Suha Ebu Hajder, majka šehida Muhammeda Ebu Hajdera, šesnaestogodišnjaka iz Šufata, okupirani Jerusalem, koji je otet, mučen, prisiljen da pije benzin prije nego što je živ spaljen od strane cionista 02.07.2014.

Mother of Mohammed Abu Khdeir„Ja sam poput drugih palestinskih žena…. nisam prva koja je izgubila sina ili brata… to je patnja svih palestinskih žena, ali nikada nisam očekivala da će moj sin umrijeti na ovakav način… divljački način. Ponosna sam što je moj sin šehid, ali ne na ovaj način.. U Jerusalemu, moj sin nije prvi šehid, a neće biti ni posljednji šehid.. jer Izrael će nastaviti da se prema nama ponaša ovako, naročito u Jerusalemu, sve dok nas ne protjeraju… Oni pokušavaju da istjeraju Palestince iz Jerusalema, ali mi smo postojani. Čak i ako ne bude jedan šehid, već deset, dvadeset šehida, svaki dan, mi ćemo ostati u Jerusalemu uprkos volji cionista. Mi ćemo nastaviti, inšAllah. Ali kao Palestinka, ne znam, … sine moj, u nijednoj vjeri se dijete ne spaljuje živo…oni su spalili mog sina dok je bio živ… Pitam Jevreje ‘da li vaša vjera dopušta spaljivanje živih osoba?“ Molim Allaha da mi podari sabur… Hasbunallahu ve ni’mel vekil… Tužiću ih sudu. Vodim sudski spor protiv njih i tužiću ih, čak i ukoliko ne ostvarim pravdu za mog sina. Znam da izraelski pravosudni sistem neće udovoljiti pravdi, ali tužiću ih, i nastaviću sa tužbama čak i ako pravda ne bude zadovoljena. Tužiću ih na međunarodnim sudovima, jer ukoliko budem šutila, ne samo moj sin, već i druga djeca i druge žene će patiti i proći kroz iste patnje kroz koje sam ja prošla. Ne želim da se to dogodi… pa ću ih tužiti… ne samo da mi daju moje pravo, nego čak i ukoliko možemo postići malu stvar, zaustaviti ih, vratiti naša prava, inšAllah. Molim Allaha da mi podari sabur i da nijedna palestinska majka ne prođe kroz ono što sam ja prošla.

 

Palestinian former political prisoner Manal Ghanem © google imagesMenal Ganem (40) iz izbjegličkog kampa Tulkarim, oteta je 17.4.2003.,od strane izraelskih okupacionih snaga i osuđena je na 50 mjeseci zatvora. Dana 10. 10. 2003., rodila je blizance pod budnim okom izraelskih okupacionih snaga dok su joj ruke i noge bile vezane lisicama za bolnički krevet. Jedna beba je umrla, dok je druga preživjela i dobila je ime Nur. Beba je bila sa njom u zatvoru sve dok nije napunila dvije godine. Menal je oslobođena 8.4.2007.
„Dragi Allahu, koliko je divna sloboda,neka je Allahovo prokletstvo na zatvor i zatvorske čuvare. odvedena sam u Kufr Saba bolnicu sa lisicama na nogama i rukama. Uprkos boli i molbama, zatvorski čuvari su odbili da mi oslobode ruke i noge i ponašali su se okrutno. Kada sam došla u bolnicu tražili su od mene da potpišem neki dokument na hebrejskom jeziku, jeziku kojeg nisam znala, kazali su mi da će mi dati tabletu za spavanje tokom poroda. Odbila sam i insistirala sam na prirodnom porođaju. Jedna beba je umrla odmah nakon rođenja, da drugu su odveli. Rekli su mi da će me istog dana nakon porođaja vratiti u zatvor bez sina, ali odbila sami insistirala sam da ga uzmem sa sobom kako bih ga hranila i brinula o njemu. Kada sam stigla do svoje ćelije, palestinske zatvorenice su pohrlile do mene te su počele uzvikivati- Allahu Ekber. Prepirale su se oko toga ko će ga nositi, ko će ga prati, hraniti, naročito majke kojima nisu dozvoljavale da viđaju djecu. Bio je to jako tužan, bolan prizor, nepodnošljiv. Palestinske zatvorenice su ga zvale Nur, nadajući se da će ugledati uskoro svjetlost slobode. Odrastajući u zatvoru Nura su voljele sve zatvorenice. On je išao od jedne do druge, jednom je jeo sa mnom, a drugi put s drugom zatvorenicom, on se također počeo buditi ujutro govoreći ‘suradejm’ imitirajući čuvare kada su željeli da nas prebrojavaju. Odluka izraelskih zatvorskih vlasti da me odvoje od Nura je došla neočekivano i bez upozorenja. Tražila sam produljenje od šest mjeseci koje je odobreno ali su me iznenadili kada su došli nakon dva mjeseca da ga odvedu od mene. Sljedećeg dana došli su moj muž i moja djeca i dozvolili su nam posebnu posjetu kako bi Nur upoznao svog babu i braću i sestre, pa su ga odveli sa sobom. Vraćala sam se sama u ćeliju, i bilo je vrlo bolno i napeto, plakala sam i jecala, kad sam stigla do ćelije i druge palestinske zatvorenice su plakale.

Umm Abdullah El-Juju, majka šestoro djece iz Tal el-Have u Gazi. Ona je bila sam u kući sa djecom kada su izraelske snage pokrenule napad na Tal el- Havu u 2010. godini.

