Istinita priča o istinskoj sreći

IslamBosna.ba- Hasan Habneke el-Mejdani, jedan od savremenih islamskih učenjaka i daija je ispričao:

Jednog ramazanskog dana, sat prije iftara, vraćao sam se kući i susreo me jedan siromašni čovjek koji bi nekada navraćao na moja predavanja u kući i džamiji. Poselamio me tako blago i prijatno da su mi oči zasuzile, a onda mi reče: “Šejh, zaklinjem te Allahom da večeras iftariš kod mene.”

Jezik mi se zavezao da nisam mogao ništa odgovoriti, u srcu mi je odjekivala zakletva Allahom da sa njime iftarim, iako sam pokušao kazati mu kako me porodica čeka na iftaru i kako se ne nadaju da neću doći, ipak sam krenuo za njim. Postao sam svjestan da idem za njim prema njegovoj kući kojoj nisam znao mjesto, a nisam poznavao ni okolnosti u ovom prediftarskom vremenu.

Stigli smo do njegove kuće, bila je to jedna mala sobica, sa stolom i otvorom na krovu. Do kuće su vodile trošni drveni basamaci koji ne bi mogli podnijeti dvojicu ljudi odjednom. Sve je oslikavalo veliko siromaštvo i oskudicu.

Gledao sam njegovo lice, doista je bilo ozareno srećom, a njegov jezik je neprestano ponavljao riječi zahvalnosti. Obratio mi se: “Vidi šejh, ovo je moja kuća, Allah mi je darivao, meni pripada. Ujutru kad sunce izgrije prvo obasja moju sobu, a također i kad zalazi, obasja je s druge strane. Sunce mi osvjetljava sobu tako da mogu učiti lahko Kur’na ujutru poslije sabaha, a i prije akšama. A moja supruga, moj šejhu, ona se nasloni na ovaj prozor i dovi za mene. Tako mi Allaha, šejh, kao da živim u Džennetu.”

Dok sam ovo slušao, penjao sam se uz basamake pun straha da se ne polome ispod mojih nogu. Ušli smo u sobu. Supruga se nalazila u jednom izdvojenom dijelu gdje se nalazila kuhinja. Čuo sam kako joj tiho govori: “Draga, večeras će sa nama iftariti šejh Hasan Habneke.” Ona mu odgovori: “Aman, zastidio si me, znaš da nemamo ništa u kući, imamo samo nešto fula (op. prev. bob). Još veoma malo vremena je do iftara, a i kada bi bilo više ne bih imala ništa pripremiti.”

Čuvši ovo, pozvao sam domaćina i rekao mu: “Brate, ja imam jedan uvjet ako želiš da iftarim kod tebe.”

“Reci, šejh” – odgovori on.

“Ja iftarim samo hurme i vodu, za iftar jedem ful, sa krompirima i korijanderom, pa te molim da ako možeš to bude moj iftar, drugo ništa ne jedem” – rekao sam mu. To sam rekao jer znam da je krompir hrana siromaha i da ga najvjerovatnije ima. Onda sam ga zamolio da me ostavi samog do iftara, kako bih se mogao posvetiti dovi.

Kada je nastupio iftar, iznio je to i to sam iftario, a onda se uputio svojoj kući.

Nakon nekoliko dana bio sam pozvan sa grupom uglednih učenjaka i daija na iftar kod jednog bogatog čovjeka. Iftar je bio na otvorenom ispred njegove vile koja je bila poput dvorca. Sofra je bila ispunjena najljepšim jelima. Bio je trgovac, veoma bogat, Allah mu je podario imetak i potomstvo u izobilju. Imao je štalu punu rasnih i rijetkih konja.

Nakon što smo završili iftar i pošli se razilaziti, domaćin me je zadržao, požalio mi se na poteškoće, na tjeskobu koju osjeća u grudima. Žalio mi se na brojne probleme i brige koje ima u svome poslu, na neposlušnost svoje djece i jako preku i lošu prirodu i ponašanje svoje supruge. Na kraju mi je priznao, volio bi da umre, samo da se riješi problema u kojima se nalazi.

Ulazeći u svoj automobil, osjetio sam tjeskobu, muku, neprijatnost. Vozeći prema kući, pogledao sam u nebesa i kazao: “Hvala Allahu na blagodati zadovoljstva.” Doista, sreća nije u mnoštvu imetka i bogatstvu, sreća je u istinskoj povezanosti sa Uzvišenim Allahom i zadovoljstvu sa onim što nam je Allah dodijelio.