IslamBosna.ba- U trenucima stalnih iskušenja, brojnih problema, često puta vidimo da ljudi, nažalost, gube zadovoljstvo Allahovom odredbom i lišeni su strpljivosti u ovim teškim i bolnim trenucima. Tada bivaju žrtve očaja i nezahvalnosti. Njihove oči su suzne, a grudi im para bol i pritišće muka.
Nasuprot ovoj skupini su ashabi, koji su bili zadovoljni i čistih i predanih srca. Redala su im se iskušenja, jedna za drugim, a oni su iščekivali promjenu stanja, vođeni riječima Uzvišenog Allaha: Možda nešto prezirete a ono je dobro po vas, a možda nešto volite, a ono je loše po vas. Allah zna a vi ne znate.
Koliko god stanje bilo teško, kolko god tama noći bila gusta, oni se nisu povijali pred olujama, nisu se slamali pred naletom bure. Čvrsto su vjerovali u pomoć Gospodara svega, oslonili su se na Njega i predali Mu se pokornošću i slijeđenjem Njegove vjere.
Sada ćemo pogledati neke primjere iz njihovog života iz kojih trebamo izvući pouku i savjet, pa možda naša srca ožive čitajući njihovu biografiju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je upitan o čovjeku koji voli neke ljude, hoće li biti u njihovom društvu, pa je rekao: Čovjek će biti u društvu onoga koga voli.[1]
Evo nekih veličanstvenih primjera kako su ashabi sve potčinili Allahu.
Plemenita sahabijka Ummu Seleme, kojoj je umro muž u Medini i ostavio je sa malom dječicom kojima je bio potreban skrbnik. Vodila je računa o svojoj djeci nakon muževljeve smrti, daleko od svoje porodice koja je bila u Mekki. Samo je kazala ono što je čula da je Poslanik, s.a.v.s., naredio ashabima da u trenucima iskušenja i nedaća kažu: Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo, Allahu od Tebe očekujem nagradu za ovo iskušenje, pa me nagradi. Željela je reći i onako kako stoji u sunnetu: I zamijeni mi ovo boljim. Pa je pomislila: A ima li ko bolji od Ebu Seleme. Pa joj je Allah dao da nakon nekog vremena se uda za Allahovog Poslanika, s.a.v.s., najodabranije stvorenje.[2]
Pogledaj samo čvrstinu plemenitog ashaba Muaza b. Džebela, r.a., u trenucima kada mu je umirao sin. Pogledaj samo kako se obratio onima oko njega koji su zbog toga pali u očaj i bili tužni. Njegovo lice je obasjalo zadovoljstvo Allahovom odredbom, a srce mu se smirilo zato što ga je zadesilo nešto zbog čega mu Uzvišeni Allah može oprostiti grijehe, otkloniti loša djela i biti mu ulaznica za Džennet.
Abdurrahman b. Ganem priča kako je bio prisutan kada je Muaz b. Džebel sjedio pored glave svoga sina koji se borio za posljednji dah. On kaže: Mi nismo mogli suzdržati naše suze, a neki su i pustili glas. To je izazvalo Muazovu srdžbu pa je rekao: „Šta vam je, draže mi je da Allah zna za moje zadovoljstvo ovim nego sve bitke u kojima sam bio sa Allahovm Poslanikom, s.a.v.s.“ Zatim je rekao: „Ne bih volio da imam zlata koliko je brdo Uhud, a da ne budem zadovoljan Allahovom odredbom.“
Njegov sin je umro, a kada je muezzin proučio ezan za podne-namaz, Muaz je rekao: „Požurite sa pripremom.“ Nismo ni stigli, a on ga je već ogasulio, umotao u ćefine i pripremio i odnio ga od džamije bez brojnog prisustva ljudi. Kada su ga ljudi susreli, kazali su mu: „Allah ti dobro dao, zašto nas nisi sačekao da završimo namaz pa da prisustvujemo dženazi sina našeg brata.“ On reče: „Zabranjeno nam je da sa našim umrlima čekamo, bilo da je dan ili noć.“
Zatim je sišao u kabur, a ja sam mu pružio ruku da mu pomognem, ali je odbio. Rekao je: „Nisam to odbio zato što sam snažan, nego ne bih želio da neznalice pomisle kako me savladao očaj i nemoć u iskušenju.“
Nakon toga je ustao, oprao glavu, zatražio ulje i stavio ga na kosu. Onda je zatražio surmu i stavio na oči, ogrnuo se ogrtačem, sjeo u džamiju puno se smiješeći se, pa reče: „Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo. U Allahu je nadoknada za sve propušteno, zadovoljstvo od svake neimaštine, blizina u svakoj otuđenosti, utjeha u svakoj nesreći, zadovoljni smo Allahom kao Gospodarom, islamom kao vjerom i Muhammedom, s.a.v.s., kao poslanikom.[3]
Sjećate li se priče o crnoj ženi koja je bolovala epilepsiju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., joj je ponudio izbor, da zamoli za njeno izliječenje ili da ostane bolesna a uđe u Džennet, pa je odabrala stroljivost i zadovoljstvo Allahovom odredbom kako bi pribavila nagradu kod Uzvišenoga, zahvaljujući na iskušenju koje joj je bio razlog ulaska u Džennet.[4]
Nafi’ prenosi priču da se neki od sinova Abdullaha b. Omera razbolio i bolest mu se pogoršala, pa neki ljudi rekoše: Bojimo se za ovog starca ako se njegovom sinu što dogodi. Mladić je umro i njegov otac Ibn Omer je otišao na dženazu. Na njegovom licu je blistala radost i zadovoljstvo da niko od prisutniji nije izgledao radosnije. Kada je upitan za razlog toga, kazao je: Bio je Allahova milost za mene, pa kada ga je Allah uzeo ja sam zadovoljan Allahovom odredbom.[5]
Ebu Zerru, r.a., je rečeno: Ebu Zerre, ostao si bez ijednog djeteta. On reče: Hvala Allahu koji ih je uzeo iz kuće prolaznosti i odveo u kuću vječnosti.[6]
Jedan od sinova halife Omera b. Abdulaziza je preselio, pa je halifa zahvalio Allahu i bio zadovoljan Allahovom odredbom. Molio je Allaha za njega i nije ga savladao očaj jer je znao da je njegov sin kod Najmilostivijeg.
