Ljudi jedni druge napuštaju, ali da li se vraćaju? II- dio

IslamBosna.ba- Odlazak je težak. Gubitak je teži. Dakle, prije par sedmica sam postavila pitanje: Zašto ljudi jedni druge napuštaju? Odgovor me odveo u neka moja najdublja životna saznanja i previranja. Ali me također natjerao i da se zapitam: Nakon što ljudi odu, da li se ikada vrate? Nakon što nam je uzeto nešto što volimo, da li nam se to ikad vrati? Da li je gubitak stalan – ili samo sredstvo za neku veću svrhu? Da li je gubitak sam Kraj, ili privremeni lijek za bolesti našeg srca?

Postoji nešto nevjerovatno o ovome životu. Naime, isti zemaljski atribut koji nam uzrokuje bol je istovremeno i ono što nam daje olakšanje: Ništa ovdje nije trajno. Šta to znači? Znači da će prelijepa ruža u mojoj vazi sutra uvenuti. Znači da će me moja djeca zanemariti. Ali to također znači i da će se tuga koju danas osjećam, sutra promijeniti. Moj bol će nestati. Moj smijeh neće trajati zauvijek- ali neće ni moje suze. Kažemo da ovaj život nije savršen. I nije. Nije savršeno dobar. Ali, isto tako, nije ni savršeno loš.

Allah, s.v.t., nam u jednom veoma dubokom ajetu kaže: Ta, zaista, s mukom je i last. (El- Inširah, 5) Mislim da sam pogrešno razumjela ovaj ajet dok sam odrastala. Mislila sam da znači: Nakon teškoće dolazi olakšanje. Drugim riječima, smatrala sam da je život sastavljen od loših i dobrih perioda. Nakon loših vremena dolaze bolja. Mislila sam da je život ili potpuno dobar ili potpuno loš. Ali to nije ono što ajet kaže. Ajet kaže da sa teškoćom dolazi i olakšanje. Olakšanje je istovremeno kad i teškoća. To znači da ništa u ovom životu nije uvijek u potpunosti loše (ili potpuno dobro). U svakoj lošoj situaciji u kojoj se nađemo, uvijek postoji nešto na čemu trebamo biti zahvalni. S nevoljom nam Allah također daje i snagu i strpljenje da je podnesemo.

Ako analiziramo teška vremena u našem životu, uočit ćemo da su ona također bila ispunjena i mnogim dobrom. Pitanje je- šta ćemo izabrati da se fokusiramo? Mislim da je zamka u koju upadamo ukorijenjena u ovom lažnom uvjerenju da ovaj život može biti savršen- savršeno dobar ili savršeno loš. Ali to nije priroda dunjaluka. To je priroda Ahireta. Ahiret je sačuvan za savršenstvo stvari. Džennet je savršeno i potpuno dobar. U njemu ne postoji ništa loše. A Džehennem, da nas Allah sačuva od njega, je savršeno i potpuno loš. U njemu nema dobra.

Ali ne razumijevajući istinski ovu realnost, i sama sam često bila okupirana trenutnim okolnostima svog života (ili dobrim ili lošim). Proživljavala sam svaku situaciju u njenom punom intenzitetu, kao da je posljednja, ili kao da se nikada neće završiti. Način na koji sam se osjećala u trenutku transformisao je cijeli svijet i sve u njemu. Ukoliko sam bila u tom trenutku sretna, prošlost i sadašnjost, blizu i daleko, cijeli svemir je bio dobar u tom trenutku. Kao da je savršenstvo moglo ovdje postojati. A isto se događalo i s lošim stvarima. Stanje negativnosti je sve prožimalo. Postajao je čitav svijet, prošlost i sadašnjost, čitav univerzum je bio loš u tom trenutku. Pošto je postalo moj cijeli univerzum, ništa nisam mogla vidjeti izvan njega. Ništa drugo nije postojalo u tom trenutku. Ako si mi danas učinio nešto loše, to je bilo zato što ti više do mene nije stalo, a ne zato što je to bio jedan trenutak u nizu beskonačnih trenutaka, a koji se zadesio da bude takav, ili zato što ti i ja i ovaj život jednostavno nismo savršeni. Ono što sam proživljavala, ili osjećala, u tom trenutku je zamijenilo kontekst, jer je zamijenilo cijelu moju viziju svijeta.

Mislim da u našoj iskustvenoj prirodi, neki od nas su posebno podložni ovome. Možda je to razlog zbog čega možemo postati žrtva fenomena- “Nisam od tebe nikada vidjela nikakvog dobra“ koji je Poslanik, s.a.v.s., spomenuo u svom hadisu. Možda neki od nas ovo kažu ili osjećaju jer u tom trenutku mi iskustveno zaista nismo vidjeli ništa dobro, jer naša osjećanja u tom trenutku smjenjuju, definišu i postaju sve. Prošlost i sadašnjost postaju iskustveni trenutak.

Ali, prava spoznaja da u ovom životu ništa nije završeno mijenja naše iskustvo. bezgranično, da ništa nije kamil (savršeno, kompletno), Allah nam omogućava da iskoračimo iz trenutaka i vidimo ih onakvim kakvi jesu: ne kao univerzumi, ne kao Realnost, prošlost ili sadašnjost, već samo to – kao samo jedan trenutak u nizu beskonačnih trenutaka… i da će i oni proći.

Kada plačem, ili gubim, ili imam modricu, sve dok sam živa, ništa nije konačno. Sve dok još uvijek postoji sutra, sljedeći trenutak, ima nade, postoji promjena, postoji iskupljenje. Ono što je izgubljeno, nije izgubljeno zauvijek.

Dakle, u odgovoru na pitanje da li se vraća ono što je izgubljeno, proučavam najljepše primjere. Da li se Jusuf vratio svome ocu? Da li se Musa vratio svojoj majci? Da li se Hadžera vratila Ibrahimu? Da li su se zdravlje, bogatstvo i djeca vratili Ejjubu? Iz ovih priča izvlačimo snažnu i lijepu lekciju: ono što Allah uzme nikad nije izgubljeno. Zapravo, samo ono što je kod Allaha je ono što ostaje. Sve ostalo nestaje. Allah, s.v.t., kaže: Ono što je u vas – prolazno je, a ono što je u Allaha – vječno je. One koji su trpjeli Mi ćemo, sigurno, nagraditi mnogostrukom nagradom za ono što su činili. (En-Nahl, 96)

Dakle, sve ono što je kod  Allaha, nikad nije izgubljeno. Ustvari, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: Ti nećeš nešto ostaviti bojeći se Uzvišenog Allaha a da ti Allah neće dati ono što je bolje od toga. (Ahmed) Zar Allah nije uzeo muža od Ummu Seleme da bi ga zamijenio Poslanikom, s.a.v.s.? Ponekad nam Allah uzima da bi nam dao. Ali, presudno je shvatiti da Njegovo davanje nije uvijek u onom obliku za kakav mi mislimo da želimo. On najbolje zna šta je najbolje. Allah kaže: Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate.  (El- Bekara,216)

Ali ako će nam se nešto vratiti, u jednom ili drugom obliku, zašto nam je uopće i uzeto? SubhanaAllah. Upravo u ovom procesu “gubljenja“ mi dobivamo.
Allah nam daje poklone. Ali mi onda često postajemo ovisni o tim poklonima, umjesto o Njemu. Kad nam daje novac, mi ovisimo o novcu- a ne o Njemu. Kad nam daje ljude, mi ovisimo o njima- a ne o Njemu. Kad nam da položaj ili moć, mi ovisimo o njima, i ove stvari nam odvlače pažnju. Kad nam Allah da zdravlje, mi se prevarimo. Mislimo da nikad nećemo umrijeti.

Allah nam daje poklone, ali mi ih onda zavolimo onako kako bi samo Njega trebali voljeti. Mi uzimamo te poklone, i ubrizgamo ih u naša srca, sve dok oni ne preuzmu kontrolu. Uskoro ne možemo živjeti bez njih. Svaki  trenutak provodimo u razmišljanju o njima, u pokornosti i obožavanju njih. Um i srce koje je stvorio Allah, u ime Allaha, postaju vlasništvo nečega ili nekoga drugog. A onda dolazi strah. Strah od gubitka nas počinje onesposobljava. Poklon – koji je trebao ostati u našim rukama – preuzima naša srca pa nas obuzima strah od njegovog gubitka. Ubrzo, ono što je bio poklon postaje oružje za mučenje i zatvor koji smo sami stvorili. Kako se možemo ovoga osloboditi? Ponekad, u Svojoj beskrajnoj milosti, Allah nas oslobađa … tako što nam to oduzme. Kao rezultat gubitka, mi se svim srcem okrećemo Allahu. U tom očaju i potrebi, mi tražimo, preklinjemo, molimo. Kroz gubitak dostižemo stepen iskrenosti i poniznosti i oslanjanje na Njega koji drugačije ne bismo dostigli – da nam poklon nije oduzet. Kroz gubitak, naša srca se potpuno okreću Njemu.

Šta se dešava kad prvi put dadnete djetetu igračku ili novu igricu koju je oduvijek željelo? Ono je potpuno okupirano njome. Ubrzo ne želi raditi ništa drugo. Ne vidi ništa drugo. Ne želi uraditi svoje zadatke ili čak jesti. Na svoju štetu je potpuno hipnotisano. Dakle, šta uradite, kao brižni roditelj? Da li ga ostavljate da se davi u vlastitoj ovisnosti i potpunom gubitku fokusa i balansa? Ne.
Oduzmete mu poklon.

Onda, kada dijete povrati fokus svojih prioriteta, povrati razum i ravnotežu, kada se stvari postave na odgovarajuće mjesto u njegovom srcu i umu i životu, šta se događa? Vratite mu poklon. Ili možda nešto bolje. Ali ovaj put, poklon više nije u njegovom srcu. Sad je na pravom mjestu. U ruci.
A ipak u tom procesu oduzimanja dogodila se najvažnija stvar. Gubitak i ponovni dobitak poklona je beznačajno. Oduzimanje tvog nemara, tvoje ovisnosti i fokusa na nešto drugo osim Njega i zamjena za sjećanje, ovisnost i fokus samo na Njega je bio pravi poklon. Allah uskraćuje da bi nam dao.

I tako ponekad, “nešto bolje“ je najveći poklon: Njegova blizina. Allah je uzeo kćerku Malika ibn Dinara da bi ga spasio. On je uzeo njegovu kćerku, ali je zamijenio zaštitom od džehennemske vatre i spasom od bolnog života u grijehu i udaljenosti od Njega. Kroz gubitak kćerke, Malik ibn Dinar je bio počašćen životom provedenim u blizini Allaha. A čak i ono što je oduzeto (kćerka) će ostati s Malikom ibn Dinarom zauvijek u Džennetu.

Ibn Kajjim, neka je Allah zadovoljan s njim, govori o ovom fenomenu u svojoj knjizi “Medaridž es-Salikin“. On kaže: “Allahova je odredba poklon vjerniku, pa makar se manifestirala kroz određenu zabranu. Ona je, u suštini, blagodat, bez obzira što izgleda kao patnja. Iskušenje koje Allah dadne čovjeku donosi mu zdravlje i pored toga što se čini da se radi o nevolji”.

Dakle, na pitanje – “Nakon što je nešto izgubljeno, da li se vraća?“ odgovor je potvrdan. Vraća se. Ponekad ovdje, ponekad tamo, ponekad u nekom drugom, boljem obliku. Ali najveći poklon se krije u uzimanju i vraćanju. Allah nam kaže: Neka se zato Allahovoj blagodati i milosti raduju, to je bolje od onoga što gomilaju. (Junus, 58)