Reakcije na Obamin govor
IslamBosna.ba – Obamin govor u Kairu je izazvao kontroverzne analize i reakcije. U medijima Zapada je uglavnom preovladavala euforija izazvana činjenicom da je došlo do preokreta u američkoj vanjskoj politici nakon osam mračnih godina Bushovih unilateralnih vojnih manevara koji su svijet učinili samo još nestabilnijim. Ali detaljnija analiza Obaminog govora je pažljivim analitičarima otkrila i nekoliko zanimljivih detalja koji su teško uočljivi površnim čitanjem samog teksta.
Engleski novinar John Pilger kritikuje nesrazmjerno poklanjanje pažnje izraelskim divljanjima u Gazi i palestinskoj patnji te piše:
“Jedan dan nakon što je beba Zu’rob umrla u Palestini (jer Izrealci nisu dopustili da ode u bolnicu na liječenje op.p.), predsjednik Barack Obama je držao svoj ‘historijski’ govor upućen muslimanskom svijetu. ‚Uništene palestinske porodice i trajna humanitarna kriza u Gazi ne doprinose izraelskoj sigurnosti‘, rekao je Obama. To je bilo sve. Ubistvo 1.300 ljudi u jednom od koncentracionih logora sadašnjice je vrijedno 17 riječi, upakovanih kao zabrinutost za ubice. I to je sve.”
John V. Whitbeck, profesor međunarodnog prava i savjetnik palestinskog pregovaračkog tima ne vjeruje da će Obamin govor išta promijeniti, pa je skeptičan u svojoj analizi:
“Očigledno je da Obama vjeruje da se nepromijenjeni ciljevi Amerike mogu bolje postići uz poštovanje muslimanskog svijeta, nego ponašanjem Amerike koje je nasilno i puno nepoštovanja. Kada je govor trebalo da definiše buduću američku politiku u njemu nije bilo ništa novo. Ništa što bi davalo nadu. Ništa.”
On se, kao i Pilger osvrće na Obamin pasus o “izraelskoj sigurnosti”:
“Sigurnost Izraela? A gdje su (u Obaminom govoru) izraelski masakri početkom ove godine, prilikom kojih je ubijeno 1.300 stanovnika Gaze? Gdje je osakaćujuća izraelska blokada i opsada? Nigdje. Apsolutno nigdje.”
Iz Obaminog osvrtanja na Izrael i Palestinu on zaključuje:
“Ovo umarajuće i moralno bankrotirajuće ponavljanje znači da samo bogati, jaki, ugnjetavači i ‘oni koji se bore protiv nepravde’ (a to su Amerikanci i Izraelci) imaju pravo da se koriste silom, dok siromašni, ugnjetavani i žrtve nepravde moraju prihvatiti svoju sudbinu kao takvu.”
Američki publicista Paul Craig Roberts ipak vidi pomak u Obaminom nastupu, ali i kod njega preovladava skepticizam:
“U prvih 100 dana svog mandata, Obama je uspio da raseli 2 miliona Pakistanaca. Izraelu je trebalo 60 godina da raseli 3,5 miliona Palestinaca.”
Robert Fisk, doajen engleskog novinarstva, je osoba koja već decenijama živi među Arapima u Libanu i tim prije ima pristup arapskoj stvarnosti. On stvari vidi ipak malo pozitivnije:
“Nikada do sada Izrael nije morao da sluša ovakve kritike od strane jednog američkog predsjednika. Da li je došao kraj cionističkim snu?”
I on kritikuje izostanak Obaminog komentara na izraelske masakre s početka ove godine:
“Obama kori Palestince zbog nasilja, jer ‚ispaljuju granate na djecu koja spavaju ili u zrak dižu autobuse u kojima se nalaze stare žene‘. Ali, nigdje nema spominjanja izraelskog nasilja u Gazi, samo se spominje ‚trajna humanitarna kriza‘.”
Izraelski mediji
Iako su se izraelski mediji potrudili da drže loptu spuštenom i da na Obamin govor ne reaguju previše uzrujano, ipak su primijetili promjenu tona u američko-izraelskoj komunikaciji.
Jacob Elion, novinar izraelskog “Kanala 10” kaže:
“Ako Obama uistinu misli ovo što kaže, i ako bude dosljedan svojim principima, onda nam bez sumnje predstoje burna vremena u odnosima između Izraela i SAD-a.”
Dnevne novine Ha’aretz, u svom uvodniku od 05.06.2009., navode da bi bila velika greška ako Obamin govor padne u zaborav.
To bi bila velika greška “ne samo za islamski svijet i Zapad, nego, što je možda i važnije, za Izrael i Palestinu. Jučer je ruka novog početka ispružena.”
Svoju kolumnu za Yedioth Ahronoth, novinar Atilla Somfalvi naslovljava sa “Bibi (nadimak premijera Netanjahua), probudi se”, i kaže da Obamine riječi nisu ništa manje od “žestokog zvuka zvona koji se prolama hodnicima izraelskog političkog establišmenta”.
Era izraelskog taktiziranja i anektiranja Zapadne Obale je prošla:
“…od samog izbora Obame na mjesto predsjednika SAD-a, zvaničnici u Jerusalimu su tražili načina da objasne, tumače, ili zaobiđu ono što je bilo jasno. Arogancijom i neobazrivošću pokušali su da smire tenzije naspram Amerikanaca, da umanje očigledne nesuglasice, i da se sakriju iza ‘prirodnih‘ argumenata.”
Ben Caspit, novinar trećeg po popularnosti lista “Maariv”, svoj je članak naslovio kao “San pregovarača: Bibijev košmar”.
Koliku pozornost je izazvao Obamin govor vidi se i po tome što nisu analizirane samo njegove riječi nego i reakcije publike na njih.
Jerusalem Post primjećuje da sekularna i visoko obrazovana publika koja je imala priliku da prisustvuje Obaminom govoru nije aplaudirala kada je ovaj govorio o potrebi priznavanja države Izrael i o nužnosti izoliranja onih koji negiraju holokaust.
Robert Fisk primjećuje aplauz te iste publike na Obamine riječi da kada neke vlade “dođu na vlast postanu neobazrive i ugnjetavaju prava drugih”. Da li je Obama tom prilikom mislio na egipatski režim Hosnija Mubaraka, koji je glavna okosnica američke politike u regionu?