da su i komšije bile šokirane onim što se desilo jer svi su poznavali mog rahmetli brata kao mirnog i pristojnog mladića lijepog ponašanja.
Jesi li pratio medijske napise, odnosno izvještaje nakon Magdijevog ubistva? Kako komentiraš te izvještaje?
Dizdarević: Da, pratio sam medije, kako printane tako i elektronske, iz kojih bih izdvojio recimo izjavu neke N.N. osobe date Srni, a koja je objavljena 16. jula (srpnja) 2009. i glasi: “Prema navodima očevidaca, riječ je o obračunu pristalica vehabijskog pokreta sa mladićima koji su u obližnjem lokalu slavili završavanje snimanja u glazbenom studiju. ‘Mladići su izašli na ulicu i posvađali se sa ovima iz džamije. Dvojica mladića su se potukla, nakon čega je nastala masovna tučnjava’, rekla je Srni jedna žena koja zbog straha od mogućih prijetnji nije željela odati svoj identitet. Nitko u naselju Luka gdje se dogodio incident jucer nije želio javno izaći i reći što se dešavalo, samo su kratko komentirali da se ‘u tome naselju od vehabija ne može živjeti’.” U tekstu se nalazi više lažnih informacija kao i huškačka retorika. Vjernici su nazivani vehabijama, a pijani napadaci nazivani mladićima, tako da u startu imate “vehabije” kao loše i “mladiće” kao dobre. Uz to, nije bilo nikakvo slavlje u obližnjem lokalu nego su došli sa obližnjeg igrališta gdje je bila proslava godišnjice formiranja Mostarskog bataljona. Uz to, Srni je izjavu dala ženska N.N. osoba koja je, svjesna svojih laži, željela ostati anonimna, a ne iz razloga što se boji za svoju sigurnost. A posljednji komentar je ujedno i huškačka retorika i notorna laž. Istina je da su muslimani vjernici u naselju Luka uvijek živjeli mirno i nikoga nisu napadali. A izjavom da se od vehabija ne može živjeti, kao i prethodnim lažnim informacijama, u startu se pokušala baciti ljaga na vjernike. Mislim da su pojedini mediji jedva dočekali ovakvu vijest da se nešto dogodilo vezano za vjernike koje nazivaju “vehabijama” pa da opet krenu sa svojom huškačkom retorikom koja nam je od prije poznata. Međutim, uspostavilo se da su vjernici bili ta oštećena strana i onda su odjednom lukavo zašutjeli.
Nakon onoga što ti se dogodilo, bojiš li se za svoju sigurnost?
Dizdarević: Osjećam da mi je sigurnost ugrožena, ali se ne bojim onoga što će doći u budućnosti. Ja čvrsto vjerujem u ajet:
“Reci:’Dogodit će nam se samo ono što nam Allah odredi. On je Gospodar naš. I neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju.”’ (Tevbe, 51.).
Meni je Allah dovoljan i divan je On Gospodar i Zaštitnik.
Izvor: Saff
Razgovarao: Ezher Beganović