Palestinian mother from Gaza saying farwell to her son © google images„Podizala sam mog sina Abdullaha 16 godina, a 16 sati sam ga držala na krilu dok je bio mrtav. Jedan komšija je dozivao Abdullaha kako bi provjerio da li smo još uvijek živi nakon izraelskog granatiranja četvrti. Abdullah je izašao iz našeg skrovišta,  uvjerio komšiju da smo živi i vratio se u skrovište do podneva. Komšija je opet zvao Abdullaha i pitao ga da postavi merdevine na krov kako bi mogli pobjeći iz svoje kuće i doći u našu, a onda da odu na drugo mjesto. Onda je Abdullah izašao da to uradi a snajperski metak ga je pogodio u leđa, pao je i počeo vrištati… otrčala sam do njega i uvukla ga u kući. Umro je na mojim rukama… nisam paničarila, i pretvarala sam se da je u komi kako mu braća i sestre ne bi plakali i prestrašili se. I kada god bi neko od djece pitala za njega, odgovorila bih da još uvijek spava. Počela sam premještati Abdullaha i djecu iz jedne prostorije u drugu kako bi nas zaštitila od metaka i granatiranja. Kada sam ga okrenula na leđa vidjela sam da intenzivno krvari iz rupe gdje ga metak pogodio. Stavila sam komad tkanine  kako bih zaustavila krvarenje. Trudila sam se da ne plačem, ali moje srce je bilo iskidano na komade, osjećala sam strašnu, nepodnošljivu  tugu ali sam morala biti strpljiva sve dok moja ostala djeca ne budu na sigurnom. 16 sati je proveo u mom krilu, a ja sam ga nosala s jednog mjesta na drugo po kući, dok moj muž nije stigao do kuće sa hitnom pomoći. Kada je Abdullah ranjen, komšije su pozvale njegovog babu i rekle mu da mu je sin ranjen, a on je vjerovao da će naći ranjenog Abdullaha, a pronašao je šehida Abdullaha, kako leži na jednom od kreveta. Potrčala sam do muža i zaplakala.. Kada sam mu rekla, slomila sam se. Kada posjećujem Abdullahov mezar, plačem i učim mu iz Kur’ana… molim ga da me posjeti u snu i sanjam ga, svaki put kada mi nedostaje, spavam na njegovom krevetu i grlim njegovu odjeću.

Nadia Abu Aisha © google imagesNadia Ebu Aiša, majka šehida Amera i Zejda Ebu Aiša, iz Hebrona. Tokom dženaze svog sina šehida Amera Ebu Aiše, nosila je njegovo tijelo od kuće do mezara, na udaljenosti 4.000 metara.

„Njegovom babi i braći, koji su u izraelskom zatvoru, nisu dozvolili da prisustvuju njegovoj dženazi, ali ja ću ga nositi i slaviti ga. Amer zaslužuje vjenčanje na dan njegovog šehidstva. Ja ću slaviti njegovo šehidstvo kao što sam proslavila šehidstvo njegovog brata prije dvije decenije… svaka slobodni Palestinac treba se osvetiti izdajnicima i suradnicima koji su usmjerili okupacionu vojsku na mog sina.. učestvovala sam na dženazi jer je njegov babo u zatvoru, njegov brat je u zatvoru i ne želim da se Amer osjeća usamljeno.”

Subhija Junis (78) iz Ar’ara. Majka palestinskog političkog zatvorenika Kerima Junisa, koji je trenutno palestinski zatvorenik koji se najduže nalazi u cionističkom zatvoru. Kerim je uhapšen još 06.01.1983.

Subhiya Younis © google images„Odnos nikad okončane čežnje i nostalgije za sastankom za koje se nadaš da će se uskoro dogoditi…. Jedne noći 05.01.1983., nakon dva sata ujutro, čuli smo nasilno kucanje na vratima. Moj muž je otvorio vrata a ja sam stajala iza njega. Vojnici su me ugurali unutra i pitali za Kerima. Rekli smo da je na univerzitetu u Bir es-Sabi.Otišli su nakon što su pretražili kuću i nisu ga pronašli. Iste večeri su kidnapovali Samija, a narednog dana su kidnapovali Kerima sa univerziteta, a onda su kidnapovali Mahira i onda su njih trojicu optužili za ubistvo izraelskog vojnika. Pronašli smo advokata koji je bio jako skup, i nakon 27 sudskih ročišta tokom jedne godine, Kerim i Mahir su osuđeni na vješanje. Ova presuda nas je uništila psihički i emotivno, a kada su nas odveli da ih vidimo bili su obučeni u crvenu odjeću, a na rukama i nogama su im bile lisice. Unajmili smo drugog advokata i presuda je preinačena u doživotnu kaznu… I ja sam zatvorena kao i moj sin. Najgore je kad roditelji gledaju svoju djecu iza stakla i ne mogu ih dodirnuti… Tokom posjeta, kada mi se oči napune suzama, on se iznervira i kaže mi da će prekinuti posjetu, i pita me: „Nerviram li te? Zar me ne smatraš herojem? Zar ne bi trebala da budeš ponosna na mene umjesto da plačeš zbog mene? Zar ti nisi ona koja je vjerovala da je zatvor za muškarce, da li si to sada promijenila mišljenje?“… Nedostaje mi moj sin na način na način na koji vam ne mogu opisati. Čeznem da ga držim i zagrlim, i bojim se da ću se onesvijestiti onog minuta kada ga ugledam, da me noge neće držati i da ću izgubiti ravnotežu i pasti. Zamišljam da je pušten, i da ja sjedim u ovoj stolici i vrata se otvaraju bez kucanja i da Kerim otvara vrata i trči da me zagrli, a ja vrištim od sreće dok se ne onesvijestim.. Često ga pitam: Sjećaš li se puta prema našoj kući? On se nasmije i kaže: Kako mogu promašiti našu kuću? Ona je na glavnoj ulici, nasuprot autobuske stanice.

IslamBosna.ba

By