Aid el-Karni: Fudajl b. Ijjadova pokornost Uzvišenom Allahu
IslamBosna.ba – Fudajl je bio griješnik koji se pokajao. Uzvišeni Allah mu je primio pokajanje i učinio ga jednim od dobrih robova. Uzvišeni Allah ga je od drumskog razbojnika preobratio u skromnog pobožnjaka. Uzrok njegovog pokajanja bilo je to što je jedne noći, dok je stojao uslonjen uz zid neke kuće, čuo učenje Allahovih riječi: A zar nije došlo vrijeme da se srca njihova smire kada se Allah pomene i ono od istine što se objavljuje!
Onda je prošao pored jednog mjesta gdje je zatekao ljude, gdje su jedni od njih govorili: „Putovat ćemo.“ A drugi: „Sačekat ćemo dok svane, jer nam Fudajl može preseći put.“ Tada je Fudajl pomislio: „Ja svake noću žurim u činjenju grijeha, a ovi muslimani ovdje me se boje! Mislim da me je Uzvišeni Allah ovdje doveo samo kako bih čuo njihove riječi i pokajao se! Allahu moj, ja Ti se kajem i moju tevbu činim ovdje u blizini Tvog svetog hrama.“ Svoje pokajanje je učinio u blizini Allahove kuće, gdje se spušta Allahova milost i berićet. Molio je Allaha i od Njega tražio oprost, kajao se za sve nepravde koje je u Allahovom pravu učinio. Odselio se u Mekku i u njoj ostao do svoje smrti.
Jednom prilikom je Harun er-Rešid učinio hadž, te je upitao jednog od svojih prijatelja o čovjeku koga bi mogao nešto upitati. Ovaj ga je uputio na Fudajla, te su kod njega otišli. Fudajl ih je primio i rekao: „Omer b. Abdulaziz je, kada je došao na mjesto halife, pozvao dobre i pobožne ljude i rekao: ‘Ja sam iskušan ovom nesrećom, pa me posavjetujte.’ Omer b. Abdulazizi je hilafet nazvao nesrećom, a ti i tvoji prijatelji ga smatrate blagodatima.“ Er-Rešid je plakao, čuvši te riječi, a halifin drug se obrati Fudajlu: „Budi milostiv prema vladaru pravovjernih.“ Fudajl mu odgovori: „Ti i tvoji prijatelji ga ubijate, a meni govorite da budem blag prema njemu!“ Fudajl je ovim želio kazati da je nesavjetovanje vladara isto što i njegovo ubistvo. Na to je halifa nastavio: „Daj još, Allah ti se smilovao.“
Fudajl je nastavio savjetovati ga i opominjati, a onda mu reče: „O ti čovječe lijepa lica, ti ćeš na Sudnjem danu biti pitan za ove ljude. Ako možeš da zaštitiš svoje lice od vatre uradi to, ali nikako ne smiješ osvanuti niti zanoćiti a da u svome srcu nosiš iole prijevare i pakosti prema svojim podanicima,jer je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Nema niti jednog čovjeka koji ima neku upravu i vlast nad muslimanima, pa ih bude varao i u takvom stanju umro a da mu Allah neće uskratiti Džennet!“
Harun er-Rešid je plakao, a onda upitao Fudajla: „Imaš li kakav dug da ti ga odužim?“ On je odgovorio: „Da, imam, dug prema mome Gospodaru za koji me još nije pitao. A teško meni, ako počne zalaziti u detalje i teško meni ako ne prihvati moje argumente!“ Halifa mu reče: „Mislio sam na dugove prema ljudima.“ Fudajl mu reče: „Moj Gospodar mi nije to naredio. Naredio mi je da Njegovo obećanje smatram istinitim i da se pokoravam Njegovoj naredbi.“ „Ovo je hiljadu zlatnika, uzmi ih, potroši ih na svoju porodicu i pomogni se u ibadetu Svome Gospodaru,“ reče mu halifa. Ali Fudajl odgovori: „Slavljen neka je Allah! Ja te upućujem na put uspjeha, a ti mi tako uzvraćaš! Allah ti dao dobro i pomogao te!“ zatim je ušutio i nije izustio ni jedne jedine riječi. Fudajl je bio izrazito skroman čovjek. Uvijek je gajio osjećaj svojih nedostataka u Allahovim pravima, uprkos brojnosti svojih namaza i ibadeta.
Kako je divna nada u trenicima kada duša izgubi orijentir, kako je divna nada koja je tada izvodi iz tame grijeha u svjetlo pokornosti!
O ti čovječe, ti što si u grijehe uronio i s nepokornošću pretjerao! Pogledaj ovog velikog učnenjaka kako je osjetio slast pokornosti Allahu! Nije izgubio nadu u Allahovu milost! Okrenuo se od dunjaluka i njegovih prolaznih ukrasa ka svjetlu božanskom, koje ljudsku dušu izbavlja iz grijeha i nizina!
Prijevod i obrada:
IslamBosna.ba