Zejd b. Ebi Hasan prenosi kako je bio prisutan kada je Omer b. Abdulaziz ukopao svoga sina Abdulmelika. Nakon što ga je ukopao, ustao je, pogledom obuhvatio ljude i rekao: Allah ti se smilovao, sinko, bio si dobar prema svome ocu i od onog trenutka kad mi te Allah dao ja sam sretan i radostan zbog tebe. Tako mi Allaha, nikada nisam bio radosniji i sa više nade u tebe od ovog trenutka u kom sam te smjestio tamo gdje je Allah odredio da budeš. Allah ti se smilovao, oprostio ti grijehe, nagradio te najljepšom nagradom za tvoja djela i oprostio ti grijehe. Allah se smilovao svakom onom ko se za tebe zauzeo, bio prisutan ili odsutan. Zadovoljni smo Allahovom odredbom i predajemo se Njegovoj volji, hvala Allahu Gospodaru svijetova. Zatim se okrenuo i otišao.[7]
Alija b. Husejn kaže da je neki čovjek rekao kako će ispitati ljude koji se nalaze u iskušenju. Pa je ispričao: Ušao sam kod čovjeka u Tartusu koji je jeo nešto, te sam mu rekao: „Kako si.“ On reče: „Tako mi Allaha, svaka žila i svaki organ me žestoko boli. Kada bi Bizantinci sa svojim kufrom i širkom pokušali pomoći mi i izbaviti me iz ovog stanja, doista bi mi bilo draže ono što Allah voli. A šta je ono što mi je Allah uzeo? Volio bih kada bi mi Allah otkinuo svaki ud kojim sam grijeh učinio osim jezika kojim bih Ga zikr činio.“ Čovjek ga je upitao: „Kada su ti počeli ovi problemi?“ Ovaj mu odgovori: „Zar ti nije dovoljno? Sva stvorenja su Allahovi robovi i štićenici, pa kada ih zadesi problem neka se žale Allahu, a ne stvorenjima.[8]
Spominje se da je neka beduinka izgubila oca, pa je nakon njegovog ukopa stala i rekla: O moj oče, u Allahu mi je nadoknada za tvoj gubitak, a u Poslaniku, s.a.v.s., uzor kako se u toj situaciji ponijeti. Gospodaru, Tebi hvala, spusti Svome robu opskrbu, učini ga neovisnim od onoga što je u rukama ljudi, da ovisi samo od onoga što je u Tvojim rukama, o, Ti Plemeniti. Ti si, Gospodaru moj, najbolje utočište, u Tvojim blagodatima se najbolje mogu osloniti potrebni i u tvoju milost pouzdati griješni. Gospodaru, neka Tvoja počast prema robu bude milost a utočište Džennet. Zatim je otišla, zadovoljna Allahovom odredbom i zahvaljujući na nagradi koju joj je zbog iskušenja darivao.[9]
Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!
Autor: Aid el-Karni
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba
[1] Muttefekun alejhi.
[2] Hadis o ovom događaju prenosi imam Muslim.
[3] Ibn Asakir, Tarihu Dimešk, 446/58.
[4] Muttefekun alejhi.
[5] Ihja’ ulumi-d-din, Gazali, 349/4.
[6] Taberani i Hejsemi.
[7] Hiljetu-l-evlija, 356/5.
[8] Siffetus-s-safve, Ibn Dževzi, 423/2.
[9] Vesailu Kešfi-l-kerije, 6/34.