Kako je biti Kurd koji živi u Turskoj?

IslamBosna.ba- Prije svega, dozvolite mi da kažem da ne živim u području koje je gusto naseljeno Kurdima, ali sam  čuo  da su u prošlostu bili izloženi nasilju od strane vlade, ali vam ne mogu reći da li je to stvarno tako ili nije.
Pošto ne živim u takvom području, nisam pitao to pitao osobe koje žive ili su živjele tamo. I priče su različite, i potpuno ovise o tome ko ih govori. Mislim, ukoliko vlada ubije neke svoje građane da li će to priznati? Ili, ako manjina konstantno provocira vlasti jedne zemlje kako bi nešto postigli, da li će to oni priznati?
Neće.
Dakle, pričat ću vam o svom iskustvu. Ne misle svi Kurdi poput mene.
Prije svega, obrazovni sistem vas odgaja kao Turčina. Tokom mog obrazovanja, nikda nisam vidio riječ Kurd u bilo kojoj svojoj knjizi. Zovite to kako god hoćete, asimilacija ili integracija. Ali ja nisam znao da Kurdi postoje.
Ukoliko imate nastavnika koji mrzi kurdski narod, odrast ćete da mrzite Kurde. Imao sam puno nastavnika, a jedan od njih je mrzio kurdski narod. On je bio ispranog mozga.

Kada sam saznao da sam Kurd bilo me je toliko stid toga da sam tražio načine da budem pola Turčin pola Kurd. Nisam želio da budem od onih koji odbacuju njihovu rasu ili etničku pripadnost. Zato što sam mislio da smo braća i sestre, ne samo Turci i Kurdi, već svi ljudi.
Osjećaji turskog naroda prema Kurdima su pomiješani. Ne mrze ih svi, niti ih svi vole. Osjećanja se kreću od ‘Svi Kurdi su teroristi, ukoliko nisu onda postoji mogućnost da budu’ ili ‘Kurdi su naša braća, PKK su teroristi koji se hrane kurdskim narodom”. Srećom, većina njih misli da su Kurdi u redu, barem oni koje poznajem.
Ovakva situacija pomiješanih osjećaja otežava prosječnom Kurdu. Imam fašističke prijatelje, ali i ne toliko fašiste kao i humane prijatelje. Ponekad bi oni koji nisu toliko fašisti rekli u mom prisustvu, nakon napada PKK, da su svi Kurdi teroristi. Onda mi kažu “Bez uvrede, Mesut”. . Nisam siguran kako me ovim ne mogu povrijediti. On me je nazvao teroristom i to na osnovu onoga što je neki PKK pripadnik uradio. Ja čak i ne volim PKK. Vjerovatno mrzim više PKK od većine mojih ne tako fašistoidnih prijatelja.

Mržnja raste kad god PKK izvede napad. Potpuno razumijem mržnju i slažem se s turskim narodom. Ali mržnja pojedinaca je usmjerena na cijeli kurdski narod. To je isto kao da mrzite sve muslimane zbog onoga što IDIŠ radi. Ukoliko ste u okruženju ovih ljudi, osjećat ćete se neprijatno. Niste uradili ništa loše, a i vjerovatno nećete uraditi ništa loše turskom narodu, zemlji ili vladi, ali oni vas mrze, samo u tom momentu. Zapravo, ne mrze vas kao osobu, oni mrze vaše porijeklo. To je ono što je neugodno.
Političari, naravno, ne pomažu. Žalosno je reći da političari podstiču mržnju. Ako ima mržnje tu je prilika da se dobiju glasovi. Dakle, političari su posljednji kojima ćete se okrenuti da bi došlo do socijalnog mira između Turaka i Kurda koji žive u Turskoj.
Trend ljubavi i mržnje prema Kurdima je nestabilan. Ponekad se pojave novinski tekstovi i TV emisije koji nas podsjećaju da su se Kurdi i Turci borili rame uz rame da bi izgradili ovu zemlju. Nekada su tu emisije koje govore zašto bi Kurdi trebali otići negdje drugo.
Mogu reći da se nikada nisam plašio za svoj život zbog toga što sam Kurd. Ljudi oko mene, ljudi koji žive u gradovima gdje sam živio i gdje živim nikada nisu ni pomišljali da ubiju nekoga samo zato što je Kurd. Čak ni kada bi PKK ubila puno turskih vojnika i građana.
Nikada, također, nisam bio izopćen zato što sam Kurd. Baš kao i većina ljudi na ovoj planeti, Turci vole ili mrze osobu uglavnom zbog toga kakva je ličnost. Ja ne predstavljam cijeli kurdski narod ili njihove ideje, pa me gledaju kao osobu, a ne kao Kurda.

Napisao: Mesut Jašar

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba