Intervju s Hasanom Nuhanovićem

 

IslamBosna: Vi ste od rijetkih muškaraca koji su preživjeli Srebrenicu. Možete li nam reći više o tome?

Pa zapravo nisam jedan od rijetkih muškaraca koji su preživjeli Srebrenicu, ali jesam jedan od rijetkih muškaraca koji su preživjeli Potočare. Prema listi MKCK (ICRC), iz Potočara je odvedeno i ubijeno 1.889 osoba, uglavnom muškog spola – dakle odraslih muškaraca i dječaka.  Oni su bili među izbjeglicama koji su se nalazili unutar i oko baze holandskog bataljona UNPROFOR-a u Potočarima i sve njih su Holanđani predali u ruke srpskim snagama. Ja sam uspio preživjeti zahvaljujući činjenici da sam bio uposlenik UNPROFOR-a, odnosno imao sam akreditaciju UN, dok su moje roditelje i brata, i još 5.000-6.000 izbjeglica, koji su se također nalazili sa mnom u bazi, Holanđani istjerali iz baze.

Tužili ste Kraljevinu Holandiju i holandski bataljon za smrt svojih najbližih u takozvanoj “zaštićenoj zoni” Srebrenice. Kakav je ishod tužbe? Šta namjeravate dalje učiniti?

Ja sam godinama uz pomoć holandske nevladine organizacije IKV (sada IKV Pax Christi) vodio jednu javnu kampanju u štampanim i elektronskim medijima u Holandiji; dakle od 1995. do 2002. godine kada je, konačno, objavljen najobimniji do sada izvještaj o Srebrenici od strane holandskog instituta NIOD (tada RIOD). Taj izvještaj nije dao odgovore na pitanja koje sam postavljao u vezi sa ulogom holandskog bataljona u Potočarima, uključujući i okolnosti pod kojima je moja porodica istjerana iz baze. Dakle, tada sam uspio da, govoreći u ime porodica žrtava, zajedno sa jednom manjom grupom majki, i uz pomoć IKV-a, situaciju u holandskim medijima dovedem do kulminacije.

Nedugo nakon toga, desetak ili dvadesetak dana, cijela holandska vlada je podnijela ostavku. Rekli su da oni to čine kao odgovor na informacije koje su, navodno, u izvještaju NIOD-a isplivale na površinu – i svoju ostavku su prikazali kao moralni čin. Međutim, iako je taj potez imao odjeka u cijelom svijetu, mnogi nisu znali da je mandat te vlade ionako bio skoro završen. Dakle, vlada je dala ostavku nekih 15-ak dana prije isteka mandata (ne znam tačan broj dana koji im je bio preostao pa bi to trebalo ponovo provjeriti). Iako je to, prema mom mišljenju, bio taktički potez holandske zvanične politike kojim su se htjela postići dva cilja (prikazati se visoko moralnim i odgovornim, i u isto vrijeme “otarasiti se napokon te stigme”, odnosno zatvoriti poglavlje koje se zove “Srebrenica”), taj potez je stvorio uslove i za neke nove poteze s naše strane.

Jer, pokušala se je iza kolektivne ostavke vlade sakriti odgovornost pojedinaca iz holandskog bataljona koji su tad (a mogu i sad) mogli i trebali biti pozvani na krivičnu odgovornost za “saučesništvo u zločinu”. To Holandija nije htjela dozvoliti i država je, praktično stala između nas i pripadnika holandskog bataljona. Stoga, ja sam odlučio da, umjesto da tužim pojedince (kad to već država sama nije učinila), tužim državu Holandiju. Meni je tada prišla mlada i perspektivna holandska pravnica, Liesbeth Zegveld, i ponudila mi da me zastupa u tužbi. Ja sam na to pristao. Pokušao sam da gđu Zegveld povežem i sa ostalim porodicama, odnosno udruženjima porodica žrtava genocida ali, iako je održano nekoliko sastanaka do tog dogovora nije došlo. Kasnije je, tzv. mostarska četvorka advokata, predvođena Semirom Guzinom, zastupala udruženje porodica žrtava. Ja sam, uz pomoć advokatice Zegveld, 2003. godine tužio Holandiju za “gross negligence” tj. “teški nemar” za ono što su učinili pripadnici holandskog bataljona u Potočarima i tada je za mene počela jedna nova drama, odnosno bitka koja se sada vodila pravničkim jezikom. Stotine stranica sam, zajedno sa advokaticom, napisao u pripremi tužbe. Razrađivali smo svaki detalj. Tužba je prvo odbijena da bi sljedeće godine, 2004., viši Sud u Hagu, presudio u moju korist, odnosno naložio Okružnom sudu u Hagu da pokrene postupak.

U junu 2005. godine imao sam naporan period kada sam se u sudnici, nakon tačno deset godina, suočio sa onima koji su moje roditelje i brata poslali u smrt  – major Rob Franken, pukovnik Ton Karremans, kapetan Andre de Haan, tadašnji ministar odbrane Holandije, tadašnji načelnik štaba Vojske Holandije, i još nekoliko osoba koji su pred sud pozvani kao svjedoci. Meni je u nekoliko navrata sudija dozvolio da na engleskom jeziku postavim pitanja navedenim svjedocima, ali sam cijelo to vrijeme bio sputavan od strane tog istog sudije jer bi on skoro svaki put rekao „to već znamo, to smo već čuli” i slično. Ipak, uspio sam postaviti nekoliko pitanja direktno svjedocima i na najveći broj tih pitanja oni su odgovorili ispravno, ali dvojica su lagala. Takve njihove izjave su ušle u zapisnik. Sud je tek 2008. godine u septembru presudio, ali u korist države Holandije uz tvrdnju da država Holandija nije odgovorna za događaje u Potočarima, odnosno da ako odgovornost za postupke “plavih šljemova” postoji, nju treba tražiti od Ujedinjenih Nacija, a ne od države Holandije.

Ono što je kod mene izazvalo najveću frustraciju su tvrdnje, odnosno laži,  advokata koji su branili državu – oni su pred sudom tvrdili da holandski bataljon u Potočarima nije nikada istjerao izbjeglice iz baze UNPROFOR-a (bivša fabrika akumulatora). Mislim da je svaki komentar na ovo suvišan.

Ja sam u kontaktu sa advokaticom i ovih dana se spremamo završiti tekst žalbe koju ću podnijeti na presudu suda iz septembra 2008. Godine. A onda postoje još dvije instance – Vrhovni sud Holandije, i Sud za ljudska prava u Strazburu. I to je to. Do sada sam potrošio tone živaca, energije i vremena u tužbi od 2002. do 2008. godine (toliko je trajao postupak do prve presude), a moja advokatica kaže da bih na sljedeće tri instance mogao potrošiti još po dvije godine – dakle još 6 godina. To bi bilo 12 godina moga života u tužbi protiv Holandije, a ukupno 20 godina od događaja u Potočarima. Kao što sam novinarima u Holandiji rekao: “Noćna mora se nastavlja”.

U isto vrijeme sa advokaticom pokušavam naći način kako da tužim UN – do sada bezuspješno, a mislim da će uslijediti i krivične prijave protiv nekih pojedinaca iz Holandskog bataljona.

Kako je dočekana vaša knjiga «Pod zastavom UN-a – Međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici»?

Moja knjiga na oko 500 stranica daje preciznu rekonstrukciju događaja prije, u toku i nakon pada Srebrenice, ali sa aspekta odgovornosti međunarodne zajednice, odnosno holandskog bataljona /UNPROFOR-a, ostalih nivoa komande UNPROFOR-a (uključujući i francuskog generala Janviera, te britanskog generala Ruperta Smitha), i nekih drugih međunarodnih organizacija koje su sa ovim događajima imale dodira. Ona je nastala kao odgovor na sve do tada napisane izvještaje o Srebrenici – među kojima su izvještaj UN-a o Srebrenici (iz 1999.), izvještaj Holandije (iz 1995., zatim 2002., te onaj iz 2003. godine). Niko drugi, dakle niti jedna institucija u BiH, ili pojedinac nije napisao tekst kojim bi se od autora ovih izvještaja tražila pojašnjenja ili odgovori na neodgovorena pitanja.

Dakle, ja sam to učinio u mojoj knjizi. Očekivao sam više interesovanja u BiH, ali mislim da je veliki broj potencijalnih čitatelja očekivao nešto “pitkije”, a moja knjiga nije roman, niti zbirka priča, niti moja autobiografija. Radi se o jednoj analizi događaja koja je potkrijepljena isključivo činjenicama i dokumentima. Određen broj primjeraka sam uspio plasirati kod naše dijaspore u nekoliko zemalja Zapadne Evrope, dok je puno manji broj primjeraka plasiran u BiH.

Posjećujete li Srebrenicu? Kako se suočavate sa sjećanjima, osobama za koje znate da su činili zločine, a hodaju slobodno?

U Srebrenicu idem samo kad moram. Ne želim reći ništa što bi na bilo koji način obeshrabrilo one koji žele da tamo odu češće ili da se vrate u Srebrenicu. Ja to u svakom slučaju podržavam. To je sve Bosna.

Međutim, skoro me nazvao telefonom moj prijatelj Abdurahman Malkić i kaže: „Hajde sa mnom u Srebrenicu.” Ja mu kažem: „Šta ću tamo, to je grad smrti.” A on na to reče: „Ne, to nije grad smrti, to je mrtvi grad.” Time je htio reći da taj “mrtvi grad” treba ponovo oživjeti, i da je to moguće. On je inače optimista. A ovaj naš razgovor, na neki način, dočarava različit pristup istom problemu, ili različit ugao gledanja na istu stvar. I ja smatram da taj “mrtvi grad” treba oživjeti i da je to moguće, ali ja se u svojim nastojanjima da se postigne pravda, da se kazne zločinci, da se prihvati istina, nisam bavio ekonomskom revitalizacijom niti Srebrenice, niti bilo kojeg drugog mjesta u toj regiji. Ja sam imao svoj pravac, ali podržavam sve one koji su, uprkos svemu što se dogodilo, našli snage da se bore za obnovu života, pa tako i obnovu suživota u Istočnoj Bosni. Ja se borim za to da se ovo naše društvo, koje se sastoji i od Bošnjaka i od Srba, „očisti” od onog svog dijela koji je ogrezao u krvi. Ako takvi ostanu na slobodi, ako ostanu nekažnjeni, frustracije koju takva situacija proizvodi će kulminirati i neće moći doći do stabilizacije – barem kada je u pitanju ova generacija koja je preživjela rat, genocid.

Kako gledate na skoro objavljenu vijest da jedan Holanđanin sa svojom porodicom želi kupiti kuću i živjeti u Srebrenici?

Taj Holanđanin, i njegov dolazak u Srebrenicu me uopšte ne interesuju; osim kao jedan od potencijalno osumnjičenih za saučesništvo u ratnom zločinu. Moju porodicu i ostale izbjeglice koji su se nalazili u bazi holandskog UNPROFOR-a u Potočarima su vojnici i oficiri holandskog bataljona predali u ruke Srbima. Svi vojnici i oficiri holandskog bataljona se trebaju tretirati kao osumnjičeni za saučesništvo u zločinu dok se ne utvrdi koje je odgovoran, a ko ne. On me može interesovati jedino ako želi svjedočiti na Sudu u okviru tužbe koju sam pokrenuo protiv države Holandije. Ta procedura traje već sedam godina i do sada ni jedan vojnik niti oficir holandskog bataljona nije pristupio Sudu da iznese istinu. Niti jedan. To se zove licemjerje.

Koliko mediji obraćaju pažnju na Srebrenicu, i da li je koriste više kao političko ili historijsko pitanje?

Mediji su u jednom periodu u BiH na Srebrenicu obraćali pažnju uglavnom na dan godišnjice. To se u posljednjih nekoliko godina promijenilo. Nisam siguran da su novinari potpuno shvatili situaciju, jer ponekad dolazi do toga da se pažnja usmjeri na jednu stvar, na jedan problem pa se iz vida izgubi ta ukupna slika koja je, zapravo, dosta kompleksna i koja, na jedan način, odražava ukupan problem bosanskohercegovačkog društva u poslijeratnom periodu.

Kako ocjenjujete predstavnike vlasti na svim nivoima koji predstavljaju Srebrenicu? Zašto se niste kandidirali za neku funkciju ispred općine ili u općini Srebrenica?

Ne poznajem lično sve predstavnike vlasti koji predstavljaju Srebrenicu. Dakle, govorimo o političarima. Politika koja se dotiče problema vezanih za Srebrenicu nije imuna na utjecaje ukupne politike u BiH. Dakle, politički događaji u BiH se odražavaju i na situaciju u Srebrenici. S druge strane, i situacija u Srebrenici na određen način utječe na politički ambijent u BiH. Ja mislim da je to dobro. Jer, da nije tako, mnogi bi rekli da je Srebrenica zaboravljena i da ona, kao paradigma, ne znači ništa. Ali, ona znači puno – i tako i treba da bude. Naravno, to treba iskoristiti na jedan pozitivan način kako bi se ostvarili oni politički ciljevi u BiH koji bi nam svima, i Bošnjacima, i Srbima i Hrvatima, i svim građanima u BiH, poboljšali život – gdje mislim na jedan opšti ambijent.

Srebrenica mora i treba poslužiti kao katarza. Svima, ne samo politici sa srpskim predznakom, već i svima drugima. Srebrenica treba da posluži kao nešto što će BiH ujediniti, što će učvrstiti i pročistiti odnose među ljudima i među narodima, a ne kao politički instrument za kojim se poseže po potrebi. Ona jeste i mora ostati jedna konstanta – jedna svetinja. To se ne smije oskrnaviti.

Ja se nisam kandidirao za funkciju u Srebrenici najviše iz jednog jednostavnog razloga – ja ne potičem i te općine. Tamo sam, sa roditeljima i bratom u septembru 1992. godine došao kao izbjeglica iz Vlasenice, preko Žepe. Drugi, i osnovni, razlog je to što me politika nije zanimala i što se ja i nisam bavio politikom, već sam bio, i nastavljam biti, dio onoga što smo nazvali „kampanja za istinu i pravdu”. Još jedan od glavnih razloga je to što ja ne bih bio u stanju podnijeti činjenicu da svakodnevno na ulici srećem zločince, ubice koji već 14 godina nekažnjeno žive na slobodi, i zato se divim svima onima koji su se vratili na svoje prijeratne adrese. No, njima ne treba divljenje, već konkretna materijalna pomoć.

Mislite li da se godišnjica genocida obilježava na dostojan način i kako bi Vi, kao član porodice žrtava, predložili da se to održava? Kakav je Vaš stav po pitanju udruženja majki Srebrenice i šta mislite o njihovim aktivnostima?

Ja sam bio u grupi od 50 osoba koje su prve s jednim autobusom 1997. godine obilježile 13. juli u Srebrenici. Mi smo tad obilježavali 13. juli, ali je datum kasnije promijenjen u 11 juli. Sljedeće godine sam bio s većom grupom od 5 autobusa i tad smo prvi put obilježili godišnjicu u Potočarima. To nije išlo glatko. Bilo je veoma teško tada ubijediti SFOR da nam obezbijedi maršutu. O tome bih mogao napisati cijelu knjigu.

Dalje, sljedeće, 1999. godine, u Potočare smo otišli s 15 autobusa. Tek 2000. godine, uz ogromne napore, uspjeli smo da ubijedimo sve relevantne faktore – vlasti Federacije OHR, tadašnji UN u BiH ), IPTF, američkog ambasadora (to je bilo presudno) da nam se omogući odlazak u Potočare sa 100 autobusa. Bila je to jedna velika pobjeda. Tek nakon toga uspjeli smo, nakon nekoliko godina napornog lobiranja, da dobijemo saglasnost za izgradnju mezarja u Potočarima, a onda i memorijalnog centra. To je bila druga velika pobjeda. Masovnost za 11. juli je bio naš cilj – i taj cilj je postignut. Mi, preživjeli, možemo i hoćemo tamo otići svake godine 11. jula, ali nam puno znači kada vidimo da dođu i ljudi iz drugih krajeva BiH, i iz cijelog svijeta. Ta podrška nam puno znači. Ja smatram da posjeta Potočarima treba ući u protokol BiH za posjete stranih državljana.
Udruženja majki žrtava genocida su imala ključnu ulogu u borbi za istinu i pravdu. Ja sam sa svim udruženjima sarađivao od prvog dana i to nastavljam i dalje.
Mi jedni druge najbolje razumijemo.

Koga iz međunarodne zajednice smatrate istinskim prijateljem BiH i Srebrenice?

Ovo pitanje se vjerovatno odnosi na političare iz Evrope ili SAD-a, ili drugih dijelova svijeta. Mi imamo prijatelja u cijelom svijetu koji nisu političari i oni su učinili veoma mnogo, ali često nam je potrebna konkretna politička, odnosno instiucionalna podrška iz svijeta, i ona može doći jedino od političara i institucija. Jedan takav primjer je Rezolucija Kongresa SAD-a o Srebrenici, zatim rezolucija Evropskog parlamenta o Srebrenici. Nama nisu potrebni prijatelji koji će nas navodno javno sažalijevati. Nama trebaju prijatelji istine, prijatelji pravde koji će na ovim problemima raditi nešto konkretno. Budućnost će pokazati ko nam je prijatelj – to će biti onaj ko neće dozvoliti da se ovo ponovo dogodi, i onaj ko će učiniti napor da se zločinci uhapse i kazne.

Koliko je pad Srebrenice bio povezan s padom Podrinja, konkretno – koji je bio utjecaj pada Srebrenice na pad Žepe?

Ovo je teško pitanje, kao i mnoga druga naprijed. Padom Srebrenice palo je srednje Podrinje, pa možemo reći Podrinje u cjelini, sa izuzetkom Goražda. Međutim, Podrinje je palo već u maju 1992. godine. I ne samo to, tamo je već u aprilu i maju 1992. godine počeo genocid nad Bošnjacima. To što je Srebrenica u maju 1992. iz ruku srpskih snaga ponovo prešla u ruke bošnjačkih snaga je rezultat spleta okolnosti i, naravno, hrabrosti pojedinaca. Srebrenica i okolna teritorija, što uključuje i Žepu, nisu nikada imali šanse da se održe na duže vrijeme i to je bilo svima jasno od početka. Nama je svaki dan koji je protekao bez neposredne prijetnje pada i pokolja bio iznenađenje. Zapravo, mi smo cijelo vrijeme živjeli u grču i strahu da će nastupiti pokolj, tj. da će pasti sva teritorija. Tako je bilo od prvog do posljednjeg dana. Samo je u jednom periodu prisustva UNPROFOR-a u Srebrenici postojao privid da se situacija stabilizovala, odnosno da ne prijeti pad i pokolj. Taj privid je trajao više od godinu dana i to u vrijeme kad su se na ostalim dijelovima BiH teritorije vodile žestoke borbe. To je, zapravo, i doprinijelo da se stvori privid o tome da smo mi tamo bezbjedni i da nam ne prijeti pad teritorije i pokolj.

Dok drugi u BiH nastavljaju ginuti, mislili smo, nas čuva UNPROFOR. Ali do kad – niko nije znao odgovor. Tadašnje vlasti u Sarajevu i Armija BiH su organizovali jedan broj helikopterskih letova kojima je dostavljena određena količina oružja i municije. Međutim, ta količina nije bila ni izbliza tolika da bi mogla promijeniti balans nadmoći srpske strane u odnosu na stanovništvo zaštićene zone. Pored toga, UNPROFOR je sprovodio demilitarizaciju unutar enklave, ali to nije činio na srpskoj strani izvan enklave. Na ovaj način, bilo je samo pitanje vremena kada će doći do katastrofe koju je mogao spriječiti NATO na poziv UN-a. Sa samo nekoliko aviona NATO je mogao uništiti nekoliko srpskih tenkova i artiljeriju nakon čega srpska pješadija ne bi smjela nastaviti napad. Ta je šansa propuštena.

 

IslamBosna