Među ruševinama Šudža’ije- Život u improviziranom šatoru

IslamBosna.ba– Pisati o Gazzi može biti izazov. Ponekad je teško iskazati bol ljudi koji su prošli pakao tokom izraelske agresije. Povremeno nemam riječi da opišem ogromnu patnju raseljenih osoba.

Hodao sam ulicom El-Nazaz u el-Sudža’iji kada sam čuo mjaukanje mačke. Popeo sam se na ruševine slijedeći buku i pronašao sam mačku i malog dječaka u improviziranom šatoru.

Upitao sam dječaka šta radi tu, a on mi je odgovorio:

“Ništa! Ovo je moja kuća!”. Predstavio se kao Muhaned (7) i zajedno smo otišli do njegove mame. Ona je bila u blizini, pretražujući ruševine njihove kuće tražeći odjeću i uspomene.

Njeno ime je Esma Suker, visoko obrazovana žena, udovica i majka četvorice dječaka. Ona živi sa porodicom u eš-Šudža’iji, četvrti koja se našla pod jakim napadom tokom posljednje izraelske ofanzive na Pojas Gazze. Ona mi je rekla:

“Na početku napada smo ostali kod kuće, ali smo prisiljeni da bježimo kada se počela kopnena invazija i nakon što je nekoliko obližnjih kuća bombardovano. IDF je počeo sa automatskim telefonskim pozivima stanovnicima eš-Šudža’ije, govoreći nam da napustimo svoje domove. Bespilotne letjelice su bacale letke gdje nam je navedeno da bježimo u centar Gazze. (Ovdje je uobičajeno da izraelska vojska zastrašuje stanovnike telefonirajući im da su njihovi domovi i porodica ugroženi- to je dio njihovog psihološkog rata nad civilima)

“Nismo imali drugog izbora osim da odemo, smrt nam je bila veoma blizu. Očekivali smo da svakog trenutka umremo jer su se geleri odbijali od zidove naše kuće i nije bilo sigurno da ostanemo. Zvuk granatiranja je bio strašan. Prvo smo pobjegli u staru džamiju ali su je napali. Onda smo se sklonili u bolnicu, ali i nju su također napali, onda u UN-ovu školu za koju smo mislili da je najsigurnije mjesto”. Usred razgovora sa Esmom, došao je njen devetogodišnji sin Šahid kako bi nam pokazao geler rakete koji je pronašao u ruševinama. Ona je nastavila:

“Imali smo stabilan život- sada nemamo života.Ovo su mala djeca! Oni nemaju pravo da se igraju, da imaju piknik, da imaju normalan život! Djeca samo žele da se igraju, ali većina naše djece govori o dženazama koje su vidjeli, o leševima, bespilotnim letjelicama, raketama, tenkovima i ruševinama. Gazzi nedostaje djetinjstvo, previše. Mi ga ne možemo više priuštiti”.

“Najteži trenutak mi je bio kada su napadi prestali i kada smo napustili školu i morali da se vratimo kući i kada smo vidjeli da je naša kuća sravnjena sa zemljom. Sada smo raseljena lica, uskraćena su nam osnovna prava. Ovdje smo napravili šator kako bi nas zaštitio od sunca tokom dana, a onda tokom noći idemo u školu kako bismo spavali. Bojim se za budućnost. Već moram odgajati djecu bez mog muža. Moj život je dvaput uništen… Jednom kada su mi ubili muža u napadu 2008., a sada kada smo izgubili kuću. Bojim se da će jedan od narednih napada uzeti jedno od moje djece koje sam u suzama podigla. Razmišljanje o tome me plaši. Zima dolazi, a sve nam je ostalo u kući. Preživjeli i ostali potpuno sami”.

Oko 110.000 osoba interno raseljenih još uvijek se nalazi u hitnim skloništima UNRWA i privatnom smještaju. 18.000 stambenih objekata je ili uništeno ili teško oštećeno, a 108.000 osoba je bez krova nad glavom, dok 450.000 osoba ne može pristupiti pitkoj vodi zbog otećenja infrastrukture i/ili slabom pritisku.

Autor: Avni Ferhat

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba