Njemačka ofanziva u Afganistanu, rađanje novog Wehrmachta?

U toku glavne ofanzive u sjevernom Afganistanu, razmješteno je teško oružje, uključujući i Marder oklopne transportere, i Mörser minobacačku artiljeriju.

Prvi put, nakon što su Hitlerove trupe opustošile veliki dio Evrope, Njemačka vojska ponovo je uključena u vojne operacije protiv “nepokornih elemenata”. Prema izvještajima štampe Mörser, 18 do 21 cm, je bio jedan od glavnih oružja koje je upotrebljavao Hitlerov Wehrmacht na svim frontovima tokom Drugog svjetskog rata.

Sada, isto oružje u savremenijem obliku, se ponovo koristi kako bi se masovno uništio neprijatelj.
Odluka za najnovije raspoređivanje nije donijeta od strane Njemačkog parlamenta, već ju je donio sami vojni vrh. S nečuvenom arogancijom i samopuzdanjem brigadni general Wolgang Schneiderhan je najavio vojnu akciju riječima: “Jednostavno, vrijeme je da preduzmemo ovu eskalaciju.”

“Naoružanje je prebačeno u ratnu zonu neko vrijeme prije toga. Vojni vrh na ratištu nosi odgovornost za odlučivanje, da li će se, i kada naoružanje koristiti, i oni su donijeli odluku”, naveo je Schneiderhan.

Njemački ministar odbrane Franz Josef Jung (Kršćanska demokratska unija) je podcijenio značaj najnovijih intervencija. “To je samo operacija koju provode afganistanske sigurnosne snage protiv talibana, koje uključuju 800 afganistanskih vojnika, 100 afganistanskih policajaca i 300 njemačkih vojnika koji podržavaju ofanzivu.”, izjavio je on.

“To je razlog zašto nije potrebno dobiti produženje postojećeg mandata njemačke vojske, ili obaviti bilo kakvu raspravu u parlamentu. Sadašnji razvoj je ‘u potpunosti u skladu’ sa već dogovorenim mandatom u njemačkom parlamentu”, tvrdi on.

Jung je dodao da ne bi bilo nikakvih problema ukoliko se daljih 1.000 vojnika pošalje u Kundus kako bi se proširio Njemački kontigent na 4.500 vojnika.
“Sigurnosna situacija se pogoršala naročito u posljednjih nekoliko sedmica, ali nema potrebe za novi mandat”, naglasio je Jung.

Jungovi komentari razjasnili su koliko je beznačajna tvrdnja da je moderna Njemačka vojska odgovorna parlamentu, za razliku od svog prethodnika Wehrmachta. Bezbroj puta ponavljana tvrdnja od strane političara da je jedna od najvažnijih lekcija, koja se može izvući iz Njemačke historije, ta da Njemačka vojna politika ne smije biti određena od strane Njemačke vrhovne komande, već od izabranih predstavnika naroda, je pokazala da nije ništa drugo osim uvježbane prevare.

Nakon zločina počinjenih od Njemačke vojske prije 70 godina, vojna komanda prisiljena je na decenijsko mirovanje. Sada, taj period je završen i vojno rukovodstvo se nanovo rađa, prepuno svoje tradicionalne arogancije.

General Schneiderhan je bio apsolutno jasan da vrhovna komadna donosi važne odluke o intervencijama Njemačke vojske u budućnosti, i da odlučuje kada Njemački parlament treba napisati ‘blanko ček’ za vojne akcije. Ministar Jung je naglasio usku saradnju između vojnog vrha i vlade, upozoravajući u isto vrijeme da Njemačka vojska nema dovoljno podrške od stanovništva Njemačke. Indirektno, on je sazvao parlament kako bi intenzivirao svoje napore opravdavanja vojnih intervencija koje je vojska sprovela.

Usredsređen na Lijevu stranku, koja je govorila protiv afganistanskog rata, ministar odbrane je izjavio da je sasvim neodgovorno koristiti intervenciju Njemačke vojske u Afganistanu kao “municiju u predizbornoj kampanji”.

“Radikalni islamski talibani su namjerno izabrali njemačku vojsku za svoje napade jer su svjesni koliko je zapravo nepopularan rat unutar same Njemačke”, izjavio je on.

Jung nastoji implicirati das u protivnici rata saizvršioci talibana, i da dijele odgovornost za smrt njemačkih vojnika.

Vladi je dobro poznato da se velika većina stanovništva protivi ratu. Ipak, vlada je spremna da pritisne na razmještaj teškog naoružanja i planira da produži operacije njemačkih zračnih snaga, prihvatajući visok stepen afganistanskih žrtava, smrt još više njemačkih vojnika i povećanu opasnost od terorističkih represalija unutar same Njemačke koje će, svakako, uslijediti. U stilu vojne hunte, koriste argumente koji sugerišu da je opća populacija koja se protivi ratu, odgovorna za sve veći broj žrtava. Najžešći pobornici rata nalaze se u Socijalnoj demokratskoj stranci (SPD). U tradiciji vođe SPD-a Gustava Noskea koji je napravio najamnički Freikorps, na kraju Prvog Svjetskog rata, i bio odgovoran za smrt na hiljade revolucionarnih radnika, danas socijal-demokrate zahtjevaju suzbijanje protivnika rata.

“Ljut sam na činjenicu da su Njemci tako nevoljni da podrže ovaj rat”, komentarisao je bivši SPD ministar odbrane Peter Struck u najnovijem izdanju Die Zeita. On je dodao: “Sada je sve na gospođi Merkel, ona kao njemački kancelar mora težiti da prevlada ovo raspoloženje.
Ovaj zahtjev Vladi da nastavi u autoritativnijem načinu protiv stanovništva ravan je zahtjevu za represivnom i diktatorskom strukturom, i nije ograničen na pitanja rata. S obzirom na dramatične posljedice ekonomske krize, rastuću nezaposlenost i porast siromaštva, postoji strah u vladajućim krugovima da će doći do socijalnih nemira.”

Kao odgovor, Struck, i drugi političari pozivaju da država preduzme autoritativne mjere kako bi održala pravo i poredak.

U Njemačkoj preovladavaju oni koji se protive ratu. Najnovija istraživanja pokazuju da se 85% Njemaca protivi ratu. Uska veza između pitanja rata i socijalnih pitanja, ipak, znači da nijedna postojeća stranka, niti bilo koji sindikat nije spreman da pozove na proteste protiv rata. Protestni mitinzi koji su se dogodili prije nekoliko godina protiv rata u Iraku su ušutkani, i Lijeva stranka se odriče bilo kakvih poziva iz straha da bi se protest mogao okrenuti protiv antisocijalne politike koju provode u Berlinu, gdje dijeli gradsku vlast.

Iako je Lijeva stranka pozivala veliki broj puta na povlačenje Njemačkih trupa iz Afganistana, njena glavna orijentacija jeste politička saradnja s SPD-om, ujedno i gladnim zagovaračem i braniteljem rata.

Kako bi se prikrili pravi ciljevi rata, Jung nastavlja da tvrdi da razmještanje njemačkih trupa jeste razmještanje naoružanja, ali ne i da predstavlja ratnu intervenciju. Međutim, postojeća ofanziva jeste parodija na vladinu propagandu o razmještanju zasnovanom na “agresivnoj humanosti”. Putevi, koji su izgrađeni u ime humanitarne pomoći, su sada uništeni tenkovima i oklopnim transporterima, dok većina nedavno izgrađenih zgrada je porušena kao rezultat najnovije eskalacije rata.

Kako dani odmiču, postaje sve očitije da Njemačka, kao treća najveća vojna sila prisutna u Afganistanu, nakon SAD-a i Velike Britanije, direktno podupire kolonijalni rat za osvajanje koji sprovode SAD i NATO. Pri tome, Njemačka vladajuća elita slijedi svoje vlastite interese iscrtavajući dugoročne tradicije politike Velikih sila.

U knjizi o njemačko-afganistanskim odnosima, Martin Baraki, profesor na univerzitetu u Marburgu, piše: ‘Vladajuća klasa u Vilhemijanskoj Njemačkoj pažljivo prati tok domaće politike u Afganistanu i po prvi put traži da iskoristi težnju Afganistanskog naroda za nezavisnošću od Britanske prevlasti za Njemačke vlastite vojne ciljeve iz Prvog Svjetskog rata.’

Isti autor opisuje dokle je, ustvari, Hitlerov režim išao kako bi održao dobre i trajne odnose s vladajućom klikom u Kabulu, naglašavajući ogromnu važnost Afganistana za geopolitičke ambicije Njemačke.

Napisao: Ulrich Rippert
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba