Kultura pamćenja je šifra bošnjačkog života (Fatmir Alispahić)

Srebrenica je sirova bol, a ne poduka, jer se svake godine manifestira kao bol, a ne kao društveno i političko usmjerenje. Dokaza za ovo ima napretek. Treba pogledati gradove na ovom frtalju sa bošnjačkom većinom, pa vidjeti da ni tu većinom nema nikakve institucionalne dimenzije sjećanja na Srebrenicu. O ona tri frtalja okupirane BiH, da i ne govorimo, jer tu se Srebrenica pamti manje nego u Evropi. Dokle god se kritički ne skenira bošnjačka distanciranost od bošnjačke žrtve, dotle nema smisla zamjeriti Srbima, Hrvatima i njihovim sponzorima što bošnjačku žrtvu genocida vide tek kao predmet zaborava.

A kritička opservacija bošnjackog zgubidanluka složen je posao, jer se bošnjački strah od suočenja sa svojom žrtvom ne može promatrati bez hronične korumpiranosti bošnjačke politike koja istu tu žrtvu, u stanju zaborava, koristi kao monetu svoje dopadljivosti Srbima, Hrvatima i raznim inostrancima. Zato je moguće da se sjećanje na Srebrenicu uvijek realizira samo kao bol povrijeđenih i kao suosjećanje bogobojaznih, čime svi drugi bivaju oslobođeni obaveze da misle na Srebrenicu. Otud se i dogodilo da bošnjačka žrtva ostane zatočena u geto Srebrenice, kao da nigdje više, na isti način, Bošnjaci nisu stradavali, tako da danas zločini u Prijedoru ili Višegradu pripadaju samo onima čiji su najmiliji tu stradali. Naravno, radi se o stanju sa kojim se ne treba miriti, jer bošnjačka budućnost zavisi od kvaliteta i karaktera bošnjačkog pamćenja – a što je činjenica koju jako dobro znaju oni što Bošnjake tjeraju u kanjon zaborava i u osjećaj nametnute krivice.

Jedino, haman, Bošnjaci ne znaju da su njihove žrtve ključ koji zabravljuje ili odbravljuje bošnjačko pravo na budućnost. Kontinuitet genocida usprkos agresiji dejtonskog sistema na bošnjačko pamćenje (obrazovni sistem, mediji itd.), te pripomoći nekih bošnjačkih političara i intelektualaca toj naopakoj tezi da je stepen zaborava srazmjeran boljoj budućnosti – u bošnjačkom se društvu dosad oformilo kvalitetno duhovno jezgro koje u cijelosti razumijeva dejtonsku podvalu kao i obavezu da se grade alternativni nacionalni programi kulture pamćenja.

U “Novim horizontima” je objavljena ideja o formiranju “Škole kulture pamćenja”, u okviru koje bi bošnjačka djeca imala priliku da steknu izvorna znanja o historiji svoga naroda, s akcentom na kontinuitet genocida nad Bošnjacima, čime bi se preduprijedio otrov zaborava iz silom nametnute dejtonske historije, po kojoj nije bilo ni genocida, ni bošnjačkih žrtava, već se dogodila “historijska greška”. Bošnjački roditelji bi na ovaj svojevrsni kurs od nekoliko desetina časova mogli upisivati svoju djecu kao što se djeca upisuju na mektebsku nastavu.

Cijeneći Orwellovu misao da – onaj koji kontrolira prošlost kontrolira i budućnost – projekat “Škole kulture pamćenja” bio bi prvi svebošnjački projekat ovladavanja resursima svoje historije. Nadati je se da će u svim bošnjačkim sredinama biti snaga koje će razumjeti značaj osvajanja bošnjačke historije i imati volje i snage da realiziraju ovaj projekat.

Definitivno je jasno da dejtonska država, a ni korumpirani bošnjački prvaci, neće pamtiti i raditi za interese bošnjačkog naroda. Prije koju godinu se činilo da će bošnjačka politika uspjeti u svojoj nakani da za račun ličnih šićara zatre bošnjačko pamćenje, ali razmah aktivnosti na lokalnim nivoima, posebno od omladine koja se ponosi svojom vjerom, i koja razumije ove podvale – obećavaju da će godine koje dolaze biti označene prkosom i prezirom prema svima koji bošnjački zaborav promoviraju kao uvjet napretka, pa i opstanka. Ta energija patriotizma nataložena je svekolikim dejtonskim poniženjima bošnjačkog naroda, zbog čega je osmišljena politička platforma samomržnje i samoponiženja koju je ustoličio dejtonski podanik Sulejman Tihić.

Bošnjačka mladost nema razloga, a ni računa, da sumnja u svoj kvalitet, i u svoje pravo na dostojanstven život, već svjetionik satisfakcije i čvrstine vidi u odanosti nacionalnim vrijednostima, od kojih je poštovanje bošnjačkih žrtava na prvom mjestu. S obzirom da su bošnjačka politika i bošnjački narod dvije suprotstavljene strane, bošnjačko pamćenje će se realizirati alternativnim kanalima, mimo okupiranih institucija i sistema moći. Zato će 11. jula mnoge bošnjacke kuće biti ispunjenem tugom i molitvama, dok će javni život biti po mjeri i vjeri Milorada Dodika i njegovih sarajevskih konjušara.

Program opstanka

S obzirom da ove novine pripadaju narodu, da u njima radimo za onaj, a ne za ovaj svijet, naši su putevi alternativni u odnosu na stranputice bošnjačke politike. Stoga se ne mirimo sa getoiziranjem bošnjačke žrtve u Srebrenicu, jer smatramo da su naše žrtve svukud jednake, niti se mirimo sa svođenjem Srebrenice na program bola i suza, jer Srebrenica treba biti program bošnjačkog opstanka. Bošnjački političari nisu uspjeli ni u samoj Srebrenici da izbore povratak i napredak, već ovaj grad skapava u posrbljenosti i izgubljenosti. Pamćenje, kao program opstanka, mora nadjačati suze, ojačati moral, očvrsnuti ambiciju i postati apsolutni kompas u ponašanju i činjenju svega bošnjačkog.

Do izgradnje cjelovitog sistema, u kome će bošnjačka politika biti na talasu narodnih osjećanja, pa će svoju moć ulagati u ostvarenje nacionalnih interesa, kultura pamćenja će se oslanjati na pojedinačne projekte, koji će svjedočiti da žrtva nije broj, već je žrtva život, život koji se mora pamtiti suosjećanjem, utoliko više što smo svi mi mogli biti, i svi možemo postati, komadi odjeće koji se vade iz masovnih grobnica. U svakoj je bošnjačkoj žrtvi ispisan i naš život.

Kvalitet pamćenja zavisi od stupnja kreativnosti i domišljatosti da se izbjegnu sterilni klišei i da se iskustvo žrtve prenese kroz vrijeme, prostor, generacije. Kritičkim odnosom prema obilježavanju 11. jula upravo nastojimo ojačati pamćenje, ali i napraviti uvod za jedan konkretan doprinos kulturi pamćenja.

Objavljen je, i ovih julskih dana promoviran prvi roman o silovanoj Bošnjakinji. Autorica je iskusna novinarka, a evo i književnica, Jasminka Ibrahimović. Naslov romana je “Farukov cvijet”, a izdavač je “Harfograf”. Nakon filma “Grbavica”, ovo je najcjelovitiji umjetnički doprinos imperativu suosjećanja sa silovanim Bošnjakinjama. Izlazak i promocija ovog romana prava su uputa kako bi trebalo razvijati kulturu pamćenja, koja i treba da bude sastavljena od bezbroj živih i dinamičnih događaja koji se slijevaju u jedan cilj – da Bošnjaci ne zaborave. Bošnjaci, dakako, ne mogu biti zadovoljni stupnjem svoga pamćenja, a pogotovo ne odnosom prema korpusu činjenica o zločinima silovanja Bošnjakinja.

Da nije Bakira Hasečić 2003. pokrenula Udruženje “Žene – žrtve rata”, koje je dosad sakupilo podatke o 20.000 silovanih i seksualno zlostavljanih žena, među kojima je i onih 13 djevojaka koje su rodile neželjenu (a našu!) djecu – dejtonska država sigurno ništa ne bi uradila na sakupljanju ovih podataka. Ali, šta mi kao društvo radimo da ponesemo i podijelimo bol naših majki, sestara, kćeri?! Dosad, gotovo ništa. Roman Jasminke Ibrahimovic izuzetno je bitan iskorak ka povezivanju bošnjačkog naroda sa traumom silovanih Bošnjakinja.

Piše: Fatmir Alispahić
Saff